„Pećina“ – jazz klub

U jednom dijelu suterena bivšeg kina „Jadran“, danas sramotno oronulog i zapuštenog „Hrvatskog doma“ (na kojem k tome još i dvije izblijedjele i ofucane zastave vise), baš tamo gdje pod budnim okom savjesnog odgovornog urednika Marina Kovačevića i pomoćnog odgovornog urednika gospođe Dunje Vanić, nastaju ove novine - „Posavska Hrvatska“, glasilo za politička, kulturna i gospodarska pitanja Brodsko-posavske županije, početkom šezdesetih godina skupina poletnih mladih brodskih glazbenih zanesenjaka osnovala je jazz klub!

- Dobili smo prostorije suterena kina „Jadran“, ispod pozornice. Naravno, sve je bilo zapušteno, puno smeća, mračno, zidovi neožbukani i mi smo taj prostor zvali „pećina“. Kako je brat Štefa Barišića, našeg basiste, bio moler, „pećinu“smo okrečili i uredili za vježbanje. Dovukli smo i glasovir, pa se u tom klubu okupljao veliki broj brodskih glazbenika. Mislim da je to bilo 1961. godine. Onda smo željeli pokazati što smo uvježbali, naučili, pa smo održali i koncert gore u kinu „Jadran“. Bila je to kao priredba tipa „Mikrofon je vaš!“ ili „Prvi glas Broda“. Sjećam se da su tada kao male djevojčice nastupile sestre Bodrožić s nekim tada jako popularnim meksikanskim pjesmama... pa se sjećam jednoga momka koji je krasno pjevao, mislim da se zvao Emin... Prateći „bend“ pjevačima sačinjavali su Tiho Snitko - klavir, Tomislav Boras - gitara, Štef Barišić - kontrabas, Drago Doda Hadžialić - bubnjevi, Branko Begović iz Osijeka - klarinet i ja – kaže gospodin Vili Kempf, glazbar i štimer klavira iz Preradovićeve, koji je u bendu svirao trubu.

No, nadobudni glazbenici nisu samo tako lako došli do tog suterenskog prostora. Naime, suteren je već imao jednoga stanara. U zauzetoj mračnoj i vjerojatno memljivoj „pećini“ bio je nekakav atelijer brodskog akademskog kipara Zvonimira Radoša, zvanog Rade, sina maltara iz Strossmayerove, s vrpske malte kod Glogovice, kako se reklo. Radoš je bio poznatiji po tome što je po Brodu, olako, bez pol muke i u šali, curama napravio više djece nego bista hrabrih i neustrašivih partizanskih narodnih heroja. U „pećini“ je Rade imao hrpu gline, na kiparskom drvenom tronožnom stalku nešto kao započeto, glina izgnječena i prekrivena vlažnom vrećom da se zemlja ne suši. On se, kao, zbiljski trudio, ali umjetnik nije imao pravu inspiraciju, ili od drugih, spomenutih, aktivnosti nije imao vremena i nijedno Radino završeno „umjetničko“ djelo nisi mogao vidjeti.

I uzjogunio se Rade, nije se Rade samo tako dao van. Kako je prošao sraz glazbenika s Radošem, upamtio je gospodin Tvrtko Exle, koji je također u „pećini“ često i rado muzicirao:

- Kažemo mi Radi: "Fertig, mi smo dobili taj prostor! Dobio si šup/kartu!", a Radoš na brzinu iz gline izmodelira tri poveće glave, tvoraca naučnog marksizma Karla Marxa i njegovog kompanjona Friedricha Engelsa i našega maršala, druga Josipa Broza Tita. Razvio još i jugoslavensku zastavu s crvenom petokrakom, pa sve stavio nasred prostorije, nek' se dobro vidi. Kada mi sutra došli, onda će Radoš prkosno nama: "Ajd sad probajte, izbacite me! Probajte ako smijete!" pokazujući prstom na svoju „kreativnu instalaciju“.

E, pred politički tako teškim i uvjerljivim argumentima, morali su se „nabrijani“ glazbenici povući. Curiknuli, jer odmah bi se digla Partija - KPJ, Socijalistički savez - SSRN, Omladina - SKOJ, dogmatski borci iz SUBNOR-a, histerične i ratoborne AFŽ-ovke... I Rade je u „pećini“ ostao.

No, na kraju je nađeno kompromisno rješenje. Radoš je postao kao nekakav menedžer glazbenika. Pomagao oko gaža, ugovarao je svirke i kűpio ulaznice. Posao, da ne može biti bolji, nitko ga za novce nije kontrolirao.

Mladi glazbenici imali su i svoju publiku, prijatelje i poznanike, koji su dolazili u klub samo slušati jazz glazbu, ali u „pećini“ se nije plesalo.

Tih “pećinskih“ glazbenih zbivanja sjeća se još jedan sudionik, gospodin Mihajlo, Mišo, Stojković: - Prostor smo dobili uz podršku Omladine, od Glazbene škole, od Šanje Pokasa, a isto tako preko Omladine dobili smo i jedan rashodovani klavir. Ondašnji predsjednik Socijalističkog saveza omladine Slavonskog Broda, drug Zdravko Tomac zvan „Truli“, održao je na otvorenju kluba, dakako, politički govor, pun podrške i hvale za tako naprednu i kreativnu omladinu. Mogu reći da mi je to bilo najljepše doba života, tako smo se lijepo družili, svi smo bili fanatični zaljubljenici u glazbu. Mladi zanesenjaci!

