Dubrovnik na Savi

Malo ih je koji znaju da je drveno savsko plutajuće kupalište bilo u Registru pod imenom jadranskog bisera nad biserima - „Dubrovnik“. Kupalište „Dubrovnik“ upisano je 28. listopada 1946. godine pod brojem 2052/46. i uz to su još i ovi podaci: veličine je 35 x 14 m, visine 3,40 m, a uronjeno 1 m na željeznim buradima. Vlasnik je Gradski narodni odbor Slavonski Brod, koji je ove ostatke (u ratu oštećenog kupališta) „kupio“ od bivšeg vlasnika, gospođe Katarine Repić.

Kad razmislim, kupalište je doista pomalo i nalikovalo na Dubrovnik, gdje su kabine poput utvrda, zidina, zatvarale prostor s bazenima. Pa i grad Dubrovnik, svojim položajem opet, daje dojam kao da je ukotvljen i da mirno pluta na morskoj površini, poput brodskog „Dubrovnika“ na Savi. Samo, nitko u Brodu nije govorio idem se kupati na „Dubrovnik“, bio sam na „Dubrovniku“... svima je to bilo „Repićevo kupalište“, a kasnije „Matino“ ili samo „kupalište“.

Ploča s natpisom „Dubrovnik“ pribijena na kabine mogla se pročitati na ulazu u kupalište, a do nje je bila još jedna crna ploča na kojoj je Mata – domar kupališta – revno svakoga dana bijelom kredom upisivao temperaturu zraka i savske vode, što je on mjerio ujutro, u podne i popodne, pa su se posjetitelji kupališta, već dolazeći, mogli po tome ravnati. Prilaz kupalištu bio je po jednoj debljoj i široj fosni koja se, ovisno o težini dolazećih ili odlazećih s kupališta, uvijala i ljuljala.

I okrugli kupališni sat na zajedničkoj svlačionici Mata je redovito navijao i išao je točno kao sat, a to je bio bitno da se znaš na vrijeme kući vratiti, djeca pogotovo, da se roditelji ne brinu. 

Kupača je svakoga dana bilo na stotine, nekada je upravo vrvjelo, da bi kupalište pod težinom brojnih ljudi počelo i tonuti, na užas starijih gospođa kojima su se tom "poplavom" skvasile prostrte ležaljke pletene od rogozine, ručnici, cekeri, boše, voda im došla do gležnjeva, pa bi ih uhvatila neopisiva panika, još ako su s malom djecom na kupalište došle. Mladima je to naprotiv bilo na posebno veselje, pa su uz vrisak i s neskrivenim uživanjem skakali u Savu da se kupalište odtereti. Topljenje kupališta podsjećalo je na one komične ubrzane gungule koje su se nekada mogle vidjeti samo u nijemim filmovima. A gromoglasni Mata smirivao je potom situaciju i nastojao sve držati pod kontrolom.

Gradsko kupalište je u sezoni 1949./1950. imalo 31.859 posjetitelja, a bilo ih je još i više jer broj prošvercanih ne može se registrirati. Oni bi doplivali s obale ili s vešerske splavi, ali Mata je jako dobro pamtio tko je prošao blagajnu, sve je nadgledao i teško onome koga je uhvatio.
Mata Marković - „čika Mata“, kako su ga svi zvali, taj „dobri duh kupališta“ bio je zaposlen od 1928. godine, na predratnom kupalištu, kada je ono još Repićevo bilo. Onda je on bio mlad, mišićav, dobro građen i svojim smjelim i bravuroznim skokovima, koje je često demonstrirao, sigurno je izazivao uzdahe plahih gospođica.

Bombardiranja iz zraka u Drugom svjetskom ratu oštetila su kupalište, a naročito ona koja su imala za cilj njemački drveni most preko Save, koji je bio sagrađen u pravcu Preradovićeve ulice i neposredno uz kupalište. Poslije rata kupalište je osposobljeno, skrpano, umjesto tri bazena (mali, srednji i veliki), napravljena su dva i opet je radilo, a čika Mata je postavljen za njegovog voditelja.

