Stevanku mi pozdravite!

U Zapisniku brodskog gradskog zastupstva od 28. kolovoza 1930. piše da slikar, profesor crtanja na brodskoj Gimnaziji Julije Tomić predlaže zastupstvu otkup slika grada Broda. Prijedlog je najprije odbijen, pa prihvaćen. Otkupljena su četiri rada, prema katalogu, ako ga je bilo, ili prema broju na izložbi: broj 2. Pogled na Brod sa Save (Radićeva obala), broj 3. Mucvanj – akvarel, broj 18. Pogled prema Vijušu i broj 19. Most na Savi. Grad je za četiri slike platio ukupno 4.500 dinara. Taj je iznos isplaćen s naslova VII - nepredvidivi izdaci, a jedino se otkupu slika usprotivio zastupnik Merkadić. Slike su potom krasile gradsku vijećnicu, a možda i urede gradskih službenika.

Od ovih brodskih Tomićevih slika poznat nam je samo „kubistički“ Pogled na Brod sa Save. Ona prikazuje Radićevu obalu od Korza do penjačko-vodovodnog vatrogasnog tornja iza samostana, ulje na platnu 76 x 95 cm, sign. „J. Tomić/28“. Često je izlagana i reproducirana, a danas se nalazi u fundusu galerijskog odjela Muzeja brodskog Posavlja. Što je s ostalim slikama, jesu li su sačuvane i gdje? To tek treba otkriti!

Slikar Julije Tomić čak je petnaest godina službovao u Brodu na Savi, od 1924. do 1939. godine.

Rođen je 1899. kao izvanbračno dijete učiteljice Ljubice-Amalije Tomić i, šaputalo se po brodskoj gimnaziji, jednog mladog uspaljenog svećenika, koji se zavjeta čistoće očito nije pridržavao. Da se izbjegne skandal i radno mjesto ne izgubi, Ljubica je otišla roditi u Beč, daleko od mjesta svog službovanja, a to su bili Mostari između Ivanić Grada i Čazme. Dijete je dala bratu, profesoru Stjepanu Tomiću u Đakovo, pa je Julije kod ujaka proveo najranije djetinjstvo i pohađao višu pučku školu. Školovanje je nastavio na Državnoj učiteljskoj školi u Osijeku od 1915. do 1919. godine, koju je završio s odličnim uspjehom. Prvo radno mjesto učitelja dobio je u Čajkovcima, a potom u Bračevcima, te na Višoj pučkoj školi u Županji.

Ali, Tomića vuče nagon slikarstvu (kako kaže likovni kritičar prof. Oto Švajcer), te se godine 1920. upisuje na Kraljevsku višu školu za umjetnost i obrt, a zatim na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetnički obrtu u Zagrebu. Diplomirao je 1924. godine.

S netom svršenom Umjetničkom akademijom kod profesora Joze Kljakovića i Tomislava Krizmana, Tomić dobiva mjesto privremenog učitelja crtanja na brodskoj Kraljevskoj realnoj gimnaziji. U njegovoj zaključnoj svjedodžbi bila je preporuka: S uspjehom svršio nauke u ovom zavodu, u školi za kandidata učiteljstva prostoručnog crtanja u srednjim školama, odlikuje se korektnim crtanjem, zapažajem i dobrom kompozicijom u slikanju. Vrlo je vješt u svim tehnikama grafike i grafičke reprodukcije.

Dolaskom u Brod na Savi 3. studenoga 1924., Tomić je pred ravnateljem gimnazije Josipom Kraišćanom položio službenu zakletvu. Mlad, pun elana „U novoj sredini bacio se velikim marom na rad, ne samo pedagoški, nego i slikarski, što je urodilo njegovom brzom afirmacijom ambicioznog nastavnika, ali i prvom samostalnom izložbom slika (u Brodu na Savi) 1925. g. Međutim njegov pokušaj da dobije stipendiju za studijsko putovanje u Pariz, Firencu i Veneciju nije uspio, jer mu je molba odbijena iz budžetskih razloga“, piše prof. Švajcer.

Brodski nastavnici crtanja imali su svoj prostor na drugom katu Gimnazije, s ulazom iz crtaonice. Ta mala soba čiji su prozori gledali fasadu Prve hrvatske štedionice i dio trga s parkiralištem Šimićevih fijakera, predstavljala je – između dva rata – neku vrstu likovnog centra Slavonskog Broda, iznosi u članku „O slikaru Juliju Tomiću“ Ivan Tomac i nastavlja: Tijesna prostorija, zakrčena platnima vlažnim od boja, stalcima i praznim okvirima, sa svega nekoliko kvadratnih koraka slobodnog prostora za kretanje, bila je atelje ondašnjih slikara-nastavnika, sastajalište rijetkih ljubitelja likovne umjetnosti i još rjeđih amatera.

