Otjerao fratra!

Dolaze li mrtvi s onoga svijeta, iz svijeta mrtvih? Dolaze! Dolaze! Ova tri zabilježena slučaja to zaista i potvrđuju. Ta, to je živa istina bila, kako se kaže. Dva takva slučaja sam sam svojom rukom zapisao.

U Divoševcima, na jednoj njivi prema Velikoj Kopanici, ljudi koji su noću prolazili kasno se s njiva vraćajući, jasno su mogli nešto čuti i kao da netko teško hoda, sve tapa, jauče, stenje, nemilo se pati… Stoga su ljudi to mjesto izbjegavali i svakakve se priče čule. Onda, kuražniji seljani se skupe da vide što bi to moglo biti. Pritajeni, čekali su gluvo doba noći, a onda, „to“ se pojavi. U mraku nikoga nisu vidjeli, ali su jasno čuli korake i kako netko teško govori: - Ge da metnem?, Ge da metnem? Jedan se čovjek na „to“ izdere: - Meti ge si i uzeo! Kad si zno uzet, znaš i vrnit! Sutradan, vlasnik susjedne njive nađe kamen međaš opet ukopan gdje je nekada na međi i bio. A to mrtvi dolazio, jer je za života od komšije svog, sve mic-po-mic, odoravao među, pomicao kamen međaš, dok nije s njim došao do pol susjedove njive. E, kada je on umro, patio ga je taj grijeh koji je počinio i mrtav je dolazio da kamen na pravo mjesto vrati. I, otkako je kamen međaš vraćen na stvarnu među, mrtvac više nije dolazio. Smirio se na onome svijetu, a seljanima je odlanulo.

U Sredancima, u Šećernom sokaku, baba Anka bila dužna komšinici babi Poli trideset forinti. Baba Pola se razboljela, na samrti bila, i baba Anka došla da ju obiđe, pa će:

- Polo, dužna sam ti trideset forinti šta sam uzajmila, al nemam u vaj par da ti vrnem.

- Anko, ako sad nemaš, nemaš, al kad uzmogneš, kupi sliku svete Apolonije crkve u Svilaju, nek je od mene, nek se i moja svetica tamo časti! – i baba Pola predade Bogu dušu.

Baba Anka nije obećanje zaboravila, ali nikada novaca nije imala, jer uvijek je prečega troška bilo i obećanje nije izvršila. Kada je umrla, mira i spokoja nije niti na onom svijetu našla, pa je stala svome djedu Ivši dolaziti da ga opomene da nisu obećanje izvršili. A kada je djedu njeno dolaženje već dodijalo, odselio iz kuće. Onda je u praznu kuću uselio neki Švabo, Arman se zvao, ženu i petero djece imao. Samo, baba Anka ni njima nije noću mira dala. Po šporetu je čegrtala, ormare otvarala, ladice izvlačila, rondala sa žlicama u ladici stola, ta gdje je stigla. Neki puta po tavanu i po krovu larmu je pravila, misliš sve se ruši kad, upale svijeću, a nigdje ništa. Onda je Švabo okupio nekoliko kuražnijih ljudi da u kući prespavaju i pitaju tko je i zašto dolazi. Tako su i uradili. Među tim ljudima bio je i čiča Grga Bošnjakov i, dok su drugi od straha zanijemili, on je upitao:

- Svaka duša falji Boga, faljiš li ga ti?! - i sve je pred sobom rukama križao.

Tada se spodoba pokazala, prepoznali su ljudi babu Anku. Bila baš u onom svom fertunu i marami farbarici. Nastao je tajac, a baba Anka se obratila čiča Grgi: - Faljim!, i još mu kaza: - Otiđi, Grga, mom Ivši i kaži mu nek zavjet izvrši i neću više dolazit! Onda je nestala.

Tako je i bilo. Djed Ivša je kupio sliku svete Apolonije, odnio svilajačkom velečasnom i kraj svete vode je u crkvi obješena. Babe Ane se onda duša smirila i, fala Bogu, nikada više nije dolazila.

