Colomanova brada

Jedna velika, brižno njegovana brada posebnog izgleda, češljana neuobičajeno u dva pramena, promijenila je tijek života jedne ugledne stare brodske obitelji, a to je imalo i te kakvog upliva i na brodsku povijest, posebno na privredni razvitak i trgovačke odnošaje Broda na Savi.

Tu bradu, ma pravu bradurinu, što slike dokumentirano potvrđuju, nosio je bradonja Coloman Benčević (1859.-1933.), sin Josipa (1832.-1878.). Coloman je sigurno bio jedan od najbradatijih Brođana, ne samo svojega doba, već i u brodskoj povijesti.

Brada je simbol hrabrosti, srčanosti, superiorne muževnosti, visoko razvijene seksualnosti, mudrosti i božanske prosvijećenosti... No, možemo li sve ovo povezati s Colomanom i njegovom bradom, nisam siguran, jer potrebno je provesti još pomnija povijesna istraživanja, kao i poznavati osebujnu znanost koja proučava brade, a vidi - ne zove se bradologija - već pognologija. Svakako stoji da je Coloman bio odvažan, hrabar i mudar, što ova priča potvrđuje.

Josip Benčević, trgovac i gostioničar, sa suprugom Juditom Teuš iz Srijemske Mitrovice imao je četvero djece: Colomana (iz naše priče), Franju, Ivana i Josipa. Kad je otac Josip umro 1878. godine, a uzrok smrti bijaše nesretni pad preko stepenica, njegova imovina je podijeljena između Colomana i Franje (1863.-1925.), jer je Ivan, student prava u Zagrebu, isplaćen, a Josipov sin Josip umro je još u dječjoj dobi.

Coloman je tako postao vlasnik velikog majura, pustare koja se nalazila iza brodskoga groblja, lijevo od druma prema Gornjoj Vrbi, gdje su u komadu bila 54 jutra plodne zemlje oranice. Naslijedio je Coloman i skromnu prizemnu kuću na uglu Široke ulice i Jelačićevog trga, s lokalom u njoj. Taj je ćošak kupio još njegov pradjed, gostioničar Josip, 1817. godine od Georga Grünfelda plativši mu 7.100 forinti. Nakon temeljite adaptacije kuće, u što je uložio još 592 forinte i 37 krajcara, otvorio je Josip Benčević gostionicu zvučnog imena Zum schwarzen Adler („K' crnom orlu“, naravno onom dvoglavom, nakostriješenom, austrijanskom, računajući na klijentelu iz velikog brodskog festunga). Ali, to nije sve! Coloman nasljedstvom dobiva i još jednu prizemnicu u Širokoj ulici, koja se nastavljala na spomenutu uglovnicu. U dvorištima ovih dviju kuća bile su prostrane šupe, staje i skladišta.

Franjo pak nasljeđuje vinograde, zemljište i zgrade kod „starog šinteraja“, zemlju i gradilište sa stajama i vrtovima u Zrinskoj ulici, te „služnost uporabe gostionice i stana u tadašnjem svratištu Crvena kuća“. To je bilo staro jednokatno, drveno svratište u Širokoj ulici, ali s europskim namještajem, hranom i njemačkom služinčadi. No, „Crvena kuća“ je izgorjela nekako u vrijeme pred okupaciju Bosne. Godine 1894. Franjo će sagraditi novo svratište, Hotel „Crvena kuća“, ali na glavnom gradskom trgu. Hotel „Crvena kuća“ radio je do 1922. godine i na kratko promijenio ime u „Corso“. Ta masivna kuća skromnih stilskih oznaka i danas tu stoji, sa Zagrebačkom bankom u prizemlju, a donedavno i zlatarskom radnjom Luke i Milke Đurković. U vlasništvo hotela ubilježena je bila i Franjina supruga, Požežanka Marija Mica Benčević rođena Slaby.

A joj, sada smo već stvarno daleko otišli u raspredanja, daleko i od Colomanove brade - a o njoj je priča - pa poslušajmo kako je to jedna brada mogla imati sudbonosne i dalekosežne posljedice za obitelj Benčević, pa onda i za ondašnje građane Broda na Savi.

U porodici Benčević prepričava se ova dogodovština: Coloman je živo na spomenutoj pustari – majuru prema Gornjoj Vrbi, baveći se poljoprivredom, obrađujući zemlju, gajeći konje, rogatu marvu i stoku sitnog zuba. Vrijedan, maran, spretan, stvorio je veliko uzorno gospodarstvo sa stajom za dvadeset krava muzara i deset konja. Podigao je čardake za kukuruz, hambar za žitarice i veliki sjenik. U ograđenim ispustima za stoku bilo je pojilište s dugačkim valovom i visokim đermom za izvlačenje vode. Tu je stoka plandovala u sjeni orijaških vrba i topola. Voda s toga dubokog bunara bila je izvanredne kvalitete, toliko da su ljudi iz Broda svakodnevno ovdje dolazili napiti se, pa i kući nosili frišku vodu za piće.

Jednom je Coloman orao s volovima uz obalu, gdje je rasla gusta šikara te su mu se na bradu, kojom se on toliko ponosio, uhvatili i upleli čičci! Fajn se namučio da ih se oslobodi i pritom je bradu počupao. Bio je ljut na čičke, psovao čičcima i tko ih stvori, ali i teškom „seljačkom“ poslu kojim se bavio, a kako je bio nagle ćudi, potom je definitivno odlučio prijeći u grad i baviti se unosnijom trgovinom, pa mu se čičci više nikada neće uplesti u bradu. Kao gospodin trgovac moći će se tako i više posvetiti svojoj bradi, nego rintajući na majuru, orući i čisteći štale...

