Štefančić - domaći kipar i klesar iz Varoša

Oprisavčani su čekali, čekali, čekali, ljutili se već čekajući - a kad je oltar bio gotov, svi su bili zadivljeni njegovom ljepotom i upravo snježnom bjelinom, jer postao je krasni ures njihove mile župne crkve sv. Križa. Oltar ima tri niše, a ukrašen je grančicama s lišćem i cvijećem. U srednjoj niši je reljef Uzvišenje sv. Križa, a u pokrajnjim nišama su kipovi Srce Isusovo i Srce Marijino.
Upravitelj župe, velečasni Stevo Kokanović, u Spomenicu je zapisao: Već puno godina unatrag opažala se potreba, da se crvljivi i truli drveni oltar zamijeni lijepim novim, koji bi dolikovao ukusnoj nutrini naše crkve. Javljala se ta želja i kod župljana. Ali zvona su dobila prioritet. Samo, ni ona nisu nabavljena, i opet je pokrenuta akcija za oltar.

Dana 8. svibnja 1925. pozvan je domaći klesar M. Štefančić iz Varoša kraj Broda na Savi, da dođe s nacrtima u svrhu izbora i pogodbe. I, s njim je sklopljen ugovor u predmetu nabave novog glavnog oltara iz kamena. Martin Štefančić se obavezao do 8. rujna iste godine postaviti 5 metara (od menze do križa) visoki oltar, uz cijenu od 30.000 dinara. No, rok je prošao, a oltar nije bio gotov. Onda je Štefančić obećao da će sigurno biti do Svih Svetih. Rušenje starog oltara, koji je služio od 1870., počelo je 15. rujna, ali se postavljanje novog oteglo sve do konca travnja 1926. godine. Slab je bio i odaziv seljana Oprisavaca kada je teške kamene dijelove oltara trebalo prevesti saonicama ili kolima iz Varoša. Ipak, kada su svi dijelovi dovezeni u Oprisavce - Oltar je bio sretno podignut za pet dana. Veličanstvena križna ruža bila je postavljena u subotu, a pozdravili su ju topovi i mužari. Oltar je bio dovršen baš pred klečanje, kada sam pred njim cijelim, za kog sam tako mnogo drage brige uložio, zapjevao prvi puta „Gloria“ – piše više nego ganut marni velečasni Kokanović.

Od Oprisavčana željno iščekivani veliki, prelijepi pseudogotički kameni oltar samo je jedno od umjetničkih djela kipara i klesara Martina Štefančića. On je rođen 9. travnja 1877. godine u Varošu brodskom, općina Podvinje, u obitelji „Kranjaca“ – doseljenika iz Gorskog Kotara. O tome mi je govorio unuk Martina Štefančića, gospodin Kruno Štefančić, također iz Brodskog Varoša.
- Štefančići su iz okolice Skrada u Gorskom kotaru, iz mjesta Hosnik, onda je to bila općina Moravice. U Slavoniju i Varoš „Kranjci“ Štefančići došli su kao vješti cimermani još oko 1820. godine. Potom su odselili negdje oko Motičine u Podravinu, pa se opet vratili u Varoš između 1845.- 1850. godine, kada je varoška crkva sv. Roka građena (1846.). Jedan od tih Štefančića naselio se u Gornjim Andrijevcima i otvorio je birtiju. 
Moj pradjed Stanko imao je četiri sina. Đed Martin je otišao u Zagreb u umjetničku školu za kipara i klesara, a đed Ivša je držao trgovinu u Varošu, đed Joca imao gostionicu i mesnicu, isto u Varošu, a đed Tonča je odselio u Gornju Vrbu, pa sad i tamo ima Štefančića – kaže Kruno.
Martin Štefančić završio je Brodu Višu pučku školu realnog smjera, šesti razred položio je 1890. godine. „Kraljevska zemaljska obrtna škola“ u Zagrebu izdala je Martinu Štefančiću Svjedodžbu iz koje saznajemo da je on ovaj zavod pohađao od 1892. do 1896. godine i izučio propisane nauke za kiparski obrt. Obučavan je u kamenokiparstvu i drvorezbarstvu, no učio je i nauk vjere, hrvatski jezik i njemački, zemljopis i povijest, računstvo, naravoslovlje, tehnologiju, oblike umjetnosti, knjigovodstvo, krasnopis, gombanje, prostoručno risanje i geometrijsko risanje i modelovanje... ma da te glava zaboli od tolikih predmeta!, ali Martin je sve to s veoma dobrim uspjehom završio. Usto, njegovo ćudoredno vladanje je bilo pohvalno – veoma, a marljivost postojana – osobito.
Martin je unovačen 1898. godine. Prema njegovoj Pučko ustaškoj iskaznoj knjižici bio je vojni obveznik kod ces. i kralj. 78 pješačke pukovnije 10 godina i 3 mjeseca te 2 godine kod kr. ug. domobranstva u osječkoj 28 domobranskoj pješačkoj pukovniji. Iz sveze domobranstva otpušten je tek 1910. godine.