I neumorni, marljivi istraživač i etnograf Luka Lukić iz Varoša, a učitelj gotovo četrdeset godina na jednorazrednoj školi u Klakaru (1900. - 1937.), selu s 95 numera i orguljaš u klakarskoj crkvi, te osnivač i voditelj Narodnog pjevačkog zbora u Klakaru, zabilježio je jedan sličan slučaj, kada je mrtvi živima dolazio:

Neobičan slučaj - pričala stara Stana Lukić, Antina mati, kb. 61 iz Varoša. K nama ja došla u Ruščicu žena iz Grabarja, pa je govorila ovo:

Mi smo živili u dobru, a svekar je bio dosta strog. Jednom dodje fratar u selo, pa će kupit ranu, a on bio ljut, pa mu nije ništa dao. Za malo vremena on se razbolio, pa i umro, a bez ispovjedi. Nisu prošla ni dva mjeseca, on dodje, pa palji baklju po kuće i loži vatru, pa svitli po kuće, da se sve vidi. A kad u jutro, ništa, sve u redu. Jednom otišao mu sin u štalu poslije večere, pa vidi oca u štale, on se jako uplaši, dobije tri groznice i umre. Šta će sad? Onda jedan čojek će čekat i pitat oca - „Šta traži!“. On reče: „Otjero sam fratra, nisam mu ništa dao. Nego vi lipo uzmite novu štranjgu i tu jalovicu (kravu), pa ju odvedite u sv. Trojstvo i poklonite, pa neću više dolaziti“. Tako su uradili i nije više nikada dolazio.

Eto, tako su se fratarske štale crkve i samostana Svetog Trojstva u Brodu na Savi punile. Zidane štale i žitnica onda su bile u dnu samostanskog dvorišta, istočno, uz zidanu ogradu prema rijeci Savi i Ribarskom trgu (vis-à-vis kafića Harley i Green park). Imali su fratri i zemlju, oranice i livade, na svojoj pustari na Velikom Vijušu. I tu su bile štale, gumno i druge gospodarske zgrade. A u Brdu, na granici brodskog i varoškog, bio je i još je veliki fratarski vinograd.

A kad je zatrebalo, a nije se to dugo ni čekalo, fratri su spomenutu poklonjenu jalovicu iz Grabarja zaklali, pa nakon finog, obilnog i slasnog objeda od mlade junetine na krevtig saft, s krumpir-pireom i mladim graškom, za uzvrat su u tišini debelih samostanskih zidova skrušeno molili Boga za spokoj duše pokojnika. I onda, bilo je još fajn finih ručkova i večera od te junetine na razne fele spravljene u fratarskoj kuhinji, a sve od te jedne jalovice, jer jalovica može težiti i do dvjesto kilograma. Kuhari i pekari u samostanu, braća laici, već nisu znali koje bi jelo spravili.

Nije to bio jedini takav slučaj. Bilo je toga oho! Pobožni naš seljački svijet, moleći za napredak u otranjivanju marve, odnio bi sv. Antunu u „Trojstvo“ janje, prase, il' nešto od peradi, dobro šopanu gusku, šopanu puru, dvije dobro utovljene patke... I opet je fratarska trpeza bila bogata, a fratarska pupa pod širokom suknenom smeđom mantlijom samo rasla i rasla, da se i bijeli štrik u fratarskom pasu morao popušćati. Istina, za učestale milodare morali su sveti oci sve više i više moliti Svevišnjega da darovateljima uzvrati nebeskim darovima, ali drugoga posla onda nisu niti imali. A da u molitvi ne pretjeraju, jedna se molitva mogla namijeniti za više pokojnika, darovatelja i njihovih pobožnih molbi.

Eto, sve je to dobro znati ako vam se kakav takav slučaj dogodi da vas mrtvi stane uznemiravati. Stoga, fratre poštivajte i, ako što zatraže, zaprose, bez razmišljanja dajte.

A što je fratar iz brodskog samostana u Grabarju i drugim mjestima prosio?

U samostanskoj Kronici imao o tome više zapisa. Samostan je i građen prošnjom od vrata do vrata, a i kada je sagrađen s prošnjom je nastavljeno, jer fratri su se jedino tako uzdržavali. Oni nisu, a niti danas nemaju, one prihode koje imaju svećenici u župama: lukno, pa od blagoslova kuća, vjenčanja, sahrane...

