Kino Budainka

- To je nama bio centar svijeta. Za djecu s Budainke, Brlićke, Kellerove, dijela Kolonije, Jelasa, Brda, Varoša... - svojedobno mi je rekla gospođa Katarina Huljić.

Riječ je o kinu „Budainka“ otvorenom u istoimenom brodskom prigradskom naselju 1956. godine, u vrijeme najveće popularnosti filma kao masovne zabave. Uz stara kina „Jadran“ (bivši „Hrvatski dom“) i „Partizan“ (bivši Dimitrijevićev „Apolo“), 1953. godine otvoreno je kino „Dilj“ u Podvinju, pa 1958. „Radnički“ u Radničkom domu, a 1964., kada kino već gubi posjetitelje, i kino „Omladinski dom“ u tadašnjoj Partizanskoj ulici (danas Osječkoj). Bila su to sve kina u sastavu „Kino poduzeća“ Slavonski Brod.

Rekoše mi, gospodin Dane Cvjetković terao je kino „Budainka“. Potražio sam ga, te zabilježio njegova sjećanja:

- Kao dijete uvijek sam najviše volio film. Bila je samo očeva plaća, nije se imalo i svakako smo se snalazili. Švercali samo se, perforirane odreske od ulaznica ponovno bi na poništene ulaznice lijepili. Tako sam neke filmove i po nekoliko puta gledao. Na vratima kina „Jadran“ bila je jedna starija korpulentna gospođa, svi smo ju zvali „baka Reza“, a bila je jako neugodna kad bi uhvatila da netko na taj način pokušava ući.

Gospodin Marko Ružić također pamti baku Rezu i njenog budnog psa Cigu uz nju. Kraj njih nije moglo biti švercanja, a ako je ipak nekoga uhvatila, od Livađana najviše, prvo s njim u jednu komoricu desno od ulaza... Tko je dopao baki Rezi šaka, nije više niti pomišljao švercati se.

- Onda su roditelji preselili u zgradu društvenog doma na Budainci, gdje je tata dobio mjesto domara, a u domu je bilo i kino - nastavio je priču gospodin Cvjetković. - Tu sam došao na svoje. Sjećam se prvih projekcija, dolazio je operater Blajer iz kina „Jadran“, a u kinu „Partizan“ bio je Bresslauer. Aparatura je bila neka mala, stara, sklepana i izraubana. Radila je kao da traktori tuku. Sastavio ju je Kristijan, on je radio u „Đuri“. Bio je i operater, pa kasnije njegov sin Ivica, a onda sam došao ja. Bilo je to 1957./1958. godine. Ja sam imao pristup u kabinu, što je trebalo pomagao sam, to sam volio i naučio sam od Kristijana. Bio sam osmi razred, petnaest godina imao.

Kino je osnovao SSRN (Savez socijalističkog radnog naroda), predsjednici se angažirali i sve je rađeno besplatno. Na vratima je bio gospodin Herbst (njihova je kuća bila odmah do doma, prva prema Varošu), njegova je žena Reza bila na blagajni. Ili je moj otac bio na vratima, a majka na blagajni. A ja sam sve radio, plakatirao, mijenjao slike... Dođe avizer, da je stigao film, a ja s tačkama na željezničku stanicu i preuzmem špagom vezane drvene sanduke s filmskim rolama pakovane u okruglim aluminijskom kutijama. Rola je bilo četiri-pet-šest, kako je koji film dužine. Svaki film je imao popratnu knjižicu u koju je prethodni operater zabilježio u kakvom je stanju poslao film, jer filmovi su kružili, kako je ugovoreno. Stoga sam svaku rolu morao prvo pregledati ima li oštećenja i kolika su, pa ako su veća nego što piše, morao sam obavijestiti distributera. Kako smo imali samo jednu aparaturu, film smo prekidali dok se ne stavi sljedeća rola. Kasnije smo tome našli rješenje.

Za nagradu, na ljeto su me poslali u Pulu na filmski festival. Sam sam si našao sobu i bio tri dana, kupao se u moru, gledao filmove. Tad sam prvi puta izbivao iz kuće. Sada kad razmislim, bilo je i komično, ja klinac sam sam pravio repertoar. Odlazio sam u Zagreb, tamo su bili distributeri. No, ja sam pratio i dobro znao što publika voli. Vesterni su bili najposjećeniji. Mi nismo niti mogli dobiti najbolje filmove, s obzirom na našu staru aparaturu. Dobivali smo izraubane kopije. U sjećanju mi je ostao film „Rapsodija u plavom“s Elizabeth Taylor u naslovnoj ulozi. Film je pukao bar 15-20 puta. Kada mi je dosadilo, a ja odmah novu rolu stavim. Koliko je onda publika shvatila sadržaj, nije mi niti danas jasno.

