Tužna Milica

Jedna crno-bijela filmska reklama počinje kadrovima Beograda viđenim s rijeke Save, nastavlja se uličnom vrevom ljudi, tramvaja, zaprežnih kola, pa prizorima s lijepo uređene gradske plaže. Na pijesku vesela djevojka okružena udvaračima se smeje, koketira, pokazuje lepe bele zube. U modernom je badekostimu sa suknjicom. Kada potrči u vodu, opet ju prate momci, u tada također modernim badekostimima s naramenicama. Zajedno plivaju, brčkaju se, rone. Cika i vike ne prestaje. Ona je Natalija, lokalna ljepotica, kraljica plaže i muških srdaca, zavodnica, za kojom se svi okreću. Za razliku od nje, Milica sedi u hladu drveta sama, mašta, čeznutljivo sve to gleda. Iako je i ona jednako lepa, usamljena je i tužna. Uzdiše, jer za nju se nitko ne zanima. Muškarci ju zaobilaze. Odbačena je od svih. A kad joj koji mladić i priđe, čim vidi njen osmeh pobjegne. Katastrofa!

Zatim mladi odlaze u prirodu na izlet, gramofon svira, svi veselo i zanosno plešu, Natalija je opet u centru pažnje. A, Milica ide tužna ulicom, susreće Nataliju i pojada joj se, traži savet. Natalija joj preporučuje da, ako hoće kao i ona privući pažnju muškaraca, otvori put k njihovim srcima, nek počne koristiti zubnu pastu „Kaladont“, pa će joj zubi biti beli poput snega, a osmeh će joj biti neverovatan. I, odvodi ju u apoteku „Kod cara Dušana“ da pastu kupi.

U posljednjim kadrovima, Milica na plaži sva sretna i sada se smeje, radosna pokazuje svoje bele zube, a udvarači navalili, jednako kao i oko Natalije, koja je također prisutna. Kada Milica krene u vodu i nju sada prate momci u stopu. Reklama završava natpisom: Upotrebljavajte „Kušakovićev Kaladont“.

Ovo je sadržaj prve jugoslavenske filmske reklame. Snimljena je 1926. godine u produkciji „Pobeda filma“ kao kratki crno-bijeli nijemi film u trajanju od - 7,5 minuta! Milicu je glumila Ljubica – Buba Veljković (poznata i pod umjetničkim imenom Anita Mir), a Nataliju Nevenka Urbanova, tada već poznata glumica beogradskog kazališta. Ova reklama pod naslovom Sve radi osmeha prikazivana je u kinima u cijeloj tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji i postigla je veliki uspjeh, a nama je posebno zanimljiva, jer režirao ju je Josip Novak, rođeni Brođanin.

O njemu nalazim podatke u brodskom Državnom arhivu. U Matici krštenih, 23. veljače 1902. godine upisan je zakoniti sin Josip Vilko Novak. Njegov otac bio je Antun Novak, poslužnik pilane, a majka kućanica Marija Grübl. Kao mjesto prebivališta navodi se Brod pilana. Kuma je bila gospođa Marija Baumeister, supruga bogatog brodskog posjednika. Josipa je krstio opat župne crkve Antun Leskovac.

Kako i kada je Josip Novak dospio u Beograd nije poznato, ali on će postati jedan od pionira jugoslavenske kinematografije. Srpski izvori navode da je završio mehaničarski zanat, potom igrao u amaterskom kazalištu i bio član Beogradskog kluba filmofila, a onda, po završetku dopisnog filmskog kursa Bavaria filma, odlučio se profesionalno baviti filmom. Zajedno sa sličnim zanesenjakom, Milanom Hofmanom, osnovao je u Beogradu 1926. godine filmsko poduzeće „Pobeda“, koje je posjedovalo vlastitu snimateljsku tehniku, te laboratorij. Tako su snimili petnaestak naručenih reklamnih dokumentarnih i kratkih igranih filmova. Prvi je bio Modna revija po narudžbi trgovca Jerolineka. Snimio ga je i režirao Josip Novak, no nije sačuvan. Ti su filmovi imali uspjeha i osigurali financijsku dobit za sljedeće „Pobedine“ realizacije. Reklamni film Sve radi osmeha je sačuvan, a filmski znalci kažu da je dobro snimljen, režiran i montiran. Josip Novak ovim je ostvarenjem pokazao svoj talent i smisao za filmsku fotografiju i kazivanje priče pomoću pokretnih slika. Poznati su naslovi još nekoliko reklamnih filmova koje je režirao Josip Novak, no oni su zagubljeni. To su iz 1928. godine filmovi: Senzacija dana, Odelo čini čoveka i Da sam ranije znala - reklamni film za ženske čarape u kome su igrale glumice Nevenka Urbanova i Ruža Tekić. Po narudžbi društva „Tradicija“, iste godine „Pobeda“ je snimila i film Ženidba kraljevića Marka.

