Sjela luda da je šiša Juda

Naš šokački seljački svit voli svoje želje, osjećaje, dogodovštine, nepodopštine... pjesmom izraziti. Onda nekoga pohvaliti, nekoga pokuditi, a naročito ismijati, nadupiti – kako se kaže, pa u kolu zapjevati, nek' se spominje i pamti. Pjesme sam zabilježio, kao i komentare koji uz njih idu, a koji opet daju povode i okolnosti nastanka tih pjesama.

Varošanke sve volje kod Kohna,

Jer im dade za krajcar bombona!

Pjesma pjeva o brodskom židovskom trgovcu Kohnu. Ali, bilo je tih Kohnova i trgovaca više u Brodu na Savi, pa ne znamo baš točno o kojem se pjeva. Rado o najuglednijem i najbogatijem, Jakobu Kohnu (1841.- 1919.), onom koji je imao veliki dućan na Jelačića placu u svojoj kući katnici. Bila je to trgovina željezom, špecerajem i mješovitom robom, na sjevernom ćošku Jelačića placa i Male pijace. Spretni Kohn mamio je mušterije, naročito snaše, koje su tu pred njegovim dućanom četvrtkom i nedjeljom na pijaci s klupa pazarile.

Krajcara je bila austrijska, odnosno ugarska sitna novčana jedinica, pa je tako austrijski forint imao vrijednost 60 krajcara, a ugarski forint 75 krajcara. Kohn je na i sitni krajcar po krajcar tržio i stekao veliko bogatstvo. U Starčevićevoj ulici njegova je kuća bila ona prelijepa katnica gdje je danas „Crveni križ“. Uz tu kuću, imao ih je još nekoliko. A, u slobođanskom ataru posjedovao je veliku pustaru, krdo krava i konja. Zemlju je jeftino pokupovao od slobođanskih pijanaca i linaca, ili utjerao kao dug za popijeno. Kohn se bavio i brodskim najunosnijim poslom, proizvodnjom alkoholnih pića na veliko. Njegova pecara na spoju Varoškog putu i Vinogradske ceste radila jer punom parom.

*

U Donjoj Bebrini bio židovski trgovac Ignac Weiss, Keso ga zvali, jer se uvijek smijao i puna usta zlatnih zubi pretjerano pokazivao - kesio se. Keso imao kuću gdje je danas Šćevićevo numero u Donjem kraju, na br. 35. Trgovinu je držao otprilike od 1900. do 1920. godine. Keso je davao robu na veresiju, svijet se zaduživao, debele kamate plaćao. E, jednoj curi iz Baboselčeve kuće svidjela se kod Kese svilena plava marama - pranđuljica na bile grane i isto uzela na veresiju, ponovila se, pa ili je zaboravila platiti, ili je mislila da je Keso zaboravio, ali je došlo do toga da je Keso zaprijetio da će curu tužiti sudu. A, cura plače, nije to više bila samo cijena marame, već su i kamate oho narasle! A kaže curi Kesina žena Johana: - Pa, de ti seko pletenice, do kirvaja će ti kosa narast!

Cura dala. I ošišaju oni curu, ali fajn po cijeloj glavi, „na nulu“. Pletenice je Keso gospođama za frizure i cupove u frizeraje u Brodu prodao. I dobro zaradio.

Došli Dovi – kirvaj u Donjoj Bebrini, cura se treba nakititi, kiku metiti, al' kako kad kose nema! Dosjetila se, pa svezala crnu maramu, a tko je pitao kazala da je njezina tetka u Babinoj Gredi umrla i za tetkom žali, nosi crninu. Babina Greda je onda daleko, predaleko bila, nitko neće provjeravati. Prošlo to, a cura stalno "žali", pa ju opet pitaju drúge zašto tako dugo žali.

- To je rođena tetka, pa mama ne da da ožalim, – cura će.

