Tekst je nastao 2. veljače 2014. godine kroz razgovor s hrvatskim braniteljima. S ponosom se sjetim te večeri i hrabrih vitezova koji su preživjeli pakao Kašića. Ovo je njihova priča:

Jučer je bila 21. obljetnica, za Brođane jedne od najstrašnijih bitaka Domovinskog rata, one u Kašiću. Tada sam bio klinac u srednjoj školi i nikada nisam o tome pričao s nekim tko je bio direktni sudionik bitke. Preko zajedničkog prijatelja Sarafina Logarušića, došao sam u kontakt s tadašnjim zapovjednikom voda Zorkanom Pavkovićem koji nije htio priču pričati sam. Htio je da priču pričaju njegovi suborci, neki i prvi puta. Kada samo sjeli za stol i prije nego sam upalio snimač, počeo sam osjećati tremu, ali i čast, jer su s druge strane sjedili pravi hrvatski vitezovi koji su prošli pakao Kašića. Zapovjednik Zorkan sa sobom je doveo svoje suborce Franju Marijanovića – Zmiju, Zlatka Jurakića, Ivana Romića, Martinu Tomas, a s njima je i bio Drago Majić Mangaš.

- Napad je počeo 1. veljače ´93, započeo je svoje prisjećanje Zorkan Pavković. S dijelom svoje postrojbe, pokrivao sam dio linije na suprotnom kraju Kašića. U trenutku napada, Goran Rosandić sa svojim dečkima treba krenuti na odmor, ali uslijed žestokih napada apelirao sam na njih da ostanu. Vatra je bila žestoka. Od njega sam u tom trenutku uzeo Motorolu i javlja se čovjek s upitom: - Tko su ovi, imaju trake na sebi.
U početku nisam odmah registrirao, ali mi je vrlo brzo prošlo kroz glavu da se radi o četnicima, jer mi smo došli njima u smjenu, a nismo imali nikakve oznake. Upozorio sam ih da otvore vatru kako bi se zaštitili, ali to je bilo zadnje javljanje s njihove strane, zamišljeno otpuhuje Zorkan i nakratko zastaje.
- Morao sam se zaštiti i povući do sredine, do doma i trebao sam se pojaviti u zapovjedništvu po zapovjedi. Vatra je bila tolika, nisam mogao proviriti milimetra iz zaklona...Unatoč tome, morao sam riskirati i pokušao sam pretrčati nekih 30-ak metara brisanog prostora. Zauzeo sam položaj, ali odjednom je nastao bljesak i mrak. Imao sam 12 ljudi u podrumu i dvojicu vani, baš iz razloga da u slučaju da ako jedan pogine, drugi može povesti ljude, a to se nažalost i dogodilo. Nakon što sam bio ranjen, uspio sam doći do podruma gdje su ostali bili smješteni i silom sam ih tjerao van, jer više su šanse za preživljavanje imali vani, nego da ostanu unutra, jer bi ih doslovno bombama pobili i zatrpali. Romić Ivan, Marko Pajić i Franjo Marijanović su me uhvatili previjati i u tim sekundama dolazi do novog udara tenka na podrum, gdje je ostale dečke doslovno razbacao po podrumu. Uspjeli su hvala Bogu iznijeti van, nastavlja svoju priču zapovjednik Zorkan.

 

 

 

Dok priča što se događalo, promatram njegove suborce. Osjeti se nemir, ne vole se mislima vraćati u vjerojatno najgori dan života. Jedan od suboraca se ustaje i šeta okolo, ne može mirno sjediti...teško mu je.

