Pekmezarska posla, rekli bi Brođani

U svim našim selima dosad je tako bilo da kad djeca prohodaju prvo po prašini bosa trče i drumom stare, probite, orondane i obite rajlike na uzici za sobom vuku. To je neopisiva larma, a sve nogama po prašini tapaju-tapaju, nogama razgrtaju prašinu da što veće oblake iza sebe ostavljaju, pa od silne prašine i sama sasvim pobijele. Eto, tako su se dosad djeca igrala i u tome uživala. Tako je u svim selima bilo, ali u Podvinju nije. U Podvinju, kažu u Varošu, čim dijete prohoda, ono uborak-oborak- krinju-varičak-kabran-drvenku, il kako manje burence preokrene, stane na njega, rukama se uzmaše i već govor kao kakav veliki političar drži. Zato na jeziku Podvinjcima premca nema, a i mnogi politiku teraju, u politiku se dali i s politikom druge zaluđuju. Ta i žene im se politikom bave. Stoga, baš si zamišljam gospođu Romanu, kad je dijete bila, kako na oborku stoji, rukama maše, a sva šljivovim pekmezom, od uva do uva, uprčkana.

Pa kad su već tako dobri „advokati“, što bi onda, misle Podvinjci, Brođani njima upravljali?! Znaju oni i sami sobom upravljati, o sebi brigu voditi, svojom kesom sami drmat. I upeli se da svoju općinu imaju, da se od Broda odijele. To je još prije dvadeset godina bilo. No, odcjepljenje im uspjelo nije i sada se o tome šuti. A i prkos je to bio, a i ponos, jer još se u Podvinju pamti kad je Brod na Savi pod Podvinje potpadao, kad je Podvinje sijelo Prve satnije, kumpanije, Sedme brodske regimente bilo i kad su Podvinjce „Prvaci“ zvali... Eno im u pol parka zgrada kumpanije s trijemom na kvelbove, nisu ju srušili i dobro ju održavaju. Ta neka se zna otkud se nekada cijelom okolicom drmalo!

Mi se u to nećemo miješat, al ćemo ispisat sve kako je to dosad bilo, pa se spominjalo.

Znate li ono?! Kad je u 18. vijeku granica prema Turskoj naređena, mirom u Sremskim Karlovcima 1699. Sava postala granica dva moćna carstva, osnovane su regimente-pukovnije, a one na satnije podijeljene. Brodski je kraj VII. i VIII. regimenti pripao. Vinkovci su sijelo VII. regimente bili, a VIII. je bila Gradiška. U VII. regimenti bile su satnije: Podvinje, Trnjani, Garčin, Andrevci, Sikerevci, Babina Greda...

U Granici je sav muški svijet od šesnaest do šezdeset godina vojsku služio, na čardake kraj Save straži išao. O svom ruvu i o svom kruvu, kako se reklo. Čardaci na puškomet jedan od drugog udaljeni bili, a u svakom posada od 32 vojnika, koji su po tjedan dana ostajali i budno stražarili, izvještavajući o stanju na granici. U slučaju opasnosti signalizirali bi pucnjem, dimnim signalom paljenjem mašale – snopa slame na visokoj motki i signal bi se prenosio do ostalih čardaka i u unutrašnjost, te je uskoro cijela Granica bila na nogama, spremna oduprijeti se Turcima.

A Brođani, da se od vojske izvuku, pa da mogu „šilom bocat“ (a najviše je majstora opančara u Brodu bilo), pa da se mogu još i trgovinom i kirijom baviti, isposlovaše da slobodnu općinu dobiju, da vojnih obaveza i kuluka oslobođeni budu. I dobiše civilnu vlast, slobodnu općinu, godine 1753. Međutim, te su povlastice Brodu 1787. ukinute i istom su ih 1820. godine opet dobili. Najviše je Brođane peklo, da su kao kakvo zadnje selo, onda pod upravu podvinjske satnije pripali. Zapisano je da su Podvinjci (zapovjednik podvinjske satnije) 1808. godine 85 brodskih sinova u vojsku uzeli i na pašnjaku Zverincu (danas Trg pobjede) ih muštrali, dok nisu sasvim slipsali i s nogu spali. I zakletvu su u Podvinju položit morali, pa onda stražu na čardacima čuvali. A 1809. muštrali su cijelog ljeta sve Brođane, i staro i mlado za vojsku sposobno: lijeva – desna – naprijed –marš!!!, dok to nisu svladali i naučili. Pa, ruku na srce, nije niti bilo pravo da na čardaku na ušću Mrsunje stražare Varošci, a na čardaku na Malom Vijušu svijet iz podvinjske satnije i da, dok oni stražare i granicu od Turaka čuvaju, Brođani zabave, balove i parade prave.