Onda se cure nešto zaluđivale, zadirkivale, bilo to u ljeto, sjedile na bereku i jedna drúga strgne toj curi maramu s glave govoreći:

- Ta šta nošaš tu crnu maramu po voj vrućine, skuvaćeš se!

Tako se otkrilo da cura kose nema, da je ošišana. Osramotila se. A momci su odmah u kolu pjesmu spjevali:

Sjela luda da je šiša Juda,

Dala glavu za maramu plavu!

Keso je iz Donje Bebrine oko 1920. godine za Brod otišao. Otvorio je dućan pri kraju Široke ulice. Jedni kažu lijevo, drugi kažu desno, pa zar je to bitno? Bila je to trgovina mješovitom robom, ali manjeg izbora i slabije kvalitete, za kupce skromnijih materijalnih mogućnosti. Zvali su takve trgovine „krajsleraji“. Držao je i puno seljačke robe, još najviše sve farbarsko, upamtili Bebrinci. A, morao je on iz Bebrine otići, jer znali su mu Bebrinci malo-malo sav dućan polupati kad je dugove utjerivao. Najviše je stradao od bebrinskih pijanaca, jer imao je pravo ograničenog točenja alkoholnih pića. U dućanima se onda smjelo piti samo stojeći, s nogu, za razliku od gostionica gdje su uvijek, kao i danas, bili stolovi i pilo se sjedeći. Kao da se i stojećki ne možeš napiti!

Brođani su Kesu dobro upamtili. Onakav mali, uvijek je stajao pred dućanom i zvao mušterije neka zađu, falio se što sve ima i svoju robu do nebesa uzdizao i, dakako, kesio se Brođanima, kao i Bebrincima, pa je i u Brodu Keso zvan.

*

Curica je gizdu ponovila,

Kod Krivdića Luke je kupila,

Daje Luka gizdu u pol cine,

Nek su cure sve lipe i fine!

U Brodu šnajder Luka Krivdić imao dućan „Svoj k' svome“ velikog izbora seljačke robe. Dućan bio u Berislavićevoj ulici. Rado. Bilo to prije Drugog svjetskog rata. Prema Registru obrtnika u brodskom Državnom arhivu, obrt je prijavio 1921., a prestao s radom 1938. godine. Kuću je imao u Trenkovoj ulici na broju 24. Ali, u Registru zanatskih radnja i radionica iz 1950. godine opet se nalazi Luka Krivdić, krojač muških odijela, prijavljen tada u Berislavićevoj ulici na broju 17. Je li tu prije rata bio i njegov dućan „Svoj k' svome“ nisam saznao.

U Krivdićevom dućanu moglo se kupit' što ti tvoje seljačko srce išće, isto kao i u dućanu trgovca Mile Lackovića prije Prvog rata, il kod Stjepana Tomašića poslije Prvog rata. Luka je i u brodskim novinama oglašavo: Imadem veliki izbor svilenih šalova sa nove mode prandžama, žalija i svilenih marama s prandžama, ternovki, svilenih voštikli, štofenih marama i sibinjski batistarki i.t.d. Kad Luka više nije dućan držao, onda je izlazio sa šnajderskom robom na brodsku pijacu i na vašare po selima.

Luka je, kažu, imao i patent (neku vrstu dozvole), pa jedini među brodskim šnajderima smio na plave čohane hlače prišivati crveni lampas – crvenu prugu u vanjski šav nogavica. Šokački su momci tako rado nosili te plave hlače (kroja današnjih rifli, pa onda nije niti čudo) i u njima se obavezno vjenčavali. One su ih podsjećale na hlače slavnih vojnika graničara, njihovih djedova, koji su neustrašivo i hrabro branili od Turaka granicu na Savi. Čovene reklice sa svilenom mašnom na leđima, kod Luke Krivdića isto su najljepše bile – kažu i danas šokačke bake, sjećajući se svoje gizde.

(Posavska Hrvatska, 14. prosinca 2012.)