Priča o čika Teu

U vrijeme vladavine austrougarskog cara Josipa II (1780.- 1790.) preci Nadihovih doselili su 1784. godine iz južne Njemačke, iz mjesta Kriegsfeld, u južnu Bačku u selo Torschau (kasnije nazvano Savino Selo). Bili su to još prilično pusti krajevi, premda je od protjerivanja Turaka prošlo već više od 80 godina. Naseljenici, Johann Peter (pekar) sa ženom Mariom Angelikom Daum i sinom Johannom Martinom (zemljoradnikom) i njegovom ženom Annom Mariom Hutlenberger dobili su u selu zemlju na obradu. Nadihovo je prezime tada izvorno glasilo Nadig, a ova loza potječe iz Švicarske, iz okolice grada Davosa, otkuda se raširiše i po Njemačkoj. Do stvaranja stare Jugoslavije, Nadihovi su se pisali Nadich.

Početkom 20. stoljeća u Brod na Savi dolazi mladi Rudolf Nadich, rođen u gradu Titelu na rijeci Tisi 1883. godine. Po narodnosti bio je Nijemac, a po vjeri protestant-kalvin. Bio je trgovac po zanimanju. Poznato je i da se zaposlio u velikoj željezariji na Jelačićevom trgu, ćošak s „Malom pijacom“, kod trgovaca Karla Györya i Slavoljuba Taussiga, u bivšoj trgovini prebogatog Židova Jakoba Kohna. U Brodu je šarmantni Rudolf upoznao Dragicu Karolinu Janč, osvojio ju i, 1911. godine, sklopili su brak u katoličkoj vjeri. Dragica je rođena u Našicama, kamo je njen otac Karlo još kao dijete s obitelji doselio iz Češke. Kasnije je obitelj Janč preselila u Brod i tu je Dragica završila školovanje. Ali, zaredale su tragedije. Rudolfu i Dragici u 1913. godini umrlo je dvoje tek rođene djece. Godine 1914. rodio se sin Teodor - Teo. Međutim, krajem iste godine Rudolf pogiba u Prvom svjetskom ratu kao austrougarski vojnik. Tea nije nikada vidio. Negdje na istočnoj fronti u Galiciji Rudolf je pokopan u masovnoj grobnici za koju obitelj nije saznala gdje se nalazi. Ostavši udovicom, samohranom majkom, Dragica se sva posvetila nježnom dječaku, sinu jedincu, kojem je sve želje ispunjavala. Zaposlila se u drvnoj industriji „Slavex“ i na mjestu glavne blagajnice savjesno je radila do mirovine.

Teo je kao dječak znao upadati u neprilike. Jednom su ga napali neki brodski fakini i s mosta na Glogovici idući groblju, bacili u hladnu vodu. Srećom, bez većih posljedica. Onda mu je majka nabavila psa ljubimca Atosa, velikog bernardinca, s kojim je bio nerazdvojan i koji ga je čuvao od sličnih napada. Teu je otac jako nedostajao u životu. Kako je majka morala raditi da bi ih uzdržavala, Teo je veći dio dana bio sam, stoga je imao jako bujnu maštu i volio je filmske predstave. Gledao je gotovo sve filmove koji su igrali u brodskim kinima „Apolo“, „Kasino“ i „Hrvatski dom“.

Dragica je bila spretna, uspješna i šparna, pa kada je Teo odrastao, otvorila je trgovinu mješovite robe – špeceraja, u kojoj je on radio, ali se trgovina vodila na nju. Trgovina je bila u Florijanovoj ulici, u istoj kući u kojoj je niša s kipom brodskog nebeskog zaštitnika sv. Florijana.

Teodor je bio izučeni trgovac. Završio je Trgovačku akademiju, koju je od 1930. do 1934. godine pohađao u Osijeku, gdje je započelo i njegovo uspješno amatersko bavljenje sportom, boksom, biciklizmom i sportskim ribolovom. Imućna majka to mu je mogla priuštiti i podržavala je njegove sportske ambicije.

U osječkom boksačkom klubu Teodor je revno trenirao, a da bi bio uspješniji, operirao je i nosnu hrskavicu. Za boksački klub nastupao je i u natjecateljskom dijelu u mečevima osječkog kluba s klubovima iz drugih gradova. U Osijeku je bilo više biciklističkih društava koja su nastavljala tradiciju prvog, „Koturaškog kluba Osijek“. Za bavljenje biciklizmom - koturaštvom, majka je Teodoru kupila pravi trkaći bicikl - specijalku. On je položio vozački ispit, registrirao bicikl, što je onda sve bilo nužno, i dobio dozvolu za vožnju. U to vrijeme u Osijeku su organizirana brojna natjecanja na uređenim biciklističkim trkalištima – velodromima, na stazama dugim 400 metara, uz koje su bile i drvene tribine za gledalište. U gradu na Dravi osim toga bilo je vrlo razvijeno sportsko ribarenje na štap, koje se tada zvalo udičarstvo, pa ga je i to privuklo. Teodor je, dakako, raspolagao vlastitim ribolovnim bambusovim štapom s koloturom za namatanje ribolovnog konca i blinkerom. Nakon završetka školovanja u Osijeku, Teodor se vratio u Slavonski Brod, gdje će se nastaviti baviti sportom, posebno biciklizmom i ribolovom, te skijanjem na padinama Brodskog brda. Rado je udičario na rijeci Savi, pri čemu je spojio ribolov i biciklizam.