Najambiciozniji Novakov reklamni film svakako je Rudareva sreća, poznat i kao Blago cara Radovana iz 1929. godine. Za ovaj srednjemetražni film (traje gotovo jedan sat) Novak je napisao scenarij zajedno s Hofmanom, a naručila ga je direkcija novootvorenog rudnika ugljena „Jerma“ iz istočne Srbije, ali i Željeznica, te Eskontna banka iz Beograda. Dakako, film je nijemi.

Kroz jednostavnu priču o nastanku rudnika, utkana je i melodramska priča o ljubavi mladog rudara prema kćeri vlasnika rudnika. No, tu je i jedan negativac, trgovac koji rudare vara. On želi obeščastiti djevojku i uništiti rudnik, ali to mu ne uspijeva. I ovaj film rađen je u produkciji „Pobede“.

Na početku filma je ovaj tekst: Kao i po celom svetu, tako i kod nas postoje bajke o zakopanom blagu. I mnogi lakoverni ljudi prodali su i poslednje parče svoje zemlje da idu u poteru za blagom.

U krševitom i surovom kanjonu rijeke Jerme, u klisurama i vrletima u okolici Pirota, stotine ljudi kopa, nadiže i razbija kamenje i traži zakopano blago cara Radovana, jer jedna legenda priča da je ono baš tu skriveno. Iskorištava ih trgovac Marko prodajući im loš alkohol i hranu sumnjive kvalitete. On ih uvjerava da ima mapu i da je blago baš u ovom kanjonu zakopano. Onda se među njima pojavljuje rudar Ristić sa suprugom i lijepom kćeri Zorom. Upita ih ima li u tim brdima ugljena, jer on ugljen traži i došao ga je pronaći. Govori im da su lakovjerni, jer nikakvo blago cara Radovana ne postoji, te ih uvjerava da ih Marko iskorištava. Zora se odlazi na rijeku oprati, Marko ju prati, a kada ju pokuša privući, ona ga ošamari. Marko je sada bijesan i na Zoru kao i na njenog oca koji potpiruje i buni radnike. Da bi rudare uvjerio u svoju priču, pokazuje im da ima mapu koju je skupo platio te ih umiruje, a oni otjeraju Ristića te on s obitelji odlazi tražiti ugljen, a s njima i radnik Branko koji se u Zoru zagledao.

I stvarno, Ristić nalazi ugljen. Putuje u Beograd da pokaže uzorke i nađe zainteresirane koji bi uložili kapital u eksploataciju. Uzorci su se pokazali jako dobri i ulagače je našao.

Ubrzo rudnik otvaraju, strmim kanjonom rijeke gradi se željeznička pruga koja do stanice Rakita kroz same tunele prolazi. Uz rudnik nastaje i rudarsko naselje za stotine rudara koji iz cijele zemlje dolaze raditi. Sve je u rudniku mehanizirano. Film detaljno pokazuje moderna rudarska postrojenja.

Za godišnjicu rudnika priprema se veliko slavlje. Prije prikaza proslave je tekst: Sa sviju strana nagrnuo svet da izrazi u veselju svoju ogromnu sreću. U dolini je masa naroda, igra nekoliko kola, djevojke su sve u svečanim narodnim nošnjama. Ali Marko, kome su svi planovi propali, smišlja paklenu osvetu. Otima Zoru, no ona bježi, a u pomoć dolazi i Branko, kome su rudari javili da je Zora oteta. Branko ih sustiže, a Marko na njega navali s velikim kamenom. Samo, kako je zamahnuo držeći kamen s obje ruke iznad glave, izgubi ravnotežu i nauzak padne u duboku provaliju. Branko grli i ljubi Zoru. I to je kraj filma.

