Križarice

- Moja je želja bila ići u samostan. Međutim, mamu smo rano izgubili i svećenik koji me je uvijek ispovijedao rekao je da moram misliti na braću, kako će oni, kome će dopasti. Ja sam bila najstarija, a bilo nas je osmero djece, sedam dečki, ali trojica su umrla već u ranoj dobi. Tako sam ja, u dvadesetprvoj godini, preuzela dijelom ulogu majke za četvero braće. Trideset godina sam vodila ocu kućanstvo. On je imao više ponuda da se oženi, ali to nikada nije napravio – kaže vitalna gospođa Ivanka Tomka, zvana sestra Ivana, rođena 1920. godine u Brodu na Savi i nastavlja: - Moj otac Dragutin-Karlo (podrijetlom Slovak), rođen je u gradu Kiskunhalasu u južnoj Mađarskoj (sjeverno od Subotice) i imao je samo tri dana kada ga je majka u pregači donijela u Brod. A moja majka, Filipina Bogdanić, rođena je u Brodu. Tata je radio u Ložionici željeznice kao službenik, a majka je bila pazikuća u zgradi gdje smo bili podstanari, danas je u toj kući Brod-turist. Ja sam s kuhinjskog prozora te zgrade, s kata, pala u dvorište, ali sam se objesila na drva, koja su bila složena za rezanje. Uvijek smo kupovali po četiri-pet metara drva za zimu. Srećom, samo sam se malo izgrebala, a da nije bilo drva, mogla sam i smrtno stradati.

Promijenili smo još nekoliko stanova, a onda je baka, mamina mama, kupila 1928. godine kuću u Voćarskoj ulici, četvrta od ćoška s Vrazovom (danas Ulica Ferde Livadića, tako je službeno nazvana od 1933., po prvom modernom hrvatskom skladatelju, jednom od vođa ilirskog preporoda, koji je 1833. skladao najslavniju hrvatsku budnicu „Još Hrvatska ni propala“ na tekst Ljudevita Gaja) i mi smo k baki preselili. Ulica se zvala Voćarska jer su duž nje bila zasađena sama stabla jabuka. Idući Bakačevom, tada je Voćarska ulica bila zadnja. Dalje, pa sve do Poloja, prostirala se fratarska pustara i pašnjak Vijuš. Na kraju Bakačeve bio je šinteraj. Tu je šinter i stanovao i u zatvorenim kolima dovozio pse lutalice koje je pohvatao po gradu. Kroz Bakačevu i Voćarsku išla je čorda krava na Vijuš i Poloj. Uvijek je bilo po nekoliko čordara koji su marvu tjerali. Ujutro su prolazili u šest-sedam sati, kako kada, a popodne se vraćali u četiri-pet, isto kako kada. To je ovisilo i o godišnjem dobu i kako se vrijeme pokaže. Pamtim, nogomet se igrao po cijelom Vijušu, od početka Vrazove do Poloja, to je prije izgradnje ribnjaka bilo.

Našom ulicom su prolazili Bosanci iz Poloja idući na pijacu i sajmište. S nekima smo se upoznali i od njih nešto i kupovali. Onda je mama naučila krojiti i šivati bosanske rubine od domaćeg bijelog tkanja, pa je tako često Polojčankama radila nošnje, ali ne za novac, nego za hranu, mlijeko, brašno, mast, jaja... To nam je tada puno značilo i pomoglo nas. Puno nas je bilo. Dva puta nedjeljno peklo se sedam kila kruha u pekari Jurišić kod Crnog križa.

U osnovnu školu sam išla pet godina u Gundulićevu ulicu, rekli smo u „žensku školu“. Sjećam se, moja prva učiteljica zvala se Šandora, poslije je bila Zdenka Albert, a potom Ljerka Horvat. Nakon osnovne, polazila sam četiri godine Stručnu školu koja je bila u dvorištu Hrvatskog doma. Ravnateljica je bila gospođa Šarinić. Svaki dan smo imale ručni rad, vezenje, heklanje, krojenje, šivanje. Bilo je pet šivaćih mašina.

A, u „Maloj crkvi“ sam pjevala u crkvenom zboru „Mladost Srca Isusova“, a od osnutka sam bila u „križaricama“.

Godine 1929. vlasti „prve Jugoslavije“ zabranile su rad katoličke orlovske organizacije, ali su „Orli“ onda nastavili djelovati kao Križarsko bratstvo, tj. „križari“, osnovani već početkom 1930. Promijenio se samo naziv, ali ne i ciljevi i duhovni program organizacije koja će postati najbrojnija i najbolja katolička organizacija za mladež u Hrvatskoj. Godine 1937. je brojala četrdeset tisuća članova. „Križari“ su imali dvije grane, Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo. Cilj križarske organizacije bio je katolički odgoj mladeži, konkretnije, pomoći svojim članovima da se izgrade u odrasle, potpune i odgovorne katolike, učiniti svoje članove svjedocima i apostolima Isusa Krista u sredini u kojoj žive i osposobiti ih da pomažu svojoj župskoj zajednici u pastoralnim aktivnostima. U tu svrhu organizirali su tečajeve za mlade, vjerska, kulturno-obrazovna predavanja, javne nastupe, izlete, hodočašća...

U Brodu na Savi 1933. kapelan Josip Mirković sa župnikom Dominkom Šarčevićem osnovao je crkveno društvo Malih križara, zapisano je u Spomenici Župe Brod.

