Kape dole! KA-PE dole!

Okružno javno tužilaštvo iz Zagreba podnijelo je 16. siječnja 1952. godine Okružnom sudu u Zagrebu Optužnicu protiv devet mladića: tipografa iz Slavonskog Broda Josipa Majića zvanog „Albus“ i „Sapun“, studenta iz Imotskog Vlade Vicića zvanog „Suše“, studenta iz Donje Poljane kod Zadra Šime Dujmovića zvanog „Duje“, studenta iz Slavonskog Broda Ivana Rudeca, studenta iz Ogulina Branimira Miletića, studenta iz Vrbovskog kod Delnica Boška Rožića zvanog „Dado“, studenta iz Betine kod Šibenika Vjekoslava Mikuličina zvanog „Crni“, učenika srednje saobraćajne škole iz Vrbovskog kod Delnica Vlade Palijana i studenta iz Josipdola kod Ogulina Josipa Božićevića.

Teretilo ih se „da su dana 8. XII 1951. u Zagrebu između 16.30 i 18 sati, nakon održane utakmice izmedju zagrebačkog nogometnog kluba „Dinamo“ i beogradskog nogometnog kluba „Crvena Zvezda“ ušli u Vlaškoj ulici u povorku koja se kretala gradom i koja je do časa njihovog ulaska imala isključno sportski karakter i u cilju izazivanja mržnje izmedju hrvatskog i srpskog naroda, pjevali pjesme i izvikivali parole kao „Zagreb-Split-Sarajevo-Zemun“ koje su u istom cilju koristili ustaše, dakle propagirali fašističke ideje, izazivali nacionalnu mržnju medju narodima koji žive u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji“.

I to nije sve. Kada su „pozvani od organa narodne milicije da se razidju, nisu to učinili. Iste večeri dio njih se sakupio u stanu Dujmovića te su nastavili s pjevanjem i izvikivanjem istih parola. Dujmović je zapjevao i ustašku himnu „Puška puca“...“

Detaljnije se ova zbivanja opisuju u Obrazloženju ove Optužnice, a ispričao ih je i jedan od sudionika, optuženi Ivan Rudec, tada student druge godine veterine, koji je Optužnicu i sačuvao.

- „Dinamo“ je pobijedio „Crvenu zvezdu“, koja je, ne igrom, nego politikom, osvojila nogometno prvenstvo. Pobjeda „Dinama“ izazvala je silno uzbuđenje i neopisivo oduševljenje. Masa nas navijača krenula je u povorci Maksimirskom i Vlaškom ulicom na Trg Republike, gdje se očekivalo pozdraviti „Dinamove“ igrače. Neki su ponijeli novine na kojima su za vrijeme utakmice sjedili i, sada su se sjetili, uvrnuli su novine i zapalili baklje. Mnoštvo svijeta je izašlo na ulicu kada se čulo pjevanje i galama, promatrali su povorku, pljeskali i davali podršku, a sa balkona bacali su nam novine i papire kako bismo mogli nastaviti palite baklje. Dobro se sjećam, jedan je čovjek bacio hrpu nota. Zapjevane su stare hrvatske pjesme. Bile su to demonstracije kakve Zagreb nije vidio.

A, u Obrazloženju piše: „Putem po Vlaškoj ulici formirala se je grupa najgrlatijih navijača oko opt. Majića i Vicića, te je Vicić bio onaj koji je prvi u čisto sportskoj manifestaciji počeo pjevati pjesmu: „Marjane-Marjane...“ po predratnoj varijaciji sa završetkom „Crven, bijeli, plavi...“ itd. što su prisutni odmah prihvatili i pjevali u više navrata.“

Dio optuženih, držeći se kompaktno pod ruku, bili su najgrlatija grupa, koja je davala intonaciju za pjesme i parole „dok su opt. Rudec i Miletić išli za grupom i prečim putem stigli na Trg Republike – pa započeli pjesme koje su sve odreda bile u ultra-nacionalnom duhu kao: „Još Hrvatska ni propala“, „Oj ti vilo, vilo Velebita“, „Marjane, Marjane“ po staroj varijaciji, „U boj, u boj“, „Junak sam iz Like“ (...) Optuženi, a naročito Majić, Rudec, Rožić i Vicić nastojali su da se povorka ne razidje, jer im je bila namjera da ova u početku sportska manifestacija dobije izričito šovinistički karakter uperen protiv srpskog naroda. S tom intencijom Majić je na Trgu Republike uzviknuo. „Narode mir! Zapjevajmo Lijepu našu...“, a zatim gestama zaustavio žamor, dok je Vicić započeo pjevanjem himne i dirigirao rukama, a Rudec da bi pojačao pjevanje, dizao obje ruke u vis sa pozivkom da prisutni pojačaju pjevanje.“

