Naslovna / Parlamentarni izbori / Brođanin Hrvoje Sekulić (25): Otišao sam na 'kraj svijeta' pronaći ono što nisam mogao u Domovini.

PRIčE

Brođanin Hrvoje Sekulić (25): Otišao sam na 'kraj svijeta' pronaći ono što nisam mogao u Domovini.

Hrvoje Sekulić rođen je kao prva beba u Slavonskom Brodu, 15. siječnja 1992., na dan kad je Hrvatska međunarodno priznata država

Brođanin Hrvoje Sekulić (25): Otišao sam na 'kraj svijeta' pronaći ono što nisam mogao u Domovini.
035portal
  • 2017-01-16 09:57:00

 Jedan od brojnih mladih Brođana što su otišli 'trbuhom za kruhom' u bijeli svijet je i Hrvoje Sekulić, koji je svoj 25. rođendan, proslavio daleko od domovine Hrvatske i to na datum, kada je Hrvatska i međunarodno priznata, 15. siječnja.


Hrvoje je naime, prva beba koja je rođena tog datuma godine 1992. u Slavonskom Brodu i baš stoga su mu roditelji i dali ime, u znak sjećanja na dan kada je Hrvatska postala samostalna, suverena i priznata država. Javio nam se ovaj mladić s porukama iz dalekog Novog Zelanda, gdje je prije godinu dana zajedno sa svojom djevojkom te bratom i njegovom obitelji otišao u potrazi za boljim životom, kakav, poput brojnih drugih svojih vršnjaka nije mogao pronaći ovdje, u svojoj Domovini, u svome gradu.


„Trebao sam se zvati Tomislav, no majka mi je ipak odlučila dati ime Hrvoje. Danas ponosno, uzdignute glave i punog srca hodam svijetom znajući da nosim pravo hrvatsko ime. No, nisam sretan što iz dalekog svijeta, ovdje u Novom Zelandu, pratim loše vijesti iz Domovine, o tome kako moja Hrvatska i dalje trpi jad i bijedu, javna prozivanja, optuživanja, klevete, laži, borbu ljudi 'od danas do sutra'. Slušam vijesti o sve većem broju prezaduženih, egzodusu mladih koji ne mogu naći posla, pa u potrazi za poslom postaju radna snaga drugih država, uzdržavaju umirovljenike i socijalne slučajeve u tuđini. Žalosno, ali svi koji su život dali za ovo što danas imamo, mislim da bi se pokajali. To nije ono što smo zaslužili, za što su se borili naši roditelji. Postali smo narod nomada, idemo samo gdje je bolje, a ne gdje nas srce vuče. Žalosno je što svaki mladić ili djevojka od početka svog školovanja ima u svojoj podsvijesti mogućnost da će jednog dana morati napustiti Hrvatsku.Žalosno je što ja nemam niti jednog svog vršnjaka koji je odlučio da će ostati i ne planira nikuda otići iz Hrvatske“, piše nam Hrvoje iz novozelandskog grada Hamiltona gdje posljednjih godinu dana radi poslove dizajniranja, izrade i prodaje specijalnih kamionskih prikolica za prijevoz kuća. 


Pokušao je, kaže, sve da ostane u Hrvatskoj: od prosječnog radnika, poslova financijskog savjetnika, savjetnika za sigurnost, do privatnog biznisa koji je financirao iz vlastitog džepa, jer država nije u to vrijeme (prije godinu dana) imala sredstava da pomogne mladim poduzetnicima – no, ništa nije uspio. „Iskreno, nije mi ni trebala pomoć, htio sam samo iskušati može li pošten čovjek, uz vlastita ulaganja od cca. 30 000 eura, omogućiti zakonito zaposlenje barem dvoje ili troje mladih. Rezultat mog istraživanja je NE, ne može. Državni harači su toliko veliki i prijetnje inspekcija da se jednostavno nitko i ne želi upuštati u takve investicije“, dodaje Hrvoje, koji je odlučio drugi dio svoje ušteđevine uložiti u sebe, kupivši kartu za budućnost. Otišao je na 'kraj svijeta', na Novi Zeland.



Novi Zeland je zemlja za mlade i ambiciozne i ovdje sve uspijeva. Trenutačno radim od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati, a godišnji odmor u trajanju od 5 tjedana svake godine plaćen je i njega ću koristiti za odlazak u Hrvatsku. Moj život je sada 'na mjestu', bez stresa i straha da neću moći ostvariti ono što želim i što zaslužujem. Do kraja godine planiram pokrenuti i privatni biznis, ovdje na Novom Zelandu“ kaže Sekulić. Svojim vršnjacima i svim mladima u Hrvatskoj poručuje: Trošite, pokušajte, izgubite, ali nešto od toga i naučite, život ispunjen čini samo korak naprijed. Shvatite kada je vrijeme za taj korak.“


„HRVOJE JE TREBAO BITI TOMISLAV“


Hrvojeva majka Đurđa dobro se sjeća dana kada ga je rodila, u brodskoj bolnici, koja je tada bila u podrumu, a grad u potpunom zamračenju. „Svako rođenje djeteta i odlazak na porod morao se tada najaviti policiji. Rodila sam u 4 sata ujutro, 13 dana prije termina. Naravno, sve je prošlo u redu ali sam ime promijenila u Hrvoje, jer je toga dana Hrvatska priznata od mnogih zemalja. Veselju i sreći obitelji nije bilo kraja. Sretna sam i danas, 25 godina poslije, ali i tužna jer su moji sinovi morali napustiti Lijepu našu i otići čak na kraj svijeta da bi uspjeli“, kaže Hrvojeva majka.