Ivan Perković – osvajač srebrne medalje u parakarateu koji rješava sve svoje prepreke

Nema onoga koji nije čuo za karate. Karate je borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela u svrhu samoobrane. No, jeste li čuli za parakarate? Parakarate se također odnosi na modalitet karatea. U njemu su uspostavljena takva pravila kako bi se prilagodila sportašima s invaliditetom. Parakarate usmjeren je na razvoj drevne discipline "kata" za sportaše u invalidskim kolicima, sportaša s oštećenjem vida, te sportaša s mentalnim poteškoćama. Upravo taj sport je od 2006. godine potpuno integrirani dio Svjetskog karate saveza. 

Karate klub Brod također može s ponosom reći kako je otvorio svoja vrata osobama s takvim poteškoćama i time im dala priliku da se ravnopravno integriraju u svijet sporta. Imali smo priliku razgovarati s obitelji Perković čiji sin Ivan niže nevjerojatne sportske uspjehe u parakarateu. Obitelj Perković čine otac Boris, majka Senka, te fenomenalna trojka rođena istoga dana Lucija, Josip i Ivan. Njihov životni start započeo je u majčinom 29.-om tjednu trudnoće, što je sa sobom donijelo i određene komplikacije. Jedna od tih komplikacija rezultirala je Ivanovim gubitkom vida. Naime, Ivan na desno oko uopće ne vidi, dok na lijevo vidi manje od 1%.

Fotografija: Ivanov crtež iz prvog razreda na kojem slika objekte i osobe onako kako ih zamišlja

No, bez obzira na zdravstvene poteškoće koje su prošli sve troje djece, oni su svojom upornošću, zajedništvom, razumijevanjem i roditeljskom toplinom uspješno svladali i svladavaju sve životne prepreke. Jedna od njih bila je naučiti Brailleovo pismo koje je sistem pisanja i čitanja namijenjen slijepim ili slabovidnim osobama. Nemajući drugog izbora, majka Senka ga je i sama naučila pisati, te time i čitati. Mnoge sate provela je kako bi neke od udžbenika i radnih bilježnica prekucala na Braillevo pismo i time Ivanu uvelike olakšala školovanje. Bratskosestrinski trojac ove godine s odličnim uspjehom završilo je četvrti razred Područne škole „Antun Mihanović“. Nova školska godina donijet će im nove izazove, jer završetkom četvrtog razreda, prelaze u matičnu školu koja se nalazi u centru grada. Mnogi vjerojatno ne vide nikakav izazov u odlasku prema višim razredima. No, roditelji Perković primorani su razmišljati šire od onoga što mnogima od nas ne prolazi kroz glavu. Naš grad je grad kružnih tokova, grad u kojem semafori polako izumiru, a promet dobiva jedan novi izgled. Za neke to je pozitivna strana, dok drugima predstavlja poteškoće i bojazan nad svojom životnom sigurnošću. Slabovidnim i slijepim osobama potrebna je zvučna signalizacija koja će time dati znak kada je sigurno prijeći cestu. Nažalost, našem gradu nedostaje takova signalizacija koja bi trebala biti postavljena na svakom pješačkom prijelazu. Nadalje, roditelji Perković nadaju se kako će s novom školskom godinom Ivanu u nastavi pomagati asistent koji će isključivo biti posvećen njemu, jer do sada nije bilo potrebe za asistentom. Svjedoci smo kako su asistenti itekako potrebni onoj djeci koja žive s mnogim tjelesnim i mentalnim poteškoćama. Kako Ivan ima veliko oštećenja vida, a peti rad iziskuje puno više napora, asistent će mu biti prijeko potreban. Upravo toj djeci trebalo bi omogućiti osobnog asistenta koji će se u potpunosti posvetiti njima, a ne na više njih. Asistent u nastavi trebao bi tijekom svoga rada biti posvećen jednom djetetu, jer time se nastava obavlja kvalitetnije i produktivnije.