A, znate li i ono, kako je sa školom bilo?! Po nalogu carice Marije Terezije u Brodu je 1776. osnovana trivijalna njemačka škola. Bila je to pučka trogodišnja škola koju su pohađala sva muška djeca do navršene 13. godine života. Nastava se održavala u iznajmljenoj privatnoj kući. Onda je car Josip II. godine 1787. franjevački samostan ukinuo i u prazni je samostan smještena trivijalka. Baš u blagovaonici časnih otaca. Brodska je trivijalka 1803. godine imala 86 učenika. Ali, 1806. franjevcima je samostan vraćen, pa je trivijalka bez zgrade ostala. Potom je zapovjedništvo brodske pukovnije odredilo da se trivijalka iz Broda u Podvinje premjesti. I što ćeš, slušati vojne vlasti moraš! Brođani su svoju djecu u Podvinje u školu slali, ali da spriječe tu sramotu, odlučili su vlastitim sredstvima školu sagraditi. Odmah su stali novce skupljati, priskočio je i đakovački biskup Mandić, 1000 forinti dao, skucali Brođani novce i 1807. počeli su na varoškom trgu školu graditi. Samo, vojska je gradnju spriječila, jer se škola nalazila u zoni zabrane gradnje novih kuća. Nije bilo druge nego kuću iznajmiti, a sa gradnjom su u Srednjem sokaku (Starčevićevoj ulici) 1808. nastavili, te školu 1810. dovršili i tako se istom Podvinjaca riješili.

A, znate li ono, kako je s poštom bilo?! Nisu poštanske linije isprva u Brod zalazile. Pošta je vožena „carskim drumom“ od Karlovca, preko Oriovca kroz Podvinje, pa na Trnjane, ispod Klokočevika na Novo Topolje i Lapovce za Đakovo i Osijek, Petrovaradin, Zemun. I tako, ako si pismo htio poslati, osedlaj konja ili upregni kola i hajd opet u Podvinje, pa ga tamo predaj. Na svako pismo poslano iz Broda udaran je žig "PODVINJE"! Shaćate li vi to! Istom je 1819. zidani drum Brod-Podvinje uzidan, a 1820. godine, na veliku molbu brodskih trgovaca, poštanski je ured u Brodu otvoren. Međutim, poštanski službenik morao je pošiljke građana sakupiti i opet odvesti u to Podvinje, koje je poštu imalo još od 1787. godine! Poštanska kola na ovoj liniji uvedena su tek 1848., te su i u Brod redovito svraćala.

A, znate li da su se Brođani i na groblju oko kamenite crkve svetoga Antuna u Podvinju i sahranjivali, jer nisu svog groblja imali? Zapisao je to kanonski vizitator Juraj Dumbović, koji je po nalogu zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga 5. lipnja 1730. u Brod došao. Trgovište Brod imalo je tada 250 kuća u kojima su sami katolici stanovali, a samo su dvije kuće „šizmatici“ (pravoslavni žitelji) posjedovali. Vizitator je za Podvinje zapisao: U Podvinju se nalazi 30 katoličkih kuća. Tamo je zidana crkva sv. Antuna Padovanskog. Crkva ima zidani toranj, u kojem je jedno blagoslovljeno zvono. U crkvi se nalaze tri oltara (…) Oko crkve u Podvinju postoji valjano ograđeno groblje, u kojem se pokapaju mrtvaci iz Broda, pa i umrli Franjevci iz samostana brodskog. Sljedeća kanonska vizitacija bila je 1. srpnja 1746. Vizitator tada izvještava o groblju u Brodu i kapeli sv. Lovre koja je na groblju podignuta: - Oko kapele je župno groblje koje još nije ograđeno drvenom ogradom, ali je oko groblje iskopan jarak i uređen nasip, kako bi se životinjama zapriječio ulazak u groblje.

Eto, toliko je toga što je Brod na Savi i Podvinje kroz povijest povezivalo. Unatoč svim ljutnjama i poniženjima koje su Brođani od Podvinjaca doživjeli, te veze i bliskost su ostali, pa je logično da je došlo do pripojenja Podvinja i Broda, samo što je sada Podvinje Brodu podloženo. Zbilo se to iza Drugog svjetskog rata. Danas je Podvinje Gornji grad Broda, koji je svoju vojničku prošlost zaboravio, dok etnografsku i industrijsku pokušava gajiti s deset litara šljivovog pekmeza i bez metra šuškave svile.

A, zašto svila, zašto pekmez?

Još u 18. stoljeću, kada Brod nije niti znao što je to manufakturna proizvodnja, Podvinje je imalo svilanu. Na području Brodske regimente podignute su još dvije svilane u Vinkovcima, a u Gradiškoj regimenti bila je svilana u Oriovcu i Cerniku. Svilana u Cerniku ubrajala se u veće, radila je sa 36 kotlova i zapošljavala 80 radnica. Za podvinjsku svilanu nema podataka o broju kotlova i broju zaposlenih. Sagrađena je oko 1780. godine i ispredala je svilu iz čahura dudovog svilca. Naredbama vojnih vlasti, sve su graničarske obitelji morale uzgajati dudove svilce i saditi stabla bijelih dudova, čijim lišćem su gusjenice svilca, guge, hranili. U slavonskim svilanama proizvođena je sirova gugarska svila koja je potom slana u Italiju, u Lombardiju, na doradu. Podvinjska svilana radila je sto godina, a radila bi još i više da nije 1888. godine izgorjela. Srećom, veći dio zgrade ostao je sačuvan do dana današnjeg, pa je ova svilana pravi i jedinstveni biser predindustrijskog doba, ali ju na žalost ne znamo cijeniti. Svila iz podvinjske svilane izlagana je na velikoj izložbi u Pešti 1885. godine, gdje je dobila i nagradu za kvalitetu.

Pekmezara u Podvinju je posebna priča. Nju je osnovao neki Židov i dobro je radila, pekmez od šljiva iz Podvinja je na sve strane liferovan. Zaboravljeno je kada je to točno bilo, zaboravljeno je i ime Židova, ali je zato Podvinjcima podrugljiva pridimenka „Pekmezari“ ostala. I oni se s tim ponose.