Život

Mia Čorak- ambasador hrvatske kulture i umjetnosti

Autor: 035portal Datum objave: 07.12.2025. u 20:00

Na međunarodnom plesnom turniru na Olimpijadi u Berlinu 1936. godine mlada se hrvatska umjetnica Mia Čorak – Slavenska naglo uzdigla u prve redove svjetskih umjetnika plesa. Imala je jedva navršenih dvadeset godina. Plesala je hrvatski narodni ples u originalnoj nošnji iz sisačke Posavine, a tu je točku nazvala „Iz moje domovine“. Sama je koreografirala taj ples još kao dvanaestogodišnja djevojčica i polučila je silan uspjeh te osvojila prvu nagradu. Publika je bila očarana i plesom i kostimom. Nošnja od lana i svile, profinjene elegancije, sva složena u guste nabore, širila se poput lepeze na svaki pokret, plesni korak, otkrivajući raskošni vez čudesnih cvjetnih motiva, umjetnički usklađene palete bezbroj nijansi veselih boja. Petnaest puta izlazila je Mia pred zastor, a publika je pljeskala, pljeskala, pljeskala… Njemačka je kritika pisala o „doživljaju nad doživljajima“, o drugoj Ani Pavlovoj, javlja "Hrvatski list". A proricanja o svjetskoj karijeri talentirane hrvatske balerine Mije Čorak su se obistinila.

I Brod je bio ponosan na to svoje dijete. Mia Teodora Dragica rođena je u Brodu na Savi 20. veljače 1916. godine, ali je još kao sasvim mala, jednogodišnja djevojčica, otišla iz njega. Tek povremeno dolazila je iz Zagreba u rodni grad, na ferije, kod tetke Dore Majevsky rođene Palme, učiteljice klavira i briljantne koncertne umjetnice. Mijini roditelji, otac ljekarnik Milan Čorak i majka Hedviga rođena Palme, stanovali su u Starčevićevoj ulici kb. 3, gdje je otac radio u ljekarni Stjepana Matijevića. „K' Svetom Trojstvu“. Brođani su Miju upamtili za spomenutih ferija po egzibicijama na savskom – Repićevom kupalištu, a gospodin Ivica Fehervary sačuvao je, evo, i jednu malu fotografiju: Mia na kupalištu izvodi teški stoj na rukama. Neki brodski fotograf umnožio je ove snimke i mladi brodski obožavatelji su ih u geldtašima pomno čuvali. Momke je sigurno posebno očaravala i uzbuđivala. Potajno su joj se divili i uzdisali za njom, jer bila je i prelijepa mlada djevojka. A i ona je pokazivala naklonost prema jednom plavom momku. Bio je to sin ljekarnika Eugena Schreppela, također imenom Eugen, zvan Cico. Bio je dobar plivač, ma najbolji, prvak na natjecanjima u Brodu, ali i prvak Jugoslavije u prsnom plivanju na 50 metara. Taj je naslov osvojio 1933. godine u Splitu. Bio je tada student u Zagrebu i član Plivačkog kluba Concordia. No, ta sitna Mijina avantura trajala je samo jedno ferije, prisjeća se Cicina sestra Branka Schreppel, zvana Dukica, koja je u to vrijeme bila još mala pa joj se ova ljubav činila romantična i velika.

U Zagrebu, balet je Mia učila od svoje pete godine u Baletnom studiju zagrebačkog kazališta kod Josephine Weiss, bivše balerine bečke državne opere i Margarite Froman, balerine moskovskog Boljšoj teatra. Prvi put je nastupila na daskama Hrvatskog narodnog kazališta 1924. godine kao „malo srce“ na premijeri Baranovićeva baleta „Licitarsko srce“. S dvanaest godina postaje solistica baleta Hrvatskog narodnog kazališta. Ples je usavršavala u Beču 1928., gdje se upoznaje i s modernim umjetničkim plesom, a usavršava se i u Parizu kod glasovitih ruskih balerina. Godine 1932. s partnerom, plesačem Antunom Vujanićem priređuje u Zagrebu dvije plesne večeri klasičnog baleta i modernih plesova, o tome izvještava „Jutarnji list“: Ne zanemarujući klasični studij, a uživajući u bogatstvu plesnih i mimičkih pokreta što ih pruža moderni ples, dala se Mia Čorak sa jednakom ljubavlju na dvostruki rad, stvorivši program klasičnih i modernih plesova. Samo tako stvarajući, sa oduševljenjem u oba smjera, vežući staro sa novim, osjetila je Mia Čorak opravdanost svojeg djelovanja danas, kada se nesmiljeno obaraju mnogi estetski principi u svim umjetnostima.