 

- Jedini sam je znao put, jer to su dalmatinski puteljci sa suhozidom, doslovno labirint. Prošao sam pet-šest puta tim putem i dok sam još bio svjestan, uspio sam ih izvući do doma, gdje me Martina Tomas preuzela na medicinsku obradu, jer sam imao otvorenu prostrjelnu ranu prsnog koša. Vargić Željko me provezao kroz liniju ne znajući da prolazi kroz četničke položaje gdje su naši već pobijeni i streljani. U tom dijela borba je bila na dva-tri metra prsa u prsa, potpuno izmiješano...potpuni kaos, završava Zorkan Pavković

- Ja sam Franjo Marijanović ratnog nadimka Mala zmija. Neposredno prije odlaska u Kašić moj brat ratnog nadimka Poskok, dobio je gnojnu anginu i završio je u stacionaru u Našicama, a bio mi je zapovjednik voda. Otišao sam do njega i dao mu pištolj i Zippo upaljač za uspomenu. Obojica smo zaplakali, jer to je bilo prvi puta u ratu da smo se razdvojili...na sve smo terene išli zajedno. No, kad smo ušli u autobus raspoloženje se popravilo. Sjećam se kako je pokojni suborac Vjeran Buzgo donio kazetu koncerta grupe U2 i slušali smo dok nismo stigli do Zagreba. Kad smo došli u Zadar već je padao mrak. Bili smo stacionirani u hotelu Borik, a jedan dio suboraca je odmah direktno išao na crtu u Kašić. Ujutro smo pripremali opremu i priprema se za Kašić, jer smo mijenjali 4. Gardijsku brigadu.

 

 

 

- Na terenu smo bili smješteni u jednoj kući, u podrumu, u kojem je bilo puno masti. Tamo je Ivo Romić od te masti i trake za podizanje roletne pravio svijeće. Bilo je jako hladno i bura je udarala preko 100 km/h. Imali smo 3 punkta i nije mogla ni mačka proći. Zapovjednik nas je stalno obilazio i imali smo šifru. Prvog veljače sam imao smjenu od 02:00 do 04:00. Bila je nevjerojatna artiljerijska vatra: vbr, tenkovi, minobacači svih vrsta, puškomitraljezi s tenka, pkt-ovi...tuklo je sa svih strana. Tenkove smo čuli kako ruju. Sjećam se kako dolazi Zorkan na smjenu i govori nam : - Dečki smirite se, pričekajte dok se stanje malo smiri pa ćete kamionima krenuti nazad.

 

- Ulazio sam dva-tri puta na isto mjesto. Nakon otvaranja vatre i djelovanja, nikada nisam izlazio na isto mjesto. Tada se to jednostavno moralo desiti i izašao na isto mjesto. Vjerojatno sam bio snimljen i samo su čekali da se ponovo pojavim – kaže Zorkan.
Jednostavno nije se moglo izlaziti ni na toalet, jer toliko je bila jaka artiljerijska vatra da se magla stvorila. Kada je Zorkana zvao zapovjednik da se javi, odgovorio je kako ne može, jer je pod jakom vatrom. Drugi puta kada je nazvao, rekao je: - Dolazi hitno trebam te!
Uzeo je pušku, duboko udahnuo i izletio van i odjednom jauk. Tenk je udario ravno u zid. Njega je odbacio na drugi zid, a nas je spasila velika bačva vina koja se nalazila u podrumu. Ona se rasprsnula i pokupila sve te gelere. Unijeli smo Zorkana unutra. Pokrpali smo ga čarapama, što smo već imali, umotali u deku ili šatorsko krilo.

U međuvremenu, samo što je Zorkan unesen, gardist što je bio vani ošamućen rekao mi je: - Zmija, odi njima dolje pomozi, meni je dobro jer je "bosanska glava".

Zorkan je hitno trebao pomoć, a mi smo imali samo prve zavoje, motorola je bila uništena.
Prije nego je Zorkan izišao van, jedan naš vojnik ga je slučajno uspio dobiti i pitao ga je: - Zorkane vidim neke čudne ljude. Jesu to možda naši?
Zorkan mu je rekao: - Nisu to naši, deri po njima!

