Tko su ti šatrovci?

Velike razmjere poprima dezerterstvo iz vojske. U početku rata bježalo se pojedinačno, a najbolja prilika bila je u vrijeme urlauba iz austrougarske vojske, prilikom putovanja iz bolnice, odlaska na front... Vojni bjegunci krili su se kod kuće ili negdje u blizini.

- Na fronti je stavit (prekinut) urlaub, kad se svaki ne vrati, koji ide. Napravi si ma kaku manu ili bolu pa ostane u špitalju, a nedi na front.

- Joza Lemešića držo na nogi 8 dana živu sodu - otvorila mu se rana do kosti, pa plače i jako ga boli (na listu), te veli: Neću više to radit, makar me ubili tamo. Šta ja uradi od sebe?

- U cugu (vlaku) soldati pljuju na onog, tko bi išao na front, govore mu svašta, što se ne može slušat, oficire ritko kad pozdravljaju – to ne more izać na dobro, a svemu su krivi malbaši i ministarstvo, što su toliki oprostiti od vojničtva….

Od 1917. godine dezertera je sve više, oni su naoružani, i to nije više obično dezerterstvo nego „zeleni kadar“, „komite“, „šatrovci“... To su zajednice od desetak, pa i više desetaka

odbjeglih vojnika koji su otkazali poslušnost, kriju se po šumama i gorama, pa sada sačekuju putnike i robe ih, ulaze u sela i pljačkaju bogate trgovce, veleposjednike, lihvare, otimaju od onih koji imaju, ali ponekad napadaju sve redom.

- U Zabrani (šuma između Zadubravlja,Trnjanskih Kuta i Donje Bebrine) ima dosta bjegunaca. Marin im Deanović morao donieti 2 kruha jer bi mu zaklali jalovče, a Šima Danković išo u lov pa ga haltovali (zaustavili) i pustili, jer je lugar, koji ide da šumu čuva to mu je posol. Bit će toga još svašta ovog ljeta do jeseni.

- U Dolci iduć u Trnjane stavili su negda prvo soldati Miju Bekuza, pa su mu oteli 4.000 fr., a drugi put opet 2.000 fr., što je trgovao s Bosnom, pa to zaslužio.

- U šumi iduć u Trnjane bio je 1 čoek, pa su ga 4 soldata stavila i raspremila do gola. Oteli su mu 15 fr., iz šajtofli, ono 900 fr. nisu našli – bilo u vincu u gaćavicama.

- 26/9 se vozio iz Broda u Kanižu bilježnik Baričević i pop Rogoz. Na putu je stavi komita. Pop uperi lovačku pušku, a on će: Neću ja Vas, dajte mi samo cigar duvana, pa idite svojim putem, a ja ću svojim. I dobro su prošli.

- Jučer su po danu pokrali Pavu Vargu, a žena mi to rekla. On ošo za tragom i našo, gdje su ležali i polako ji serežani uvatili i odpeljali sudu – a to su vojni bjegunci koji se skiću i kradu.

- Išle su žene u Brod kotaru (iz Glogovice, Zdenaca) da jave, udarili su bjegunci i rauberi, pa čuda sa svitom prave, sise režu, siluju žene itd. šta nije podobno.

- Ti komite ili šatrovci imaju svoj ekstra jezik, pa se sporazume. Eto tako veli meni 10. X u vagonu gdja birtašica iz Vodjinaca: 1000 forinti = som, 100 forinti = glavica, serežan = veliki drot, stražar = mali drot, ukrast = zgepit, jesti = jupati, spavati = durmit, piti = cugati, bježati = kiljat, ženska = klinka, a muško = levak, ako je što dopadljivo, zgodno = gotivno…..

Kronika franjevačkog samostana o šatrovcima bilježi: „Tko su ti šatrovci? Uslijed ratnih grozota i dugog ratovanja mnogi su vojnici ostavili pukovnije svoje da tako izbjegnu vojnoj dužnosti i pogibelji izgubiti život na ratnom polju. Ovakve vojnike bjegunce službeno nazvane „dezerteri“ narod je u ovom kraju prozvao „šatrovcima“, jer tako naziva sve one, koji nemaju svoje kuće ni stalnog boravišta. Ovaj naziv nije baš zgodan za sve vojne bjegunce, jer većina njih zadržavala se je kod kuće svoje i zanimala svojim poljodjelskim radom. Samo neki beskućnici zaslužiše ime „šatrovaca“ ili bolje rekuć „hajduka“, jer su se hajdučkim poslom bavili, kao ubijali, krali, otimali i tako dalje. Zato su „šatrovci“ bili strah i trepet narodu i u selu i u gradu. Mnogo je ovih šatrovaca hajduka poubijano, pa i u našem Brodu i okolici (...) U brodskoj okolici najviše zuluma počiniše u Podcrkavlju, Oprisavcima, a bili su na glasu i oni iz Podvinja.“

***

Rat se bližio kraju, u kolovozu 1918. godine Luka Lukić zapisuje slutnju završetka rata.

- Naš kralj nema volje, da dalje ratuje, a njemački hoće, zato naš neće baš ništa uredovati proti onim vojnikom što su tajno doma, pa rade na gruntu i brinu se za svoju obitelj.

Već i prije kraja rata ruski su zarobljenici pušteni svojim kućama, a naši su se opet vratili svojim domovima.

