Život

Kako su sibinjski Wagnerovi postali Brođani?

Autor: 035portal Datum objave: 30.05.2025. u 20:00

Kao iz najromantičnije priče, gdje suđeni dojaši na konju, tako je započelo i poznanstvo momka Rudolfa-Rude Wagnera i djevojke Hedvige Hudec. On je na konju jašio iz Stupnika u Sibinj, vraćao se s posla iz rudnika ugljena, a na putu, njemu ususret, dolazila je kočija s dvije žene. Kočija se zaustavila i one su upitale Rudu kako doći do Stupnika i rudnika. Rekle su da putuju iz Češke u posjet, da su supruga i kći tehnologa Denjeka Hudeca koji je bio zaposlen u stupničkom ugljenokopu. Ruda im je objasnio put, a i rekao da poznaje gospodina Hudeca. Onda, na prvi pogled, Amor je odapeo strelice, Ruda se zagledao u Hedvigu. Dakako, i ona u njega. Ruda je bio feš momak s muževnim brkovima, a Hedviga sitna crnka s izražajnim živim očima.

Gospodin Hudec došao je oko 1920. godine u Stupnik iz Češke, iz rudarske Moravske Ostrave, iz mjesta Orlova, gdje su rudnici kamenog ugljena antracita. Zadatak mu je bio da provede tehnologiju proizvodnje u stupljanskom majdanu. Prije toga radio je u zeničkim rudnicima u Bosni.

Vjerojatno je rudnik u Stupniku započeo s radom još 1907. godine. Brodske novine „Materinska riječ“ te godine pišu da je obavljen očevidni pregled lokaliteta i utvrđen sloj debljine tri metra. Dozvola za iskopavanje podijeljena je Heinrichu Kolenu iz Beča, kojega navode i kao vlasnika rudnika. Za vrijeme Prvog svjetskog rata rudnik nije radio, a poslije rata opet se pokreće proizvodnja, ali s novim vlasnicima.

Dvadesetih godina rudnikom upravlja dioničko društvo „Stupničko ugljenokopno d. d.“ s poslovnicom u Brodu, u Staračevićevoj ulici 18. U ravnateljstvu su ugledni privrednici, bankari iz Zagreba te Brođani Slavko Brdarić, Josip Hanza, Maks Sessler, Emil Kaufmann. Rudnik se nalazio tamo gdje je kasnije bila ciglana, na međi stupljanskog i slatinskog atara. Iskrčena je šuma i podignute brojne barake, cijeli grad za radnike, kojih je znalo biti više stotina (navodno i do 800), najviše iz Srbije i Slovenije. Od naših ljudi u rudnik su išli raditi samo Ličani iz stupljanskog brda, a Šokci nisu silazili u majdan. Radilo se punom parom u smjenama, od šest do dva, od dva do deset i usto bila je i treća smjena koja je obavljala razne popravke u oknima i gdje je što trebalo. U rovu su postavljene tračnice i ugljen je izvlačen van natovaren u vagonima koje su vukli konji.

Za brojno radništvo otvorena je i kantina, trgovina, koju je držao Ruda Wagner iz Sibinja.

Ugljenom iz Stupnika grijali su se i Brođani. U novinama iz 1920. godine može se pročitati:

Stupničko ugljenokopno d. d. zaključilo je davati činovnicima javnih ureda grada Broda, uvažavajući današnje teške životne prilike, do količine 20 q (kvintal = 100 kg) ugljena za ovu zimu uz znatan popust, ispod proizvodne cijene po K 80 – za 100 kg uključivo dostave u kuću, predmjevajući da će transportne prilike željeznice omogućiti dopremu ugljena.

No, majdan je radio kratko vrijeme, svega par godina, do 1923., pa je zatvoren, jer je u ugljenu bilo dosta jalovine i eksploatacija se nije isplatila. Gospodin Hudec je nakon zatvaranja rudnika otišao raditi u Bugarsku i kasnije se vratio u Češku.

A zaljubljena Hedviga Hudec, naravno, nije se vratila u Češku. Pogođena Amorovom strelicom, udala se 1921. godine za suđenog joj Rudu Wagnera, pa dok je rudnik radio, radila je i ona u administraciji, a Ruda u spomenutoj kantini.

Po zatvaranju rudnika, mladom bračnom paru Wagner pomaže Hedvigin otac iz Češke, te oni u Sibinju otvaraju trgovinu, a uz to kasnije su imali i pekaru, mljekaru te obrt soda-vode.

Wagnerovi su obitelj koja je neizbrisivo vezana uz Sibinj.

– Po predaji, Wagnerovi potječu iz Luksemburga i od tamo su krenuli kao obrtnici iz političkih, ali još više iz vjerskih razloga. Oni nisu prihvatili protestantizam, te su pošli u zemlje koje su u većini bile katoličke. Kada je to točno bilo, nije znano. Preko Mađarske, iz Pečuha, doselili su u Slavoniju, u okolicu Stare Gradiške i Okučana, a onda u Sibinj – kaže gospodin Marijan Vagner. – A to je znano da je bilo oko 1880. godine, nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Došla su dva brata, Pero (rođen 1844.) i Đuro (1848.). Pero je oženio Rozaliju Kolb, sestru svećenika, franjevca Kamila Kolba poznatog glazbenika, orguljaša i kompozitora (u brodskom Franjevačkom samostanu bio od 1952. do 1957.). Braća Wagner u Sibinju grade veliku obiteljsku kuću, otvaraju trgovinu, mesnicu i gostionicu i posjeduju oko dvadeset jutara zemlje. Pero umire 1890., a tada se njegova supruga Rozalija udaje za njegovog brata Đuru. Pero i Rozalija imali su dvoje djece, sina Romana i kćer Antoniju. S Đurom Rozalija rađa tri sina - Andriju, Rudolfa-Rudu i Đuru-Đuku.