Četnici su već duboko ušli u selo i u međuvremenu se događala strava kod groblja. Suborci koji su bili svjedoci kažu kako su prvom TAM-iću četnici mahali te zaustavljali ih i počeli rešetati po njima, dok je drugi TAM pogođen osom i tu su na žalost svi izginuli. Jednostavno tada smo se morali vratiti na rezervni položaj. Kako su ušli duboko, onaj tko je trebao držati taj položaj nije ga držao.
Četvorica su nosili Zorkana i onda smo se raspršili, a ja sam išao sa Srećkom Antunovićem. U jednom trenutku, tenk opet udara i ja ga izgubim i trčim naprijed. Dolazim do dijela sela i prepoznajem gardiste iz naše postrojbe i pod jakim adrenalinom preskačem taj zid i izlijećem ravno pred – tenk osamdesetčetvorku. Pošto je tenk bio malo uzdignut, nije me mogao direktno pogoditi. U tom trenutku se pojavljuje suborac Mile Bogunović i kaže: - Lezi Zmija, puži polako!

Tenk je spustio cijev, ali ne može me pogoditi, jer je bio malo na uzvisini. Vidio sam tenkistin izraz lica dok iz brovinga udarao po nama, bio je nekih 25 metara od nas. Mile mi je spasio život. Da me nije upozorio, ja bi i dalje trčao i tenk bi me samo sasjekao u komade. Onda smo Mile i ja krenuli prečacem i odjednom se iza te kuće pojavljuje vojnik u čudnoj uniformi. Nije bila kao naša i znali smo nalaziti četnike u takvoj uniformi. Mile mi je tada rekao: - Stavi pušku na gotovs i kreni za mnom. Kada smo zašli do kuće i kad je Mile htio zapucati...puška je na sreću zakočila, jer se radilo o dečkima iz 3. satnije. Sjećam se da mu Mile tad rekao: - Pa kud si obukao tu uniformu! Dečko je šutio, jer je bio u šoku. Svi smo bili uplašeni. Krenuli smo nazad i onda se nastupa horor priča. Kod groblja smo naišli na mrtve suborce i nastupa jedan od teških momenata kada sam vidio Srećka koji je ugledao svog mrtvog brata koji je bio streljan kod crkve, kod jedne kamene kuće pokraj. To je bio toliki jauk koji se čuo do Velebita. Što je najgore, pod neke naše suborce koje su streljali su čak stavljali i bombe i nismo ih mogli ni pomaknuti. Suborac Zubak tada je dobio 16 metaka u noge, a Brezić jedan u stražnjicu. Izvlačili su se zajedno i kada Zubak više nije mogao hodati, Brezić ga je stavio u tačke i vozio u njima. Strašan je to bio šok, razmišljali smo o našim suborcima, kroz glavu je prolazilo i da samo i mi trebali biti u tom TAM-iću. Imao sam tada samo 20 godina, završava teško prisjećanje Franjo Marijanović – Zmija.


Nastavio je Zlatko Jurakić: - Sa Stjepanom Vranješom sam čuvao dio linije, a s lijeve strane nam je trebao biti neki rezervi sastav i mi smo računali na to, ali onda se odjednom sve stvorilo. Uletjeli su, otvorila se vatra...imali smo jednu jedinu crtu po kojoj smo se mogli izvući van. Kasnije smo čuli za suborce koji su uletjeli u klopku. Kad smo stigli u hotel dugo smo razmišljali o tome što se dogodilo. Hotel je bio bez prozora samo najloni, vrata se nisu mogla zatvarati, stavljali bi ciglu. Ove godine sam prvi puta išao u na obilježavanje godišnjice akcije i sjećanja su navirala, pogotovo kada sam vidio crkvu. Sjetio sam se mjesta gdje su dečki bili složeni. Problem je što naša djeca slabo išta znaju. Djecu se uopće ne uči o Domovinskom ratu.