Kronika samostana, knjiga I. 1737. godine u mjesecu listopadu bilježi: Ovaj mjesec valja pozornost obratiti, kako bi se pribavili poljski plodovi. Prosi se vino, pšenica, zob i ostale krušarice.

Kronika samostana, knjiga I. 1770. godine donosi popis župa u kojima fratri prose: Župa Brod sa selima Slobodnica, Kaniža, Vrba, Bebrina, Ruščica i Klakar. Župa Podvinje, Sibinj, Dubovik, Vrhovina, Garčin, Svilaj, Dubočac i Kobaš. 

U spomenutim župama samostan prosi kušarice, perad, maslac i povrće. Vino prosi u sljedećim mjestima: Brodu, Slobodnici, Sibinju, Gromačniku, Podvinju, Rastušju, Tomici, Bukovlju, Vranovcima, Duboviku, Grabarju, Kindrovu, Slatniku, Podcrkavlju, Oriovcu, Glavici, Zdencima, Vrhovinama, Ježeviku, Crnom Potoku, Korduševcima, Šušnjevcima, Zadubravlju, Tominu Kutu, Garčinu, Selni, Satnici, Bickom Selu, Sapcima, Topolju, Kutima, Klokočeviku, Oprisavcima.

A, godina 1772. bila je posebno rodna, pa je prošnja, na veselje franjevaca bila obilata. U mjesecu listopadu kroničar zapisuje: Ova je godina donijela obilje plodova, pa je bilo i velikog uroda šljiva u susjednim mjestima. Stoga je ondje bila upriličena prošnja. Oci su i braća u tim mjestima, uz pomoć gospodina župnika i puka, koji je bio veoma privržen samostanu, skupivši ih, ispekli više od 40 vedara rakije šljivovice.

Budući da je i urod pšenice i vina bio iznad prosjeka (a milošću Božjom u kotaru nije bilo tuče), u žitnicu je spremljeno više od 60 kila. Kasnije smo obavili prošnju vina i spremili u podrum više od 80 bačava (urni), dok smo ranijih godina od prošnje sakupili najviše 50 bačava.

I u sljedećem stoljećima bilježeno je o prošnji, pa se tako u Kronici IV. za godinu 1887. može pročitati: Ishod prošnje pšenice i kukuruza, što ju je upriličio Samostan, Bogu neka bude vječna hvala, nadmašio je naša očekivanja. Naime, pšenice je doveženo oko 120 Požunskih vagana, a kukuruza u klipovima deset samostanskih kola. Stoga iz dubine srca molimo Boga Darivatelja svih dobara, da ne odbije naše molbe, te svima onima, koji nam dobro čine, uzvrati nebeskim darovima. 

Pšenice se je sakupilo ove godine preko 72 metra. Količina bi bila i mnogo veća, jer je žito prilično urodilo, a pošlo se je ove godine i u mjesta, kamo se nije dosada išlo u prošnju, naime u Retkovce, Vrbicu te Mikanovce, dočim nekoje župe i mjesta nije kolekturant ni izrabio, nego ih se tek dotakao. Kolektura (prošnja) kukuruza se nije mogla ni obaviti osim u tek nekojim mjestima (u svemu 2-3 kola), dijelom što je bila vrlo kišovita i blatna kasnije jesen, a i zima, dijelom opet zbog nepodesnog kolekturanta - zapis je u Kronici iz 1926. godine. Eto, nije niti svaki fratar znao isprositi kako treba.

Iste godine na Trojstvo, pedantni zapisivač Kronike bilježi: Milostinje „in materijalibus“ („u živeži“) unišlo je toga dana: 5 telaca, 16 prasadi, što većih i što manjih, 3 janjca, 4 guščeta i nekoliko pilića te jedna kvočka sa pilićima. Došlo je prilično i ovčje vune te nešto platna. Dosta je donešeno jaja, a osobito kravljeg sira. 

E, kraj ovakve milostinje i Cigani bili bi popovi (odnosno fratrovi), kako se u jednoj pjesmi pjeva.