Teodor je bio jako društven, veseo momak, svirao je gitaru s kojom je uz pjesmu sve zabavljao. Znao je s kolegama voziti bicikl kilometrima od Broda, uzvodno i nizvodno, pecati u Savi i tako „upecao“ i buduću suprugu Anu Turčić iz sela Ruščice, kćer uglednog kovača Josipa Turčića. Zagledao se on u nju, zagledala se ona u njega, gospodina i dobru priliku iz Broda. Vjenčali su se 1940. godine.

Samo, počeo je strašni Drugi svjetski rat. U bombardiranjima Broda 2. travnja 1944. godine, anglo-američki avioni sravnili su sa zemljom kuću Nadihovih u Malom Parizu na početku Kvaternikove ulice. Privremeni smještaj dobili su u upravi „Slavexa“.

Teodor je bio u domobranstvu NDH, na bosanskom ratištu, što ga je skupo stajalo. Svršetak rata zatekao ga je u Dravogradu, gdje je zarobljen i prvo odveden u Istru, pa u logor Prečko kod Zagreba. Stanje u logoru bilo je katastrofalno, zatočenici su držani na otvorenom, u nehigijenskim uvjetima, planski izgladnjivani, uz torture neprestanog ispitivanja radi selekcije za smrtnu kaznu ili za daljnje mučenje kroz „marš smrti“, koji je prošao i Teodor. Ipak je oslobođen, jer u ratu je bio samo ekonom, brinuo se o nabavci hrane i pića za svoju vojnu jedinicu, pa pušku nije niti nosio.

A nakon rata, i trgovina kod sv. Florijana Nadihovima je oduzeta i zatvorena. Nova komunistička vlast oduzela je i opremu trgovine ne davši nikakvu naknadu. No, Teodor je nastavio raditi u državnom trgovačkom poduzeću „Granap“.

Kada je izgrađeno naselje Blok B, gospođa Dragica je od tvornice „Slavex“ dobila stan u koji je uselio i Teodor sa suprugom i djecom. Ali, za Nadihove s tri sina, Božom, Mirom i Dragom, stan je postao pretijesan. Onda su se prihvatili uzdržavanja Franje Predmerskog u zamjenu za vlasništvo njegove prostrane kuće u Starčevićevoj ulici kbr. 50, ugao s Trgom žrtava rata.

Teoder Nadih bio je poslovođa u više trgovina, u Širokoj ulici „kod Königa“, „kod Janje mlina“, „na Koloniji“, u Partizanskoj ulici „kod Štefančića“, u Varošu... Mnogi Brođani još ga se sjećaju kao „čika Tea“, pouzdanog, posebno uslužnog, pričljivog i uvijek nasmiješenog, spremnog na šalu. Znao se našaliti na svoj ili tuđi račun, bez namjere da ikoga uvrijedi. Ako je prodavao sat vekericu, a ocijenio je da mušterija baš i neće biti vična s njom, navio je sat do kraja, ali da zvoni u noćnim satima. Kupac nije znao zvono sata isključiti i eto mu neprospavane noći. Kad je prodavao kim za čaj protiv nadutosti, umjesto par zrnaca, preporučivao je mušteriji da uzme cijelu žličicu, što je izazivalo česte i pojačane „vjetrove“. A znalo se dogoditi da mušterija ne shvati i da umjesto žličice kima, skuha čaj od cijele velike jušne žlice, pa nastanu uragani a ne samo vjetrovi.

Često su ondašnji trgovci, pa i čika Teo i njegovo društvo, u pauzama za okrjepu kuhali fino mirisno vino - glivajn (sa šećerom, cimetom i koricom limuna). Ali da se našale, vino bi kuhali u novoj, još nekorištenoj noćnoj posudi – lokširu, tuti i onda nudili poznatim i nepoznatim mušterijama koje su tako serviran glivajn s gađenjem odbijali popiti, a veseli trgovci bi nato pred gadljivim mušterijama s uživanjem srkali ukusno toplo vino, dobro se zagrijali, raspoložili i nacvrckali.

Vesela narav nije čika Tea ni u starosti napustila, a svoje sportske i smiješne dogodovštine prepričavao je onda sinovima, kao i sadržaje filmova koje je tako rado gledao. Umro je nakon teške bolesti 1979. godine, tri godine poslije smrti supruge Ane.

(Posavska Hrvatska, 25. listopada 2013.)