Iste, 1910. godine položio je ispit za samostalno tjeranje i vodjenje poslovah majstora klesara. Svjedočba mu je izdana u Vukovaru.
U Brodu na Savi 1912. godine prijavljuje obrt. Ispravama dokazuje da kani tjerati koli kiparski, toli i klesarski obrt. Obrtnu iskaznicu potpisao je gradonačelnik Broda na Savi, brico Stjepan - Štefa Benčević zvan Čupo.
Ali Štefančič je već i prije, kao naučnik, na sve strane klesario, rezbario, izrađivao kipove. Naručivani su kipovi za crkve, oltari, križevi, a još najviše nadgrobni spomenici u obliku obeliska, pa i nove mode u stilu secesije. Poznato je da je bio zaposlen u jednoj zagrebačkoj radionici.
- Kada je đed Martin radio na pravoslavnoj crkvi u Daruvaru zagledao se u lijepu, petnaest godina mlađu baku Albinu plemenitu Satrapa i oženili su se (1909.). Baka je bila iz bogate klesarsko-trgovačke obitelji, koja je u Daruvar doselila iz Olmuca u Češkoj. Išla je u privatnu školu, govorila češki, mađarski, njemački, talijanski, razumjela francuski. Bila je već za drugoga, baš u Brod na Savi, obećana, ali vragolasti, crnoputi đed Martin bio joj je miliji i došla je u seosku, varošku sredinu. U Varošu su se čudili i podsmjehivali, jer imala je stotinu gaća, a Šokoce gaće ne nose. U miraz je donijela i stotinu pari čarapa, ali i ponjava za krevete više nego u cijelom selu. Nosila je bolje haljine od majstorica, modne, s puno čipaka. Samo, ona je bila jednostavna, svakome je pomogla ako je mogla, sa svakim popričala i bila jako pobožna. Štefančići su gradili kapelicu Majke Božje u Marincima, a baka je kupila sliku sv. Ivana i dala staviti na okripno i čudotvorno vrelo sv. Ivana u Grabrovcu. Đed Martin volio je putovanja, u mladosti bio mačevalac, a bio je zaista velikodušan, volio svakoga počastiti. On i baka kumovali su svoj varoškoj sirotinji, svim Ličanima iz varoškog brda. Za svako kumovanje dali su deset litara vina i pet litara rakije.

Imali su šestero djece: Nikolu, Agnezu, Stanka, Ivana, Albinu, Marijana, – upamtio je gospodin Kruno i još dodao: – Moj otac Stanko izučio je trgovački zanat u Daruvaru, pa je u Brodu radio kod Uidla, Šinikovića i Dittricha.
A stric Nikola (rođen 1910., a nestao 1945.), nakon brodske gimnazije, krenuo je očevim stopama u kiparsko-klesarski zanat. Školu je također pohađao u Zagrebu. 
I sada nastaju zabune, čije je koje djelo, jer obojica su se često potpisivali samo Štefančić, ili se uopće nisu potpisali. Uz Oprisavce, radova Štefančića ima i u crkvi u Donjim Andrijevcima, Starim Perkovcima, Baču… a bilo ih je i u varoškoj crkvi.
Varoški Štefančići stekli su veliko bogatstvo. Uz trgovinu, gostionicu, mesnicu, klesarstvo, imali su puno zemlje i 5- 6 kuća u Varošu. Bavili su se na veliko otkupom šljiva, pred kućom imali kolnu vagu, a u dvorištu veliki i duboki bunar s parnom pumpom. Njihova destilerija imalo je dimnjak poput tvorničkog. Šljive su također na veliko sušili i izvozili čak u Englesku. Kupili su u Bosni veliko begovsko imanje s ribnjakom i šumom, imali trkaće konje. Samo, kako je sve brzo došlo, brzo se i rasulo. Martin Štefančić umro je 1930. godine. Propadanje je počelo poslije 1936. godine. Onda je došao nesretni rat u kojem su Štefančići teško i životima stradali. Poslije rata nacionalizacija je dodatno učinila svoje. 
A umjetnički radovi Martina i Nikole Štefančića, razasuti na raznim stranama, tek trebaju biti otkriveni i valorizirani.
(Posavska Hrvatska, 12. listopada 2012.)
 

Autor: Zvonimir Toldi