Špancirštok

Na česte i ponovljene molbe grada Broda odlučila je ondašnja Kr. hrv. slav. dalm. zemaljska vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu svojom naredbom od 21. veljače 1918. br. 4555. otvoriti u Brodu n/S realnu gimnaziju – razredi su se otvarali postupno, zatvaranjem petog i šestog razreda mješovite niže pučke škole i umjesto njih otvoren je prvi i drugi razred mješovite realne gimnazije – te je 1. i 2. marta 1918. izvršeno upisivanje učenika, a 4. marta otvorena je škola svečanom službom Božjom, nakon koje je upravitelj zavoda u prisutnosti učiteljskog zbora i gradskog zastupstva upravio na mladež prigodan govor, protumačivši mladeži značaj i svrhu srednje škole a onda disciplinu i red. Sutradan (5. marta) započela je redovita obuka. – piše u Jubilarnom izvješću Državne realne gimnazije u Brodu na Savi 1918.-1943. godine – Uprava ove nove srednje škole bila je povjerena Josipu Krašćanu, profesoru na radu kod hrv. slav. dalm. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu…

Onda su gimnazijalci i gimnazijalke marljivo učili i prvi ispiti zrelosti na gimnaziji održani su od 11. do 22. lipnja 1923. godine. Od 34 učenika osmoga razreda ispitu je pripušteno njih 28 i to 19 gimnazijalaca i 7 realaca, a 6 ih je išlo na popravni ispit u jesenskom roku. Nakon usmenih ispita zrelost je priznata 21 učeniku, a 7 ih je moralo ispit ponoviti u rujnu.

Prvi brodski abiturijenti bili su ovi: Ivan Berka, Adela Bohunitzky, Franjo Dujmović, Alica Jünker, Vera Kuhner, Vilma Lorschy, Štefana Marošević, Aleksandar Mikličan, Zlata Müller, Ferdinand Persoglio, Cecilija Sandel, Ksenija Sušić, Stanko Šarić i Daniel Weiss. Njima je priznata spremnost za univezitetsko obrazovanje. Spremnost za polaženje viših tehničkih nauka priznata je: Ljubici Gošćak, Marku Rothmülleru, Stevanu Patakyju, Antunu Stažiću, Slavi Sutarić, Vatroslavu (Slavku) Uidlu i Jozi Živkoviću.

Nakon polaganja u jesenskom roku, njima su se pridružili: Josip Benić, Antun Jelčić, Franjo Belanović, Zvonimir Brlić, Terezija Filajdić, Stanko Markotić, Josip Vavro, Julija Vuković, Emanuel Glücksmann, Josip Balašković, Malik Kulenović, Pavao Himmerlreich, Andor Mathe i Jaroslav Skžitek.

Mladići, maturanti, sretnici koji su položili maturu dali su tome vidni znak - maturanatski štap. Djevojke, maturantice, nisu bile tako domišljate.

Priču o ovome štapu čuo sam još prije dvadesetak godina od gospodina Pavla Borevkovića, Brođanina koji je živio u Zagrebu. Kad su gimnazijalci maturirali, išli su u Derventu štap kupiti, jer tamo je uz sami željeznički kolodvor bila tvornica štapova i, dakako, najveći izbor štapova, a sigurno su bili i jeftiniji i mogli su se dobiti po tvorničkoj cijeni. Štap je bio znak i simbol punoljetstva, zrelosti, odrastanja, novog života koji se otvarao pred njima. Nekim su maturantima opet u porodici predali isti takav brižno čuvan i sav uglancan očev ili djedov štap, Spazierstock. Upravo takav elegantni maturantski crni štap od laganog drveta sa srebrnom drškom još čuva kao dragu uspomenu gospodin Dražen Uidl. Štap je pripadao je njegovom ocu, Vatroslavu-Slavku, maturantu iz te prve generacije brodskih gimnazijalaca (1922./1923.).

Kako su onda tek svršeni gimnazijalci, sasvim ganc friški i shimmy gospodičići, ponosno i otmjeno špancirali sada sredinom Korza sa svojim prvim štapom za šetnje - špancirštokom, baš kao najveća i uvažena hoh i nobl brodska gospoda, industrijalci, ugledni obrtnici, posjednici, trgovci, liječnici, advokati... To je trebalo vidjeti, tu razdraganu mladost. Jedni su se u hodu o štap samo oslanjali, drugi su ga nosili pod pazuhom, treći ga nosili u ruci pa ga povremeno kicoški i nonšalantno zavrtjeli, a koji je bio vještiji, sa štapom je i žonglirao. Mladima je sve bilo dopušteno. Uz to išla je i modna i elegantna garderoba, ta bili su pravi dendi, uparađeni kicoši.