- Sad će svi naši robljenici doć doma, a Rusi će bit tamo pustiti svi s reda. Dobro će bit – tako je u novinama.

- Jučer (7. VIII 1918.) su ošli Rusi od prijaka u svoju zemlju. Na rastanku su Mišku izljubili i izgrlili i plakali su u glas ko mala djeca. Žao im je bilo otić, a drago im je što idu doma. Bili su pošteni i vridni, pa su imali sve, štogod su htjeli u kući Mijinoj.

- Iva Baričić došo noćas iz roblja, pa je suh i mršav, da su ga jedva poznali, a ne tuži se, da mu je bilo zlo, ko i drugim našim u roblju u Rusiji.

- Došo je moj Đuka Đurića iz roblja kući, suh i slab, a na desnu nogu faličan, ima na debelom mesu rupu ko šaka. Ponio je iz roblja 1750 fr. pa mu naši oteli i dali samo 150 fr. Bile su dvi maramice za djecu, Katu i Teru, i to mu oteli, pa hajd truljav, a imo je svoju finu odjeću iz Rusije. Bio je škriban (pisar) kod grofa i dobro mu je bilo, a donio je i sliku one obitelji, gdje je bio.

Kada su Saveznici 14. rujna 1918. godine probili Solunsko bojište, Austro-Ugarska je zatražila primirje. Hrvatski sabor je 29. listopada raskinuo sve državno-pravne veze s Monarhijom i proglasio Hrvatsku nezavisnom državom, koja istodobno pristupa novoproglašenoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba.

U Kronici je zapisano - „Na 29. listopada svečanom službom Božjom zahvalnicom proslavljena je samostalnost Hrvatske. Ovdješnje odlične gospođe na čelu sa milostivom gospođom Brlić zamoliše oca Gvardijana, da se ova svečanost obavi u našoj crkvi. Za taj svečani dan Crkva je prekrasno zelenim vjencima urešena bila i zastavama države Hrvata, Srba i Slovenaca. Crkva je dupkom puna bila. Svečanu misu odslužio je „sub infula“ („pod mitrom“) mjesni župnik i Opat Antun Leskovac. Propovijedao je otac Gjuro. Poslije svete mise otpjevan je „Te Deum“ („Tebe Boga hvalimo“), a zatim uz veliko oduševljenje „Lijepa naša Domovino“. Iz naše Crkve išlo se je korporativno u istočno pravoslavnu Crkvu na „Blagodarenje“. -

***

U tom kaotičnom vremenu bezvlašća i krhke nove vlasti, šatrovci su se osilili, pa su s istomišljenicima čak i u Brodu priredili grdne nevolje.

- Maltar Tomo kod groblja veli. Komendija je u Brodu, kazat se ne može, a sve radi zeleni kadar, njih 80 – 100. Došli su noćas (28. X) na magistrat, opsjeli ga, pa se stražari predali, a oni su pustili reštance van, ošli po Brodu, polupali prozore, ge su Madjari u stanu, i na madjarskoj školi, ošli na kolodvor, pucali u cug i bacili bombu na vlak, ubili strojovođu eto – a stražari i žandari im ne mogu ništa.

Ipak, nisu svi taj zulum mirno promatrali, suprotstavili su se.

- Jedan, stražar narednik u Brodu, kad je bila buna najveća u Brodu – išo na autu po sokaci i ubio jednog fest dobrog lopova, i to u pol dana pred Trojstvom. Sviet išo iz crkve i biž nazad, a i ja s njima. Bila nedilja. Dobio je još premiu od 1.000 kr., što je tako uradio.

Za zaštitu imovine i građana, formirani su i odredi Narodne straže.

- U Brodu je zapovjednik straže g. Stančić (svestrani Ljudevit-Lujo Stančić), urar. Nije bio vojnik (ali je bio sokolaš, pa čak i policijski detektiv), a sve ide po loju, dobro, što samo more bit.

Na poremećenom tržištu nova uprava grada morala je intervenirati.

- U Brodu nema placa (tržnice) do 25/11 a dotle će se ustanovit ciene, pošto će se kupovat i prodavat.

- Ustanovljena je prilična ciena za robu u Brodu i prebiti tiskani oglasi, ali su trgovci mudri, pa su robu sakrili, al još su bolji koji su zatvorili dućan kao Kisić, pa neće ništa prodavati. Kako je to? Ako sada nisu dobro prodavali i hiljade stekli, neće baš nikada.

Austro-Ugarska Monarhija se raspala i, dok su jedni „kao guske srljali u maglu“, drugima je odmah sve bilo jasno i što nam se sprema.

- Čujem da nas hoće sa Srbijom spojit, to je zlo, što more bit, bolje da smo sami. Oni će nas gorje sekirat i vredjat od Madjara, a ne treba im ništa vjerovat - proročki je zapisao učitelj Lukić.

I tako, na bezbroj stranica čitamo u onodobnim zapisima o strahotama i tragedijama koje je Veliki rat donio.

Rat je trajao četiri i pol godine, primirje je sklopljeno krajem 1918. i skončao je na dan 11. studenoga.

Svjetski sukob je ostavio opustošene zemlje, milijune poginulih (8.500.000), ranjenih (21.000.000), zarobljenih (7.800.000). Propala su četiri carstva: austrougarsko, njemačko, rusko i tursko, te nastala nova, prekrojena karta Europe.

(kraj)