Opasnost ili nova realnost? Lisica s plijenom prošetala gradom

U ranim jutarnjim satima, dok većina građana još spava, gradom se odvijaju prizori koji sve češće brišu granicu između urbanog i divljeg. Tako je, prema svjedočenju čitatelja, jutros između 4 i 5 sati u blizini Osnovne škole Antun Mihanović, u smjeru dječjeg vrtića, viđena lisica – i to ne bilo kakva, već s plijenom u ustima.

Prizor koji bi donedavno bio rezerviran za rubne dijelove grada ili obližnje šume, danas se sve češće događa u samom urbanom tkivu. Lisica, oprezna ali očito dovoljno prilagođena ljudskoj blizini, kretala se prostorom kojim već nekoliko sati kasnije prolaze djeca, roditelji i odgojitelji. Upravo ta činjenica dodatno pojačava nelagodu i otvara pitanje sigurnosti.

Iako lisice u pravilu izbjegavaju kontakt s ljudima i rijetko predstavljaju izravnu prijetnju, njihova pojava u naseljenim područjima nikako nije bezazlena. Posebno zabrinjava potencijalna povezanost s bolestima poput bjesnoće – virusne bolesti koja se prenosi ugrizom zaražene životinje, a bez pravovremene reakcije može imati kobne posljedice. Hrvatska se godinama sustavno bori protiv bjesnoće oralnom vakcinacijom divljih životinja, no oprez i dalje ostaje nužan.

Stručnjaci upozoravaju kako je upravo povećana prisutnost divljih životinja u gradovima rezultat kombinacije čimbenika – širenja urbanih zona, smanjenja prirodnih staništa te dostupnosti hrane. Otpad, ostaci hrane i nepropisno zbrinjavanje smeća postaju neformalni “restorani” za lisice, kune, pa čak i divlje svinje, koje sve češće zalaze među zgrade i prometnice.

U ovakvim situacijama ključna je odgovornost građana. Ne preporučuje se približavanje niti pokušaj hranjenja divljih životinja, a svaki neuobičajen ili agresivan oblik ponašanja treba prijaviti nadležnim službama. Poseban oprez potreban je kod kućnih ljubimaca i djece, koji mogu nesvjesno doći u kontakt sa životinjom.

Jutrošnja lisica s plijenom možda je samo još jedan u nizu susreta koji prolaze bez posljedica. No, njezina prisutnost pred školom i vrtićem jasno pokazuje kako divljina više nije “tamo negdje” – ona je, sve češće, među nama.