 

Sjećam se ulaska u autobus i našeg zapovjednika Bože Keve koji ulazi s papirom i koji je čitao imena. Moj suborac Begić tada je saznao da mu je brat poginuo. Zapovjednik je čitao imena, a jedan od suboraca je govorio – KRIŽAJ, što je značilo da je netko poginuo.
Jutros u TV Kalendaru ništa nije bilo o bitci u Kašiću. Što me je zaboljelo, gledam kako su došli pripadnici 3. i 4. Gardijske brigade. Iz naše županije je i župan došao...gledam ljude iz Ministarstva obrane, ali nema Ante Kotromanovića, nema Ante Gotovine, a njegovi ljudi su poginuli kod Zelenog hrasta, jer smo tamo bili mi i 4. Gardijska brigada. Oni su dan kasnije u Zadru imali ceremoniju. To me je jako zaboljelo...nije bilo ni ministra branitelja.

 

- Bila sam u 3. bojnoj, 3. satniji kao medicinski tehničar. Bila sam u zapovjedništvu, ali sam po potrebi, kada je trebalo išla na liniju. Do zapovjedništva je došla vijest da imamo ranjenika i kako trebamo ići na intervenciju..netko je na noge došao jer putem Motorole nije bilo moguće uspostaviti vezu. Da bi došli do njih morali smo pretrčavati preko brisanog prostora, a tukli su s PKT-ima, provlačili smo se pokraj suhozida. Zvali smo tada i sanitet, a Zorkana su izvukli do pola puta do zapovjedništva. Bio je to zadnji sanitet koji se uspio probiti, jer poslije toga se više nije moglo autom. Bilo mi je jako žao kada sam vidjela Zorkana, jer kud smo se poznavali, još sam i znala da je zaručen i kako si poslije ovog terena priprema svatove. Kada sam krenula pružiti pomoć, vidjela sam da je u njemu bilo svega i svačega, jer sam ga prvo morala razmotati. Čula sam kako zviždi i bilo je jasno kako ima ozljedu plućnog krila. Suborci su natrpali svega kako bi zaustavili krvarenje, ali trebalo je staviti foliju kako bi pluća prestala zviždati – ali folije nisu imali. Super je bilo da je cijelo vrijeme bio pri svijesti i komunicirao je s nama. Izlaznu ranu još nisam stigla sanirati, a na sreću već je stigao sanitet. Vozač saniteta je znao kakva je situacija i rekao mi je da idem s njima i da se izvučem, ali nisam otišla s njima...ostala sam. Izvukla sam se skupa s vojskom kada su se izvlačili. Izvukli smo se kroz opožarenu makiju, nismo išli cestom, priča Martina Tomas koja je bila član sanitetskog tim.

 

 

Danas se svi osjećaju loše, nekako prevareno. Nije ovo Hrvatska koju su zamišljali i koju su kao golobradi dvadesetogodišnjaci stvarali maštajući o boljem sutra. Sve to su bili spremni platiti i životom.

- Ja uopće nisam zadovoljan – kaže Zlatko Jurakić
- Osjećam se ogorčeno i najradije bi otišao iz Hrvatske. Ovo danas nije to za što smo se borili. Danas nemam nikakvih prava – oslobođen sam participacije i javnih biljega – dodaje Franjo Marijanović Zmija.
- Ja nemam ni to – nadovezuje se Jurakić
- Jako je gnjusno i bolesno pričati o svemu što smo prolazili. Jedan govori koliko si platio za mirovinu, drugi govori kako je meni lako, jer curi svaki mjesec...Svatko je mogao ići u rat, a svi mi smo išli srcem. Naša postrojba nikada nije bila u punoj formaciji, jer nitko nije htio ići u Kobre – jer u Kobrama se ginulo, zaključili su svoju priču heroji koje svaki dan susrećemo na ulicama našeg grada. 

Popis poginulih branitelja: Josip Andrečunko, Dubravko Antunović, Nikola Bogić, Drago Bilić, Josip Bobošević, Željko Boduljak, Zvonko Bureš, Nikola Butković, Vjeran Buzgo, Saša Hlušec, Josip Hrvojević, Ivica Kadić, Dajan Kesić, Željko Kovačević, Bojan Lupša, Antun Majetić, Ivica Majetić, Darko Malirujek, Marko Marković, Franjo Marinović, Dubravko Marošan, Željko Mijić, Stanislav Milas, Franjo Milković, Zoran Modić, Božidar Moher, Josip Stojko