Mata je vodio školu plivanja - prvo na suhom, pa onda u vodi, Mata je spašavao još nesigurne plivače, izronio iz Save ako je kome što u vodu upalo, održavao red na kupalištu, sve nadgledao, sve nabavljao, sve popravljao... Mata je na kupalištu bio za sve i sva. On je to tako savjesno i odgovorno radio da je, sada „Matino kupalište“, u ljetnim danima postajalo Brođanima, kao i nekada „Repićevo“, nezaobilazno mjesto odmora, osvježenja, razonode, društvenosti, sportskih aktivnosti, egzibicionizma, parade...

Lijepe djevojke u čednim kupaćim badekostimima bile su užitak kibicerima, a oni ležeći na trbuhu skrivali su onda svoje uzavrele strasti. Na dečke pak, s džonvejnovskim ramenima (John Wayne), još koji su znali na špringbretu - odskočnoj dasci ili visokoj skakaonici, hrabro izvesti razne smjele vratolomije, bacale su oko ustreptale šiparice. I ne samo one. A, gospođe s „viškom“ kilograma mučile su se u neudobnim kostimima s fišbajnima, koji su im trebali popraviti staturu, no bezuspješno, jer „kipilo“ je na sve strane. Svakoga je zaokupljao neki njegov „sadržaj“. Jedni su u sjeni kabina kartali, šah igrali, dečkići reketima tepli bijelu celuloidnu ping-pong lopticu, jedni su napravili prve zaveslaje u pokušaju da zaplivaju i nagutali se vode, drugi su bili ushićeni - jer proplivali su, bilo je vriske, špricanja, naguravanja i skakanja u vodu, ali na strogi pogled čika Mate smirili bi se, a ako ne - onda je njegov kožni kajišak imao posla. Od udarca zabridjela je koja stražnjica, rame i sve je potom bilo u savršenom redu. Jedni su se opet samo lijeno izležavali, a odlazeći u vodu svoje su mjesto rezervirali prostrtim ručnikom. Stoga je bilo teško naći suhi komad daske, nije ga bilo uz kabine, na „špicu“, gore na „sunčalištu“, pa nije preostajalo drugo već neprestano biti u vodi dok kao šljiva ne poplaviš.

Pedesete godine su zlatno doba kupališta „Dubrovnik“. Sava je bila čista, kupalište je redovito održavano. „Brodski list“ 1952. piše da je kupalište renovirano, da radi od 8 do 20 sati. Ulaz za odrasle je 10 dinara, a za djecu 5 dinara.

Pred zimu kupalište je obavezno prevlačeno na bosansku stranu, jer tamo je struja Save slabija. Rešetkasti bazeni podizani su u zrak. Zimi je i vodostaj rijeke bivao manji i kupalište je povlačenjem vode onda ostalo nasukano na kosini „Afrike“, te ga led nije mogao oštetiti. U proljeće, podizanjem vodostaja, „Dubrovnik“ je ponovno zaplovio na svoju slavonsku stranu, u svoju matičnu luku i ukotvljen kod samostana. Potom su na kupalištu obavljane sve potrebne radnje da spremno dočeka sezonu i prve kupače.

Sezona kupanja započinjala je već u svibnju, ako je to vrijeme dozvoljavalo, ali Brod je imao i nekoliko, nazovimo ih „ljudi tuljana“, koji su se cijele godine kupali u Savi. Njih nije niti zaleđena Sava omela u „osvježenju“.

„Brodski list“ 1961. piše o već derutnom kupalištu „Dubrovnik“ za čije je najnužnije popravke utrošeno 300.000 dinara, a potrebno bi bilo 4-5 milijuna. I tu je početak kraja.

Kupalište nije temeljito održavano, drvo je trunulo, raspadalo se, kupači su propadali, znali se gadno ozlijediti, podmetana je burad da se dobije stabilnost. Čika Mata je krpao do zadnjega dana, popravljao što se dalo, ali bila je to neravnopravna borba i ishod se unaprijed znao. 
Zadnja sezona kupanja na kupalištu „Dubrovnik“, čini se, bila je 1966./7. godine, da bi do 1970. kupalište potpuno nestalo. A Brođani su se onda od „Dubrovnika“ još više okrenuli pješčanom Poloju, gdje je od 1960. godine počelo uređenje kupališta i njegovo obogaćivanje raznim sadržajima.

Autor: Zvonimir Toldi
(Posavska Hrvatska, 27. srpnja 2012.)