Filmove smo prikazivali srijedom, četvrtkom, subotom i nedjeljom, s tim da je nedjeljom bila i matineja.

Sjedilo se na običnim drvenim klupama, a onda su nabavljene stolice, da bi kasnije napravili demontažne podijume u nekoliko visina, te zadnje redove stolica podigli kako bi posjetitelji nesmetano gledali film. Kada su bile zabave, podijumi su micani. Herbst je bio poslovođa u „Izgradnji“, pa je dao nadozidati projekcionu kabinu izvan sale, nad ulazom u dom.

Inače, ta je dvorana doma bila, što bi danas rekli, polivalentna. U njoj su, uz kinopredstave, održavane sve zabave, veselice, nedjeljom od 14 sati plesnjaci. Svirali su već onda poznati glazbenici: Doda, Hauska, Perlić, Sečić i bilo je jako posjećeno. Sjećam se da su braća Guganović, blizanci s Jelasa, bili najbolji plesači.

Bilo je dečki koji su pravili nered, galamili za vrijeme projekcije, tuče izazivali. Posebno se u tome isticao jedan momak s Jelasa. Opomene nisu pomagale. Onda je Herbst tome doskočio. Predložio je, i galamdžiju smo izabrali za predsjednika omladine. I uspjeli smo. Od tada je u sali bio red i mir. On je bio krupan i klinci ga se bojali. Uz to bio je i savjestan predsjednik, položaj mu je imponiralo.

Ja sam obavljao i svu korespondenciju za kino i to mi je bila dobra životna škola. Naučio sam komunicirati, poslovno razgovarati, biti odgovoran. Išao bih i ja rado na korzo, bio s djevojkom, ali morao sam biti u kinu. Meni su, doduše, kao operateru nešto malo i platili i to mi je dobro došlo.

Godine 1961. preselili smo s Budainke na Lutvinku i prestao je svaki moj kontakt s kinom „Budainka“. Što se dalje događalo nije mi poznato. Znam samo da me je na mjestu operatera naslijedio Štefa Novaković, a njega njegova žena.

To je meni bio lijepi period života, koji mi je puno dao, bila mi je to škola života, jedan zanat sam naučio. I danas volim film. Rado sam sa suprugom išao u kino, ali došla je televizija, kina su prestala s radom...

Spomenuta supruga Štefe Novakovića bila je kinooperaterka, gospođa Zdenka. Evo što je o njoj pisala „Posavska“ 1993.: Zdenkin suprug, radnik u „Đuri“. prihvatio se posla mjesnog kino-operatera, ali se zbog posla događalo da nije mogao stići na vrijeme i pokrenuti projektor, pa je pokazao svojoj ženi što i kako treba raditi i eto… ona se obrela u ovom zvanju. Kasnije je postala radnik Kinopoduzeća „Arena“... Osim nje, u Hrvatskoj je taj „muški posao“ tada obavljala još samo jedna žena.

Mnogi mi rekoše da je zgrada doma, kina na Budainci, bila prije Drugog svjetskog rata „ciganska kuća“, vlasništvo Ciganina Bože Stefanovića, koji je bio nakupac i trgovac konjima za Italiju. Taj mu je posao dobro išao i jako se obogatio. U ono vrijeme, kada je malo tko imao, on je vozio auto, limuzinu. No njegova, kažu zgodna, žena bi na Rokovo (kirvaj u Varošu) oblačila dugu šarenu suknju s volanima i išla po selu prositi kolača i pečenke. Nije im to trebalo, bili su imućni, ali navike predaka bile su jače. Ciganin Božo, kako su ga zvali, imao je tri sina: Jozu, Franju i Zvonimira, koji je išao u gimnaziju, ali to još treba provjeriti. Zaboravljeno je i ne zna se točno kako je za rata skončala obitelj Ciganina Bože. No, povjesničarka Slavica Hrečkovski bilježi ovu obitelj među stradalnicima logora Jasenovac, navodeći ih pojedinačno: Božo Štefanović rođen 1896., trgovac, Dragica 1906., kućanica, Franjo 1921., radnik, Zvonko 1928., đak, Dado 1929. Poslije rata, Božina kuća je postala društvena imovina, te pretvorena u dom.

O Boži Ciganinu bilježi i učitelj Luka Lukić iz Varoša (Novosti, 1943.)

- Govori se po selu i po Budajinki, da je ciganin Božo ostavio svoje novce onom što pili drva, a kažu mu „Bačura“, a vele da ima i vreću kave, al neda nikom.