- Na Trg se slilo nekoliko tisuća ljudi, tramvajski promet je zaustavljen, ljudi su neprestano pristizali. Policija je već bila na nogama,uzbuđenje je raslo. Ja sam bio krupan, grlat, a i vrag je u meni, kada sam vidio da neki nisu kape skinuli, a pjevana je himna, zavikao sam: Kape dole!, Kape dole! - sjeća se gospodin Rudec - Neki ljudi i ne znaju da se onda kapa skida, nisu upućeni, neki od uzbuđenja i zaborave. Ali, neki su vjerojatno pomislili da vičem: Ka-Pe dole!, Ka-Pe dole! (KP, dakle Ka-Pe – Komunistička partija), pa se i oni uzvikali: Ka-Pe dole!, Ka-Pe dole! Tako je to, nenamjerno, ispala kao provokacija. I sve je to nama stavljeno na dušu.

No, da zaista ništa nije bilo unaprijed organizirano, već je nastalo spontano, mogu iz svoga primjera potvrditi. Mene je na Trgu Republike čekala djevojka, kako smo se dogovorili. Uzela je karte za kazalište i nakon utakmice trebali smo se naći i otići na predstavu. Mi smo se na Trgu i našli pod urom, ali onda kazalište više nije spominjano. I ona je zajedno sa mnom pošla u povorci koja je s Trga krenula Praškom ulicom.

Kod spomenika kralja Tomislava opet je zapjevana hrvatska himna i druge pjesme. „Optuženi Rudec je ponovno pozivao grupice koje su se počele rasipati, da se žure pred Hotel Esplanadu. Kad su tu organi milicije povorku zaustavili i naredili da se razidju učesnici povorke, Rudec ih je ponovno pozvao, u čemu su mu pomagali optuženi.“

- Namjeravali smo doći u Haulikovu ulicu – kaže gospodin Rudec - gdje je bila službena uprava „Dinama“, a tu su došli svi igrači i spreman je za njih banket. No, policija je počela intervenirati, hapsiti koga je stigla. Drž' vamo-drž' namo! Bilo je nekih 300 privedenih. Ja tada nisam uhapšen, nego tek nakon sedam dana, jer su me neki Brođani otkucali. UDBA ih je pritisla da priznaju tko je ovaj, tko onaj. Ja sam bio visinom upadljiv, a i u nekoj upadljivoj kabanici koju sam kupio od nekog podoficira. I po tome su me upamtili. U zatvoru UDBE u Đorđićevoj sve su oni o meni već znali. Ruke su me bolje od lisičina, ja sam mislio da ću šake izgubiti. Zagnojilo mi se oko zglobova. Uhapšena je i moja djevojka, moja sadašnja supruga Katarina. Suđenje je bilo javno, sudska dvorana puna studenata, familije, simpatizera. Na pročitanu optužnicu student Vlado Vicić ustao je i obratio se sucu: „Slavni sude, ja ću nešto reći. Ja sam pivao hrvatske pisme i pivat ću ih dok sam živ!“ Cijela dvorana stala je pljeskati, lupati nogama o pod, skandirati, galamiti, da je to sudac jedva smirio, zvonio sa zvonom i prijetio da će isprazniti sudnicu. Branio nas je advokat Ivo Politeo. On je rekao: "Kada bi zidovi ove sudnice, stariji od stotinu godina, mogli govoriti, čuli bi isto: optužbe protiv hrvatskih sinova, što u svom glavnom gradu Hrvatske, pjevaju hrvatske nacionalne pjesme!" Dobio sam deset mjeseci zatvora, a Katarina dva mjeseca. Ona je odsjedila u zatvoru u Đorđićevoj, a ja sam također prvo bio u Đorđićevoj, pa upućen na dosluženje kazne u Mraclin, selo kod Velike Gorice. Tu je bilo stotine hektara nikada orane zemlje, livade kiselih trava i trebalo je od toga napraviti ekonomiju s koje će se opskrbljivati kažnjenici (a fala Bogu, zatvori puni), ali prvenstveno službenici Ministarstva unutrašnjih poslova. Nas zatvorenika bilo je oko 150, švercera točkicama, neplatiša poreza i obaveza i mi, kao politički. Bila je ta ekonomija malte ne 60 % gotova kada smo mi došli. A upravitelj je bio jedan Mađar koji je u Baranji imao veliku pustaru, pa je kao kulak i narodni neprijatelj zatvoren. On je inače bio inženjer agronomije i uvjetno je osuđen da bude tu, ima slobodno kretanje, da je pod kontrolom, ali da formira i organizira ekonomiju. Prvo smo kopali septičke jame za pojedine štale. To je bilo dosta teško, a upravnik je vidio da sam ja student veterine i pozove me na razgovor. Kaže on: "Ja te ne mogu osloboditi fizičkog rada", a krampalo se bože sačuvaj, ljeto, vruće bilo, "ali kod posla se ističi i ja ću te predložiti za brigadira za peradarstvo." I ja zapnem još više radit, dobio žuljeve na rukama, ali on mene stvarno i predloži za brigadira. Samo, što sam ja znao, imao sam tek pola studija, ali trudio sam se i to je uspješno išlo.