Oslobođeni propisa o ćudorednom i pristojnom ponašanju, disciplinskih pravila koje je nametnula škola, sada su smjeli na Korzu ostati ljeti i poslije 21 sat, a zimi i poslije 20 sati, bez bojazni da su prekršili propise za što je slijedila stroga školska kazna. Smjeli su otići u kino na večernju predstavu od 20 sati, sjediti u zadnjem redu zagrljeni s djevojkom, zagrliti djevojku na gelenderima kraj Save, na javnom mjestu zapaliti cigaretu i bezbrižno otpuhnuti njen dim... sve ono što su do tada radili samo potajice i skrivećki u strahu od profesora.

A kako su ih sada tek djevojke čeznutljivo gledale! No, oni su bili itekako svjesni svoje vrijednosti, jer onda biti svršeni gimnazijalac bilo je nešto veliko, sva vrata su im bila otvorena. Sa solidnim znanjem stečenim u gimnaziji, a mogao je maturirati samo onaj koji je na maturi zaista pokazao znanje, mogli su raditi na mnogim radnim mjestima, ili ići dalje na visoke škole i fakultete. A što se tiče djevojaka, bile su partija, koja se samo poželjeti mogla.

Maturi je prethodio prvi koncert maturanata, održan 23. svibnja u dvorani kina „Kasino“ u Mesićevoj ulici. Koncert je bio s plesom i vrlo biranim programom. Muški i ženski pjevački zbor uvježbao je s mnogo shvaćanja maturant Zvonko Brlić. Nakon glazbenog dijela, odigrana je šaljiva aktovka „Posuđena obitelj“, a onda je počeo ples i veselica. Cijelu organizaciju koncerta i veselice odradili su maturanti sami, bez profesorijade, i sve je izvrsno uspjelo. Bilo je dobro posjećeno, te materijalni uspjeh priličan (preko 10000 D). Zarađeni novac im je dobro došao za maturalno putovanje.

Nogometna utakmica protiv rutiniranih igrača brodskog prvaka „Marsonije“ imala je također svrhu prikupljanja novca za ekskurziju.

Maturalna ekskurzija je bila velika i „naučna“, a u svrhu upoznavanja ljepota i bogatstva mile nam domovine i naroda, čiji će stupovi i oni da budu za koju godinu, izvještavala je „Hrvatska zajednica“. Potporu za ekskurziju još su prikupljali i u gradu. „Hrvatska zajednica“ apelirala je na trgovačka poduzeća i privatnike da ih što više pomognu jer ćemo im time potkrijepiti patriotski osjećaj, a to je nužno baš u današnje doba, kada se osjeća potreba solidne inteligencije. Maturanti su na ovoj ekskurziji obišli stare gradove uzduž dalmatinske obale i na otocima, atraktivne Plitvice, romantično Bledsko jezero, te se puni dojmova i ushita, opaljeni suncem, vratili kući.

I, kako to biva, onda su se svršeni maturanti razišli, svako na svoju stranu, a snašlo ih je 35 različitih sudbina.

Slavko Uidl otišao je u Beč na Visoku školu za svjetsku trgovinu, da nastavi posao trgovca kojim se i njegov otac Vatroslav bavio. Uidlova velika trgovina željeza, boja i špeceraja bila je na Jalačić-placu, od 1927. godine u iznajmljenom prostoru u kući Radosavljevića, kasnije Šimića (danas je tu hotel „Savus“). U istoj kući na katu Uidlovi su iznajmili i prostrani stan. U Beču (od 1923. do 1925. godine, tri semestra) Slavko je stanovao s još jednim Brođaninom, šulkolegom iz gimnazije, Markom Rothmüllerom, sinom židovskog trgovca Vilima, vlasnika velikog tekstilnog dućana „K' rodi“ koji se nalazio u Ulici kralja Aleksandra na broju 7. Nakon završetka studija u Beču Slavko je bio na praksi u Sarajevu u poduzeću „Ferum“. Kao i njegov otac, Slavko je postao poznati i ugledni brodski trgovac, no Uidlov je dućan u Drugom svjetskom ratu pogođen bombama i sravnjen sa zemljom. Marko Rothmüller također je nastavio obiteljsku trgovačku tradiciju, ali Rothmüllerovi su, osjetivši što se Židovima sprema, 1936. godine napravili rasprodaju dućana, iselili u Ameriku i spasili žive glave. Te sreće nije bila Markova majka koja je ostala u Brodu i odvedena je u logor. Rotmüllerov dućan zadesila je ista sudbina kao i Uidlov - pogođen aviobombama pretvoren je u ruševinu.

Rat je stubokom okrenuo sudbine obitelji dvojice maturanata iz prve generacije brodske gimnazije, no špancirštok je nasreću preživio, pa je i danas svjedok položenog ispita zrelosti njihovih ponosnih vlasnika.

(Posavska Hrvatska, 28. rujna 2012.)