U toj besplatnoj umjetničkoj radionici proveli su najveći dio vremena svoga boravka u Brodu – uključujući i pauze između satova crtanja – slikari Milan Vakanjac, Jerolim Miše, Julije Tomić, France Košir, Olaf Globočnik, Rizah Štetić.

Godine 1925. Julije se u Vinici kod Varaždina vjenčao s učiteljicom Dragicom Kovačić, ali bili su prisiljeni živjeti odvojeno sve do 1928. godine, dok Dragica nije dobila mjesto učiteljice na Djevojačkoj školi u Brodu. Ubrzo im se rodila kći Ljerka – Marija Beatriks (1929.).

Uz predavanje učenicima profesor Tomić bio je i „čuvar risarske zbirke“. Kako donosi „Izvještaj“ škole: Zbirka imade 170 uzoraka narodnih i drugih ornamenata te razno prešano biljno lišće za obuku u početnom crtanju. Za perspektivno crtanje: 4 sprave za učenje persp. crtanja, 27 velikih geom. modela, 79 malih geom. modela i i 90 komada glinenih i staklenih predmeta...

Tomić je ostao u sjećanju kao pretjerano emocionalan i zaljubljiv. A radi neuzvraćene ljubavi koju je osjećao spram mlade profesorice jugoslavenske književnosti i ruskog jezika Stevanke Nikolić (na brodskoj gimnaziji bila od 1932. do 1936. godine) trovao se od tuge, pa gimnazijska zbornica pamti i komične situacije. Kažu, „zadnje“ su mu riječi bile: „Stevanku mi pozdravite!“ Potom, želudac mu je ispumpan i srećom, ništa se nije dogodilo.

Marljivo radeći, daroviti je Tomić u Brodu čak šest puta izlagao, od toga pet puta samostalno, a jednom sa slikarom Olafom Globočnikom, također profesorom crtanja na brodskoj gimnaziji.

Nakon objavljivanja mape crteža i linoreza „Iz naših dana“, 1935. godine, po tematici socijalno i kritički angažiranih, na njega je pokrenuta prava hajka. Denuncira ga se u štampi, pa i službeno iz ustanove u kojoj je radio, a onda prima dekret o premještanju iz Broda.

O mapi crteža i linoreza „Iz naših dana“ Oto Švajcer bilježi: Na njima se Tomić pojavljuje kao kroničar i kritičar društvenih zbivanja u provinciji, koju prikazuje na ironičan, počesto i sarkastičan, karikaturalni način. Autor obilazi kavane, birtije, javna sastajališta, kreće se ulicama malog grada u doba dana i noći, gleda i bilježi sliku tog na oko „zadovoljnog“ provincijskog života, kojeg istodobno osvjetljaju neprijatni i sablasni susreti: gladna djeca, bijeda, očaj, smrt. Kroz tu Tomićevu panoramu malograđanštine defiliraju sladostrasna i tupa lica naklonjena uživanju i pijančevanju, zgrtanju bogatstva i nasilju – na drugoj strani vidimo bijedu i siromaštvo ogoljeno i zgrčeno u grimasu, vidimo bogalje i beskućnike – sve u rasponu od ironične naracije do jezive optužbe.

Ukazom Njegovog Veličanstva Kralja od 20. siječnja 1939. Tomić je premješten na Državnu realnu gimnaziju u Krk, gdje je radio do 1940., kada je na vlastitu molbu odlazi na gimnaziju u Bjelovar. Bio je slabog zdravlja, ali nastavio je slikati. Za rata priključuje se partizanima na oslobođenom teritoriju, djeluje kao politički radnik, a bio je i direktor partizanske gimnazije u Čazmi. Po oslobođenju živi s obitelji u Zagrebu, gdje je dobio mjesto profesora crtanja, na III. nižoj mješovitoj gimnaziji.

Godine 1946. od tuberkuloze umire mu kći-jedinica Ljerka, što je za njega bio pretežak udarac. Srušio mu se sav svijet, zapao je u depresiju i rastrojstvo, te 4. svibnja 1947. počinio samoubojstvo.

Živeći i radeći u provinciji, Julije Tomić ostao je uza sva svoja suvremena, socijalna i humana stremljenja nepoznat, zanemaren i zaboravljen. Tek od osamdesetih godina prošlog stoljeća otkriva se Tomića kao darovitog slikara koji zaslužuje pozornost na nacionalnoj razini.

(Posavska Hrvatska, 31. kolovoza 2012.)