Imali smo 300 krava i oko 2000 kljunova peradi, kokoši, gusaka, pataka za koju sam ja bio zadužen. E, tu sam ja sad bio car. Povećao sam proizvodnju jaja. Jedan veterinar iz Gorice kaže meni neka kokošima pojačam hranu i noću držim upaljeno svijetlo. I zbilja, jaja je usred zime bilo. Za policajce smo posebno šopali patke i guske lijevkom i svrdlom. Jaja i zaklana perad išli su u prodavaonice Ministarstva i službenici su dobivali po minimalnim cijenama. Ali znali smo i sebi ispeći šopanu patku. Ja sam morao voditi evidenciju proizvodnje i izdataka, no tu se uvijek moglo malo i prevariti. Prikazati manju proizvodnju. Ma, sve milicajce sam „kupio“. Oni dođu meni, a ja njima pune džepove šinjela natrpam jaja. A na šinjelu su veliki džepovi, dosta stane. Ja onda manje jaja evidentiram i meni štima. Samo, oni se navadili i u pol žarkoga ljeta dolazili su u šinjelima.

Kada je došao jedanaesti mjesec, kažem ja upravniku, ja 25. moram u Zagreb, moja djevojka ima imendan na Svetu Katu. On će: "Čuj, ja te ne mogu pustiti, ne smijem, ali ću se praviti da ništa ne znam i neću ti ništa." Tako ja za Svetu Katu odem u Zagreb, a napakovao jaja i ponesem šopanu patku.

- Gazdarica je bila tako iznenađena. Rekla je da nikada takvu debelu patku nije vidjela – kaže tadašnja svečarica, gospođa Kata Rudec i, šaleći se, dodade: – Upropastio mi je život, dva mjeseca sam bila u zatvoru, a mislio je, s jednom će se patkom iskupiti. I ja ga još 66 godina braka trpim!

- U siječnju sam odslužio kaznu, izašao iz zatvora - nastavio je gospodin Rudec - Trebao sam i dvanaest dana ranije izaći, ali me nisu pustili. Godinu sam opet izgubio i dobio zabranu upisa na sve fakultete. Onda ja odem kod ministra i požalim se. No, on će: "Mi ne smijemo dozvoliti da takvi kao ti trujete omladinu. Javi se u vojni odsjek, idi odsluži vojsku, budi primjeren vojnik, dobit ćeš dobre karakteristike, kada se vratiš, napisat ćeš molbu, onda ćeš se moći upisati." To je bila 1953. godina. Kada sam Kati rekao da idem u vojsku, a vojska se godinu i pol služila, jer nisam diplomirao, odlučimo se prije vojske vjenčati. I, tako i bi. Na bračno putovanje išli smo u Rogašku Slatinu. A vojsku sam služio u Prokuplju, bio konjovodac.

Eto, tako je gospodin Ivan Rudec, koji je studij veterine upisao 1947., nakon gubljenja prava studija, izgubljenih studentskih godina i služenja vojske, diplomirao tek 1959. godine.

Kada je počeo Domovinski rat javo se u Hrvatsku vojsku, iako je imao 64 godine, kako bi dao svoj doprinos ostvarenju hrvatske nacionalne slobode i neovisnosti svoje domovine. Bio je pripadnik drugog bataljuna 157. brigade. Odoru je skinuo tek kada je slavljena blistava ratna pobjeda Hrvatske vojske.