Rečeno – učinjeno! I tako je on godine 1882., u svojoj spomenutoj kući na ćošku trga i Široke, u bivšoj pradjedovoj gostionici „K' crnom orlu“, probio izloge i ulaze te otvorio dućan mješovite robe. Krenulo mu je dobro, pa kako je brada rasla, rasla, tako su se i trgovački poslovi spretnog Colomana Benčevića samo širili, širili... a kapital se povećavao. Šaka brade! – što bi se reklo.

Coloman je oženio Mađaricu Ettu Fimpl iz Subotice, koja mu je donijela i lijepi miraz i veze s veletrgovcima. Bila je energična, razumna i veliki autoritet u obitelji. Uvela je čvrstu disciplinu, pa i prema mužu, koji je morao smanjiti svoje troškove za provode i vesele izlaske.

Rađala su se djeca, prvo kći Slava, potom sinovi Coloman, Ante i Viktor koji su školovani u Zagrebu, Beču, Leipzigu, Parizu i posvetili se, dakako, trgovačkim poslovima.

Godine 1922. Coloman sa sinovima osniva obiteljsku tvrtku „C. Benčević & sinovi, dioničko društvo“ s glavnicom od četiri milijuna kruna. Predsjednik tvrtke bio je otac Coloman, potpredsjednica njegova supruga Etta, a sinovi su bili dioničari. Supruge sinova pak, bile su članice Upravnog i Nadzornog odbora. Tako složni, mudri, spretni i vrijedni Benčevići postaju najbogatija brodska obitelj s veletrgovačkim poslovima razgranatim na sve strane.

Kruna svega je i gradnja reprezentativne jednokatne stambeno-poslovne palače s trokatnim tornjem na uglu Jelačićevog trga i Široke ulice. Nacrte je izradio poznati zagrebački arhitekt Vladimir Šterk, a temelji monumentalne palače položeni su 17. ožujka 1929. godine. Gradnja je završena 1931.

No, vratit ćemo se bradatom Colomanu. Unatoč čvrstoj disciplini koju je uvela gospođa Etta, bećar Coloman stariji znao je „šarati“. Međutim, uhvaćen je na djelu. A, evo kako!

Benčevićevo su bile i zemlje na predjelu zvanom Galovo, na kraju Osječke ulice, desno od puta. Taj posjed kupljen je od Maxa Bosnića, odnosno Židova Weinera, koji je promijenio prezime u Bosnić. (On je bio generalni direktor brodske drvne industrije „Slavonija“ DI, društveno vrlo aktivan, posebno u sportu. Predsjednik je „Marsonije“, sponzor veslačkog kluba, konjičkog, osnivač automobilskog i aero kluba...) Uz spominjanu staru pustaru kod Gornje Vrbe, koja se prostirala do željezničke pruge, Benčevići su postupno kupovali zemlje i preko pruge, pa se tako s kupljenom Bosnićevom pustarom, u njihovim rukama našlo 165 jutara plodnih oranica.

Benčevićevu zemlju obrađivala je u napolicu brojna njemačka obitelj Eisele, doseljena iz istočne Njemačke još prije Prvog svjetskog rata. Sinovi ove obitelji radili su i kao šegrti u Benčevićevim dućanima, a kasnije bili i poslovođe. Eiselovi su, vrijedno obrađujući zemlju, svu dobit ulagali u kupnju zemlje, te su tako stekli imanje od 30 jutara odmah u blizini Benčevićevog. Godine 1944. odselili su u Njemačku i u punim vagonima odvezli svu svoju imovinu, pa i stoku, krave i konje.

I opet se vraćamo Colomanu i njegovoj razotkrivenoj nevjeri. Jednom je vozio Coloman ženu u čezama (lakim kolima na dva točka) u obilazak imanja „male pustare“ na Galovu. Kad, u Zrinjskoj ulici, konj sam stade pred jednom kućom! Nitko konju nije rekao Ho-o-o-o!, niti je kajase povukao. Konj je jednostavno stao tamo gdje je često u noćnim satima bivao zaustavljan i stajao strpljivo, pognute glave, tko zna koliko do jutarnjih sati, ali dok se još nije razdanilo. Bilo je to pred kućom jedne gospođe koju je Colomano potajno obilazio i s njom uživao u ljubavnim slastima. Čim je konj stao, grešni Coloman se uzvrpoljio, a Etta je odmah znala što je na stvari, da je to kuća njegove švalerke! Ma, to je ona već dugo slutila, ali nikako nije mogla dokazati.

Kada su došli kući, žena je Colomanu priprijetila i očitala bukvicu, pa još više stegla. Rekla mu je nek' u žene i kobile ne ulaže, jer će ga iznevjeriti, kao što se - eto - upravo i zbilo. Coloman se privremeno primirio, sretan što je još dobro prošao, jer mogao je, ne daj Bože, i bez svoje brade ostati.

Posljedice je snosila i kobila, koju je ljutiti Coloman bogovski lupio ularima, neka se sjeti da je izdajica gazde svoga. No, sumnjam da je siroti konji išta shvatio.

Kada se to sve pročulo, u višim brodskim krugovima Ettu su ogovarali i zafrkavali, a ona je, imajući spreman odgovor, ponosna i uzdignute glave odgovorila: - Ako se i lola, kući doći mora! Jer, tako je i bilo.

Za ovu priču korišteni su zapisi dr. Krste Benčevića i sjećanja gospodina Marinka Benčevića, sinova Ante Benčevića, a unuka bradatog Colomana Benčevića.

(Posavska Hrvatska, 18. travnja 2014.)