U Državnom arhivu u Brodu čuva se govor koji je školski nadzornik Tomislav Pracny izrekao prigodom posvete križarske zastave. Posveta je obavljena u Franjevačkoj crkvi uz prisustvo đakovačkog biskupa Antuna Akšamovića.

Pracny kaže: (...) Sa znakom Križa podjite u sela i gradove. Ponesite Križ na obale rijeka i na široku pučinu mora, na vrhove gora i ravnica! Unesite ga u domove Vaše i pred njim pogibajte glavu i koljena Vaša! Jer, mimo Križa Kristova mora svaki čovjek u životu proći. Ili u ljubavi, ili u mržnji. Već 19 stotina godina pada sjena Križa Kristova širom svijeta, na potleušice i kraljevske dvorane, već 19 stotina godina ulazi u domove sitih i odjevenih, u kolibe gladnih i bosih! (...) Vi ste odabrali ovaj drugi (put), nad kojim blista Križ Kristov. Podjite i ostanite u njemu do kraja života Vašeg! Vojujte – uz njega vjerno stojte!

Gospođa Ivanka Tomka postaje „križarica“ 1934. Prva predsjednica bila je Maca Pencinger, a kad se ona udala izabrana je gospođa Ivanka. Bila je predsjednica velikih i voditeljica malih „križarica“. Mali kržari su bili već od pet godina starosti, pa osnovna škola, a veliki srednjoškolci. Sastanci su održavani u Marijinom domu u Gundulićevoj, a na njima je često govorio dr. Josip Gunčević, ravnatelj Gimnazije.

- On je bio naš duhovnik, – kaže gospođa Ivanka. - Iz Zagreba je na sastanke dolazila jednom-dvaput godišnje i predsjednica svih „križarica“, Velikog križarskog sestrinstva, Marica Stanković. Ona je bila jedna divna žena i svim srcem je radila za katoličku mladež i njen odgoj.

Marica Stanković rođena je 1900. godine u Zagrebu. Opće obrazovanje stekla je u školi sestara milosrdnica, a potom je upisala učiteljsku školu i postala profesor. „Na njezin rad i temeljitu duhovnu izgradnju uvelike je utjecao dr. Ivan Merz s kojim, od prvog susreta 1920. godine na sletu orlovske mladeži u Mariboru, usko surađuje u apostolskom djelovanju među mladima“.

Danas je Marica Stanković, službenica Božja, kandidatkinja za sveticu.

Na značkama „križara“ i „križarica“ su bila tri slova: Ž. E. A (Žrtva, Euharistija, Apostolat), a to je bilo geslo pod kojim su djelovali. Križarske zastave su bile plave s bijelim križem, a križarski pozdrav: „Bog živi!“ Muškarci su nosili crvene kape, poput ličkih, s bijelim križem na prednjem dijelu. Osim značke, ženske članice nisu imale posebnih oznaka. Evo i križarske zanosne himne:

Zastave gore, križarski rode,

Za vjeru svetu naprijed u boj!

Križevi bijeli neka nas vode,

Iz mladih grudi nek jekne poj!.....

Deseci katoličkih mladića i djevojaka bilo je učlanjeno u brodsku križarsku organizaciju. Gospođa Ivanka sjetila se nekih od njih. Predsjednici Križarskog bratstva bili su Ivica Pencinger i Stanko Vanić. Amalija Malka Havelka bila je tajnica, a članice Marija Pencinger, Ružica Pencinger, Mancika Škravanj, Jelica Akmačić, Gena Balač, Ljubica Tošaj, Ljerka Kaltenbruner, Marica Maroš... Križarska organizacija je djelovala sve do kraja 1944.

- Na Badnjak 1944. smo imali zadnji sastanak, dr. Gunčević je rekao neka se raziđemo. On je 1945. otišao s frontom i nije se više vratio. I trojica naših dečki su stradala - sjeća se gospođa Ivanka.

Poslije rata nastao je progon „križara“ i „križarica“. Kao ugledna katolička djelatnica, a osobito stoga što je javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca, Marica Stanković je 1947. na iskonstruiranom procesu osuđena na pet godina robije u ženskom logoru u Požegi. Radila je na teškim fizičkim poslovima na isušivanju Lonjskog polja.

Evo kako je prošla gospođa Ivanka: - Jedno jutro došao je iz policije Vilim Horvat i rekao ocu kojega je poznavao: „Nisam došao hapsiti, ali ako što imate sklanjajte, premetačina će biti!“ (za NDH policijski detektiv Vilim Horvat bio je i partizanski obavještajac i činio je niz usluga NOP-u. Poslije rata stupio je u policijsku službu novih vlasti i bio na viskom položaju). Ja sam sve sakrila, i zastavu „malih križara“, na tavan. Došli su, ali nisu išli na tavan, a mene su odveli na saslušanje u policiju. Bila je u onoj velikoj zgradi na Vijušu. Kada su me tamo doveli, a vidim u jednom ćošku sobe sva uplašena Olga Franke (bila logornica ženske loze Ustaške mladeži). Mi nismo mogle razgovarati. Pitali su me kako smo osnovani, kako djelovali, što smo radili... Oni su govorili: „To ste radili, ovo ste radili...“ Ja sam sve nijekala: „Nisam, nisam, nisam“, jer tako je i bilo. Pustili su me, ali sam ostala obilježena za svaki korak, a da nisam ni znala.

Križarice su raspuštene, ali mi smo se u crkvi nastavile družiti, posebno „trolist“ - Maca Pencinger, Marica Maroš i ja. U šali smo se zvale „križarska banda“, jer tako su nas komunisti okrstili. Sa svojim „križaricama“ sam se družila do njihove smrti.