No, uz filmsku priču, u vrijeme snimanju nastaje još jedan, čak i napetiji ljubavni zaplet. Glavna glumica Ljubica - Buba Veljković, iliti Anita Mir, i glavni glumac, geometar Čedomir Penčić (u filmu Branko), naturščik čije su glumačke sposobnosti otkrivene u rudniku na samom mjestu snimanja, se stvarno ludo zaljubljuju. A kako je u Anitu bio zaljubljen i drugi glumac, već proslavljeni Milutin-Bata Nikolić (glumio je negativca, trgovca Marka), između Milutina i Čedomira dolazi do sukoba. Baš kao i na filmu. Milutin prijeti, te Anita i Čedomir bježe prije završetka snimanja filma. Josip Novak je morao film zgotoviti od materijala s probnog snimanja! Ipak je redatelj profitirao, novine su se raspisale o ovim ljubavnim peripetijama glumaca i publika je hrlila u kina gledati film koji je pratila takva fama.

Čedomir i Anita skrivali su se jedno vrijeme, a onda su došli od njegove mame i tetke (oca nije imao) tražiti dozvolu da se vjenčaju. Čedina majka nije time bila oduševljena i odlučila je stvar prekinuti. Držala ga je zaključanog u sobi dok se nije odrekao Anite! Zbog ovog skandala, Čedu je napustila dotadašnja djevojka Hilda, a u Pirotu mu je spjevana podrugljiva pjesma: Don Žuan si, Čedo posto, i za ljubav dade sve. Ne bilo ti, Čedo prosto, zašto sada varaš dve!

Poslije filma Rudareva sreća, s nesumnjivim redateljskim talentom, Novak želi postići više, te prodaje svoju tehniku i laboratorij i odlazi u Njemačku na usavršavanje. Polazi šestomjesečnu filmsku školu, a usto se praktično usavršava radeći u više filmskih laboratorija. Poslije godinu dana, 1930., vratio se u Beograd i opet snima. Za beogradsko filmsko poduzeće „Adrija Nacional“ radi igrani film Kroz buru i oganj, a potom snima i režira niz dokumentarno-propagandnih i komercijalnih filmova za „Jugoslavenski prosvetni film“. Ovi filmovi su snimljeni uz financijsku pomoć države. Novakov film Simfonija vode (1931.) nagrađen je za poetične snimke na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Berlinu 1931., a dva filma, U carstvu snova i bajki i U fjordu Boke, nagrađeni su na istom festivalu 1932. godine. Bile su to prve jugoslavenske međunarodne filmske nagrade! Ove filmove odlikuje odlična fotografija i izvrsno poznavanje filmskog jezika, pisala je kritika.

Nakon ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića, filmska proizvodnja je u Jugoslaviji zamrla. Stoga Novak 1934. godine odlazi kao filmski stručnjak raditi u Bugarsku, gdje je uz veliki broj dokumentarnih filmova, snimio i prvi bugarski ton-film Pesenta na Balkana (Pjesma Balkana). Osniva vlastitu filmsku tvrtku i laboratorij, te 1938. snima film Strahil voyvoda, a 1939. film Te pobediha (Oni su pobijedili).

Godine 1948. odbio je potpisati Rezoluciju Informbiroa, uz to je kao Jugoslaven izbačen s posla, bugarske komunističke vlasti su ga uhapsile i strpale u zatvor. Poslije četiri godine tamnovanja, narušenog zdravlja, pušten je iz zatočeništva. U Jugoslaviju, u Beograd, vratio se 1954. godine.

Opet je snimao i kao direktor fotografije uključio se u rad tadašnje jugoslavenske kinematografije. Ipak ,film Rudareva sreća ostaje Novakovo najsnažnije djelo, vješto režirano i za svoje vrijeme vrlo moderno koncipirano.

Brođanin, istaknuti pionir jugoslavenske kinematografije Josip Novak, jedan od prvih cjelovitih autora, producent, scenarist, redatelj, snimatelj, jedna od najsnažnijih ličnosti jugoslavenskog filma između dva rata, umro je u Beogradu 22. svibnja 1970. godine. Zanimljivo da je sve ovo u njegovom rodnom Brodu do sada bilo nepoznato.