Rudolf Wagner je moj otac. On je rođen 1895. Oca Đuru je rano izgubio (umro 1904.), te mu je skrbnik i oslonac, kao i braći, pa čak i unučadi, bila majka Rozalija, udovica 41 godinu. Poslije smrti muža ona je glavni nosilac poslova u gostioni, koja je u to vrijeme bila posljednja postaja kirijaša koji su od Gradiške i Slavonske Požege išli u Brod na Savi. Slasni gulaš kod Wagnerice naprosto su svi morali pojesti.

Ja baku Rozaliju pamtim kao „našu bakicu“, kako smo ju svi sinovi i unuci od milja zvali. Išli smo k njoj „kao muhe na med“, jer je uvijek bila ljubazna i znala o svemu ugodno pričati. Kada su se njeni sinovi poženili, živjela je bez ikakvih obaveza najprije kod najstarijeg sina Andrije, a poslije njegove smrti bila je jedno vrijeme kod mog oca Rude, da bi na kraju završila kod sina Đuke, kod kojega je 1945. godine i umrla.

Moj otac Ruda s uspjehom je završio pet razreda osnovne škole u Sibinju i otišao na zanat kod jednog tiskara u Vinkovce. Poslije dvije godine naukovanja počinje njegovo putovanje „trbuhom za kruhom“ preko pola Europe, sve do početka Prvog svjetskog rata. Radi u Varaždinu, Koprivnici. S jednim prijateljem, prezivao se Mesić, ide pješke od Zagreba preko Ljubljane u Graz, Beč, Brno, Olmuc, do Opave u Češkoj. Usput rade u tiskarama, namjeravaju zaraditi novaca, doći u Hamburg i krenuti za Ameriku. No, tada se Ruda razbolio i po savjetu liječnika vraća se 1913. u toplije krajeve, kući u Sibinj, a Mesić je otputovao u Ameriku.

Kod kuće Ruda zatječe majku i starijeg brata Andriju koji vode gostionicu i mesnicu, a mlađi brat Đuka bio je trgovački pomoćnik u Brodu na Savi. Onda izbija svjetski rat, Andrija i Đuka odlaze na frontu, a Ruda ostaje uz majku voditi imanje, jer imao je iščašeno desno rame i nije primljen u vojsku. Znalački, vrijedno i pošteno radi, dok mu se braća nisu živi i zdravi vratili iz rata. Tada je imovina Wagnerovih podijeljena i počinje njihov samostalni život. Stric Andrija dobiva rodnu kuću s gostionicom i mesnicom. Stricu Đuki je na kredit kupljena kuća i otvorena trgovina mješovite robe, a kuća je kupljena i mome ocu. On nasljeđuje još pekaru i obrt soda-vode.

Sva tri brata žene se 1921. godine, Andrija Dragicom, Ruda Hedvigom Hudec, a Đuka s Micikom.

Moji roditelji imali su nas petero djece: Brunu, Danicu, Ružicu, Štefu i mene, Marijana.

Poslije Drugog svjetskog rata, na samom kraju 1945. godine, braća Wagner, Ruda i Đuka obilježeni kao folksdojčeri, istjerani su iz kuća i s obiteljima odvedeni u logor Krndija. Imovina im je konfiscirana. Andrija to nije doživio jer umro je 1930., a sedmogodišnjeg Marijana od logora spašava sestra Ružica.

Uz bolesti, glad, poniženja, Wagnerovi su preživjeli strašne uvjete života u logoru i nakon šest mjeseci vratili se živi.

– Ali, više se ne vraćamo u Sibinj, postajemo Brođani. Mali Pariz, kod sestre Ružice udane za Dragu Šarića, a potom Plavo polje, naš je novi dom. Godine 1947. otac je dobio posao u „Đuri“, jedno vrijeme je vozio onaj granik po halama, no kasnije je prešao raditi u kancelariji, kao ekonomist.

Zahvaljujući i nekim Sibinjcima koji su uvidjeli da se prema Wagnerovima pogriješilo, 1948. dobivamo trosobni stan na Plavom polju, s kupatilom koje se ložilo. To je za nas bio veliki dobitak, jer nismo baš ništa imali. Tata je od dasaka koje smo našli na okolnim gradilištima pravio krevete i ja sam mu u tome pomagao. A na Barišićevu pustaru, preko puta poljoprivredne škole, išao sam brati šušku od kukuruza i na njoj smo spavali…

Tako, od trgovaca i obrtnika, Wagnerovi postadoše puki proleteri, jer Partija je tako htjela, a Partija je uvijek bila u pravu.