No, okupljanja glazbenika i poklonika jazz glazbe u „pećini“ trajala su samo koje dvije godine. Onda su nastali problemi, zapravo oni su već od početka tinjali. Kroz daske ispod pozornice doma glazbenicima je smetala buka koja je dolazila iz Kina „Jadran“ za trajanja kinopredstava, kad bi žestoko pripucalo u kaubojskim, western-filmovima, kad bi cijela dvorana od oduševljenja glasno lupala nogama po drvenom podu ushićena nekim uzbudljivim filmskim scenama, kao pojavom poglavice Winnetoua i Indijanaca na platnu, ili u domaćim filmovima neustrašivim ofenzivnim jurišima partizanskih boraca uz gromoglasni i zanosni poklik "Naprijed drugovi! Satrimo bandu!…" Opet, u tišini idiličnih i ljubavnih prizora, napetih krimi i horor scena, glazba iz kluba, iz „pećine“, čula se u kinodvoranu i ometala ugođaj filmoljupcima. Ali, nije samo to bio uzrok prestanka rada ovog jazz kluba.

- Nekome nije bilo po volji to tko se sve okuplja u klubu, što mi to radimo. Zabrinuli se „drugovi“ da „napredna omladina“ ne zastrani povodeći se za „trulim zapadnjačkim, kapitalističkim uzorima“, pa da još i druge omladince „zarazi“. Kružile su glasine da se tu čak i seksa, i to na klaviru (Na klizavoj površini klavira? Pa to je i opasno. Dakle možda se radi o nepromišljenoj glasini maštovitih zlih jezika, premda gospodin Exle kaže da ne može baš tvrditi da seksa nije i bilo, jer na tom klaviru "samo što nije tijesto razvlačeno") I, onda, klub je zatvorio baš predsjednik Omladine, isti onaj koji ga je i otvorio, drug Zdravko Tomac zvan „Truli“. Došli su vatrogasci i deložirali nas, klub zapečatili – kaže gospodin Stojković.

Jazz klub samo je jedan od sadržaja koji su se u ovom „pećinskom“ prostoru kroz dugi niz godina odvijali. Zapravo teško ih je sve i nabrojati. Tu je bilo i više od Mikini' vragova, kako se kaže.

Kada je 1925. godine sagrađen „Hrvatski dom“, u njegovom suterenu bila je moderna, prostrana i udobna restauracija, zvana samo Restauracija „Hrvatski dom“. Bijaše to po usluzi prva, a pritom i najveća restauracija u Brodu, u kojoj je svirala prvorazredna bečka salonska glazba. Kasnije je uz nju u dvorištu uređena i bašča s električnom rasvjetom, a goste je zabavljala odlična damen kapela s osobito biranim komadima, a ti si misli da li se reklamiraju prsati komadi damen kapele, ili uhu ugodni glazbeni komadi. A, dobar i slasni komad bilo je i reklamirano janje na ražnju, specijalitet restauracije. Od godine 1929. u „Hrvatskom domu“ se daju kinopredstave, a od 1932. radi i ljetno kino. Za Drugog svjetskog rata Hrvatski dom je zauzela njemačka vojska. Pred sam kraj rata Nijemci tu smještaju čak i ušljive četnike. Poslije rata prostorije koristi „Davor“, a 1946. „Gradsko nabavno poduzeće“ (Granap) otvara „Gradsku restauraciju“, pa je „Davor“ opet morao iseliti. No, restauracija je bila kratkog vijeka. U suteren je uselilo i RKUD „Jedinstvo“, pa „Gradsko kazalište“, neka škola, trenirali su i znojili se boksači, od kojih su neki i „plave šljive“ zaradili. Duže se tu zadržalo poduzeće „Pionir“ koje je u suterenu imalo svoj pogon za proizvodnju kožne galanterije i HTZ opreme.

Gospodin Željko Divnić misli da je „Pionir“ ovdje bio negdje od pedesetih do osamdesetih. - Onda je adaptacijom otvoren noćni klub s atraktivnim ruskim i ukrajinskim plesačicama (neki kažu i striptizetama), koji je držao Bardak. Za Domovinskog rata bilo je tu sklonište od bombardiranja za stanare okolnih zgrada. Nakon rata, prostor je opet adaptiran za kockarski klub s automatima u vlasništvu Ede Salihbašića, no on nije dugo izdržao. Tada se suteren dodjeljuje za kulturne aktivnosti. Dan je „Matici hrvatskoj“ i HPD-u „Davor“. Samo, opet promašaj. Gospodin mr. Josip Jerković, zborovođa, odmah je shvatio da im akustika prostora baš i ne odgovara, a i grla su se pjevačima sušila (i neki se od toga još nisu oporavili).

U posljednjih dvanaest godina u „pećini“ djeluje „Posavska Hrvatska“ i tu se više ništa uzbudljivo ne događa. Nema pjevanja, nema znojenja, nema kockanja, nema seksa... debela pećinska 'ladovina. Navodno.

(Posavska Hrvatska, 27. rujna 2013.)