U cijeloj ovoj priči, najveći i najproduktivniji asistent bila je upravo majka Senka koja je predanom majčinskom ljubavlju učinila sve kako bi Ivanovo školovanje prolazilo bez prevelikih poteškoća. Koračajući prema prvom razredu osnovne škole, brat Josip počeo se baviti karateom. Ubrzo mu se pridružila i sestra Lucija. Konačno se i Ivan odlučio baviti ovom borilačkom vještinom i ubrzo krenuo nizati nevjerojatne uspjehe. Ivanovo prvo natjecanje dogodilo se u Osijeku 10. prosinca 2017. godine na kojem je osvojio zlatnu medalju. Zatim, 18. veljače ove godine svojoj prvoj zlatnoj medalji pridružio je novu zlatnu medalju. Na Trećem turniru mladeži u Slavonskom Brodu na Dan grada također je osvojio zlatnu medalju. U lipnju, sudjelovao je na Državnom natjecanju u Osijeku, te je osvojio srebrnu medalju u parakarateu. Ono najnovije je Svjetski kup u Umagu održan od 1. do 7. srpnja, na kojem je također osvojio srebro. U sportskom dijelu njegovog života, veliku ulogu igra otac Boris koji je s Ivanom na svakom treningu. Na tim treninzima Boris upija ono što trener demonstrira, a zatim naučeno pokazuje i vježba s Ivanom. Postoje elementi koji su teži od drugih. No, njih dvojica to uspješno svladavaju, a medalje su itekako odličan pokazatelj velikog truda. Osvajanjem srebrne medalje u Umagu, otvorile su se mnoge mogućnosti. Jedna od njih je i inozemno natjecanje. Za takvo nešto potrebno je vježbanje majstorskih kata (serija pokreta). Uz grupu trenera koji djeluju u Karate klubu našeg grada i veliku predanost Ivana i oca Borisa, vjerujemo da će se i to uskoro dogoditi. Ovim putem, Ivan i njegov otac zahvaljuju Karate klubu na bodrenju, volji, strpljenju. Zahvaljuju trenerima Mladenu Iveziću, Nenadu i Zdeni Horvatu, te Dariju Turčinoviću i čika Goranu. Uz njihovu pomoć pomogli su ne samo da Ivan niže uspjehe, već da poboljša svoju motoriku i tonus mišića. Ujedno, cijela obitelj zahvaljuje se i Hrvatskoj parakarate reprezentaciji.

Uz sve te sportske obveze, Ivan je zaljubljenik i u glazbu. Naime, on i sestra Lucija pohađaju sate klavira u Glazbenoj školi našeg grada. Iza sebe imaju već nekoliko nastupa. Ivan tijekom svladavanja glazbenog djela također koristi Brailleov pismo. Jednom rukom čita note, a drugom svira, sve do trenutka dok cijelo glazbeno djelo ne nauči napamet i onda svojim vještim prstima pokaže i svoj glazbeni talent. 

Mnogo toga može ovaj dječak, koji je svojim životom pokazao kako je on u biti veliki učitelj svima nama. On je taj koji poziva druge da izađu iz okvira svojih razmišljanja, navika i izoštre svoja osjetila kako bi primijetili ljepotu ovoga svijeta. Ivan poručuje svima onima koji su pomislili mnogo puta odustati da to ne čine. Govori kako je on primjer da se može ono što se naumi. On nije različit od drugih. On ne vidi, ali osjeća sve ono što osjećaju drugi. On je i sretan i radostan, ponekad tužan i ljut. Zna se rasplakati, ali i dobro nasmijati i nasmijavati. On osjeća ljubav, a i simpatije prema jednoj posebnoj Sofiji (Sofija, nadamo se da ovo čitaš). On svojim primjerom poručuje da se ne bojimo različitog, već da prigrlimo ono što jesmo. Njegov svijet, svijet njegove sestre Lucije i brata Josipa je svijet zajedništva, uzajamne ljubavi za koju su zaslužni njihovi roditelji. Oni najbolje znaju kroz što su sve prošli, razmišljajući i onome što ih sve čeka. Oni su ti koji snagu crpe upravo od Lucije, Josipa i Ivana, te tom snagom hrabro koračaju naprijed, suočavajući se s predrasudama, izazovima i bojaznima.

Pozivaju sve nas da se otvorimo različitostima, jer svi smo jedinstveni. Upravo tu se i nalaze velike životne lekcije i mogućnost da na pitanje jesmo li sretni, odmah iz prve kao Ivan odgovorimo – DA.

Tajana Ćosić