- Govori se po selu da je ciganin Božo poklonio obćini (Varoš) 30.000 kuna, a tko je to vidio, a gdje su ti novci, a možda i nije, nego se samo govori.

A evo što je (osim kina) i o drugim aktivnostima u domu Budainka upamtio Franjo Majaroš: - Dom na Budainki je bio središte svih kulturnih zbivanja, a nosioci organizacija su bili SSRN, AFŽ, Društvo „Naša djeca“ i škola. U Društvu „Naša djeca“ poznat je bio „deda Krtak“. Isti je preko nekih svojih kanala, od UNRE, za muzičku sekciju, u kojoj sam ja svirao harmoniku pribavio petnaestak kompleta muzičkih uniformi koje su došle iz Kanade. Moj otac (krojač) preuredio ih je i podesio prema svakom pojedincu iz sekcije. Uniforme su bile prekrasne, sastojale su se od sivih hlača s crvenim paspulom duž nogavica, a sako je bio crveni s izraženim strukom, s čvrstom kragnom i na njoj izvezenim zlatnim lirama. Sako se zakopčavao sjajnim dugmetima. Na glavi smo imali sive kape također s crvenim paspulom. Promocija uniformi bila je na zabavi povodom 8. marta 1957. ili 58. godine.

U Domu su, osim dočeka Nove godine, bile razne zabave, za maškare, pa „berbe grožđa“. Uz zabave bile su bogate tombole i „ples srdaca“ kada su plesači pobjednici dobivali tortu i vino. Znam da je u Domu bilo i sportskih aktivnosti. Bilo je nešto gimnastičkih sprava (od boljih vježbača spomenuo bih Baju Abrahama i nekog Barišu), igran je stolni tenis. Tu su se isticali Tona Gajger – Leni i braća Ostrolučani, sinovi šustera…

A i Varošcima je kino „Budainka“ također ostalo u nezaboravnoj uspomeni. Mnoštvo mladih hrlilo je na predstave, posebno matineju. I oni su se švercali, karte izrezivali iz tankog papira od plakata nogometnih utakmica, pa ih perforirali „singericom“. „Kartu“ bi sakrili u ruci, a pokazali samo odrezak, koji se onda mogao lako otkinuti. No, Varošcima je bilo nezgodno što je nedjeljna misa završavala knap pred početak kina. Onda bi nastao stampedo kroz Varoš i Budainku da stignu na početak filma. Obično su i malo kasnili, govorio mi je Vlado Tekić – Beletić: - Još koji su ministrirali, nikako nisu mogli izaći iz crkve prije kraja mise. Međutim, tih godina počelo je raditi kino i u Varošu, u domu, u bivšoj „Orlani“, ali samo jedno mjesec dana. Dolazio iz Broda operater, utorkom bile predstave. Prestalo je igrati odmah nakon jednog tragičnog događaja. Igrao je film s kaubojima i Indijancima, a dvojica varoških momčića se posvađali oko nečega. I onda prijeteći, jedan kaže drugome: „Pričekaj pa ćeš vidjet šta će bit!“ Otišao je kući po samoučki napravljeni pištolj, gdje ekser izbacuje metak od flobertice, nategnuo gumu i uperio pištolj u „protivnika“. Baš kao na filmu. Ovaj se na njega bacio drvenom klompom, da ga spriječi, da mu pištolj istepe, ali ga je promašio, pištolj je opalio i usmrtio nesretnog dječaka. Od tada u Varošu nikada više nije bilo kina.

„Brodski list“ o kinu „Budainka“ donosi tek jednu vijest, pa 1961. godine piše: Renovirano i uređeno kino Budainka, kupljen novi projektor i poboljšane projekcije. Za uređenje i napredak kina imaju zasluge članovi SSRN Antun Herceg, Teobald Herbst, Reza Herbst, Jelica Bognar, Franjo (zapravo Tomo, otac Dane) Cvjetković. Prošle godine 32.074 građanina gledalo je 273 predstave. Najposjećeniji film „Vrata ostaju otvorena“ (domaći, snimljen 1959., u režiji Františeka Čapa, s Milenom Dravić u glavnoj ulozi), „Odisej“ i „Serenada u Meksiku“.

Sedamdesetih godina kina sve više gube publiku, njihovo zlatno doba je prošlo i prvo se zatvaraju mala kina kao „Radnički dom“, „Omladinski dom“, „Budainka“. Preostala dva kina, „Jadran“ i „Partizan“ (1990. nazvana „Hrvatski dom“ i „Brod“) jedva životare, da bi oko 2000. prestalo s radom kino „Brod“, a „Hrvatski dom“ 2007. godine.