S istim partnerom, Antunom Vujanićem, Mia 1933. pleše u Parizu pred najbiranijom i najmjerodavnijom pariškom publikom. „Jutarnji list“ bilježi: Nakon triumfalnog uspjeha u Zagrebu i ostalim gradovima države, Mia Čorak i Antun Vujanić nisu dobili angažman, nego su bili prisiljeni, da potraže druge mogućnosti, koje su imale omogućiti razvoj i napredak njihovog velikog talenta. Zbog toga je Mia Čorak zajedno sa svojim partnerom Antunom Vujanićem otputovala u Pariz, da pred pariškom publikom pokaže, koliko znade. Otputovali su tiho, bez ikakove obavjesti… Pariški kritičari puni hvale izjavljuju: Njihova je umjetnost otmjena, naglašena i nježna. Oni su klasici, a u isto vrijeme i romantici. U njih je ne samo savršeno znanje plesne umjetnosti, već povrh toga i ljubav za njihovo zvanje, koje oni smatraju svetom službom… Oni nijesu došli k nama, da traže našu susretljivost i nezasluženu sklonost – kao toliki drugi – njihov je talent tako snažan i istinski da im toga ne treba. I možemo reći sasvim jasno: ono što njima treba, to je posveta Pariza, potvrda njihove umjetnosti, ono što treba svakome umjetniku, ne zbog taštine, već zbog vjere u njega.

Od 1934. godine Mia Čorak je u Zagrebačkom kazalištu angažirana kao primabalerina, ali samo nakratko.

Zagrebačko kazalište nije još imalo prima balerinu domaće dijete, Hrvaticu. Dok su isprva sve balerine bile iz vanjskog svijeta, a tek koja domaća sila, kasnije je u tom krenulo na bolje, kada se je uz kazalište osnovala baletna škola... piše „Svijet“ od 16. ožujka 1935., donoseći preko cijele naslovnice portret Mije Čorak, fotografa Toše Dabca, što je bila čast kakva se ukazivala samo velikim glamuroznim zvijezdama. Ako se uvaži, da je Mia Čorak tehničku stranu plesa prostudirala do u tančine, da svaki ples sama, tako reći, produhovljuje, ulijeva u nj svoju individualnost, a k tomu, da je vanredno lijepe glave i savršeno oblikovana tijela – mora se priznati, da je naše kazalište s njom steklo akviziciju prvog reda. Uz sadanje prilike, koje se još uvijek bore s općom krizom, za umjetnicu, bilo koje grane, ne znači materijalni uspjeh, ako ostane u svojoj domovini, na svojim kazališnim daskama. Ali prava istinska umjetnica, pregorit će puno toga i ostati vjerna svojoj publici, svome gradu i svojoj pozornici. Mia Čorak je imala lijepih ponuda u daleko inozemstvo, koje su bile zamamne, ali je u nje bila veća ljubav k rodnoj grudi, koja ju je kod nas zadržala (…) Mia Čora blagotvorno djeluje i na čitav ensembl baleta. Plesovi i plesni umeci su skladni, proučeni, pa je pravi užitak gledati danas naš balet, koji možda kvantitetom još ne zadovoljava, ali kvalitetom svakako...

No, unatoč pohvalama i uspjesima, kada je te iste godine u „Jutarnjem listu“ izjavila da je balet HNK zastario i iznijela ideje kako da ga se modernizira, nisu joj produljili ugovor i morala je otići. Otjerana je!

Novinarima je izjavila: - Ja ne mogu u Hrvatsku, u svoj mili Zagreb, jer ne mogu izdržati neravnu borbu za svoj umjetnički i materijalni opstanak sa brojnim faktorima, koji iz svojih osiguranih položaja na razne načine nastoje da mi nanesu bolna razočaranja i da me postave u podređeni položaj.

Neposredno iza Olimpijade u Berlinu, nastupila je Mia u Parizu s ogromnim uspjehom sa znamenitim Sergejom Lifarom kao partnerom u baletu „Triumf Davidov“, prigodom otvaranja Rockfellerova kazališta u akademskoj četvrti Pariza.

Povodom nezapaćenog uspjeha njezine samostalne plesne večeri u dvorani Pleyel, za vrijeme pariške izložbe godine 1937., bila je Mia pozvana da preuzme ulogu u filmu „Smrt labuda“.

Taj je film zatim u međunarodnom natjecanju umjetničkog filma na pariškoj izložbi dobio prvu nagradu. – čitamo u „Hrvatskom listu“.

Slijedili su Mijini nastupi u Rigi, Stockholmu, Alžiru, Oranu, Londonu... Zatim pleše u kneževskom kazalištu u Monte Carlu i dobiva angažman primabalerine u znamenitoj plesnoj trupi „Ballet Russe de Monte Carlo“ s kojom kreće na gostovanje u Ameriku.

U Ameriku je Mia stigla 1938. godine. Nizali su se uspjesi u Metropolitan kazalištu u New Yorku. Njezini partneri su Sergej Lifar, pa Leonid Mjasin, Igor Juškević. Mia je pobudila ogromno zanimanje kako kod publike tako i kod kritike.

Postala je najveća balerina svoga doba, svjetska zvijezda. Živjela je glamurozno, nesputano, potpuno posvećena plesu.

Poslije Drugog svjetskog rata nastupat će i dalje u Americi, raditi kao koreograf i direktor baleta u Fort Worthu.

Godine 1963. napušta baletnu scenu u 47. godini života, posvećuje se pedagoškom radu, a od 1969. do 1983. godine, predaje na University of California u Los Angelesu.

Umrla je 5. listopada 2002. godine.

U Titovoj Jugoslaviji o njoj se u Brodu gotovo ništa nije znalo, pa niti to je li još živa. Tek 2004. Brod se pokrenuo i Miji Čorak od tada iskazuje dužno poštovanje.