Brodski plesač Numero 1

Za gospodina Srećka Hoffmanna mnogi kažu – brodski plesač Numero 1. Potvrđuju to i osvojena prva mjesta na natjecanjima u plesu. S petnaest godina, 1960., počeo je plesati po brodskim plesnjacima, a tada je Brod stvarno bio jedan totalno rasplesani grad, svaki kvart imao je svoje mjesto za ples - plesnjak. Plesali su mladi – omladinci, plesali su stariji, plesali su i učenici viših razreda osnovnih škola – još Titovi pioniri. Ples bi na popodnevnim matinejama započinjali učenici, u prvi mračak nastavili mladi, a kasnije zaplesali i stariji. Subotu i nedjelju svi su željno i s nestrpljenjem čekali, no ponekad bili su plesovi srijedom, četvrtkom, maturalni obavezno... Ples ih je činio sretnima i, za razliku od danas, bila je to jedna sretna generacija građana Broda, što oni uvijek ističu.

- Ples je meni urođen, a bio je i velika ljubav i hobi, moj život. Tko je onda imao televizor, a mi smo ga imali, petkom je na TV Ljubljani bila emisija u kojoj su vrsni plesači prezentirali nove plesove. Pogledam emisiju i već znam sve korake, u subotu u „Partizanu“ zaplešem. Prvi sam u Brodu plesao cha-cha-cha, a i druge plesove. Ekipa, koji smo se družili, također su bili zaljubljenici u ples, ja pokažem korake i odmah deset parova pleše, ili smo neke plesove plesali formacijski. Bilo je još jako dobrih plesača: Ivan Teskera - Skija, Miroslav Družijanić - Ćiro s Plavog polja, Zvonko Glavaš iz Olivine, Guganović - Guga s Jelasa, Milan Demetrović iz Horvatove, Pero Mišić... Od plesačica, Ana Činkl bila je vrhunska, Ivanka Sokolović iznad „Bambija“, Silva Najhajzler - špica (ona mi je i cura bila), pa sestre Bodružić – Marica i Draga...

Tada se (1960./61.) pojavio veliki broj novih plesova, plesovi nicali upravo kao gljive poslije kiše: yankee, madison, bossa nova, slap, shake, serp, locomotion, twist, rock'n'roll... Većina je tih plesova dolazila iz Amerike. Ako nisi plesao sve ove plesove, uz standardne stare - velcer, swing, tango... nisi dobar plesač. Ali većina tih plesova živjela je jednu-dvije sezone, mali ih je broj plesača i naučio, pa su brzo zaboravljeni.

Za dobre plesače se otimalo. I za djevojke i za momke. Koliko sam puta bio partner na maturalnim, broja ne znam. Djevojci, koja ima dečka, a roditelji su joj branili izlaziti, pomogao sam i na taj način da zamolim roditelje da ju izvedem, jer sam slovio kao dobar i fini dečko. Onda djevojka ode sa svojim momkom na jednu strana, ja na drugu, a ja ju opet kući dovedem, dogovorimo se u koje vrijeme i roditelji mirni. Još mamu pozdravim sa: „Ljubim ruke!“

Popularne su bile emisije „Mikrofon je vaš“ održavane u kinu „Jadran“. Natjecali su se amateri pjevači, plesači, a gostovali su popularni zabavljači, pjevači. Finale je bilo u Domu sindikata u Beogradu. Od pjevača, sestre Bodružić su odnijele prvo mjesto u završnici. Ja sam u Brodu dvaput pobijedio u plesu, 1962. i 1963. Prvi put imao sam za partnericu Gitu Sraka iz Karadžićeve.

Mi smo toliko volili ples, nama ništa nije bilo da svi zajedno odemo vlakom u Vinkovce, Osijek (nitko od nas nije onda imao automobil) i napravimo show u plesu. Cijela sala stoji oko nas, a mi plešemo cha-cha-cha, rock... i to plešemo da oni ostaju bez teksta.

Nije nam bilo dosta plesanja u „Partizanu“, Domu JNA, „Najlon bašči“, hotelu „Park“, „Prašinarnici“ (tako smo zvali dom na Plavom polju, tu se pod morao polijevati, koliko se između dasaka dizala prašina), već ljeti odemo i na stari kajakaški klub kod mosta. Tu je ispred hangara za čamce bila betonska površina, a okolo ledina, svirao je gramofon, stavljane ploče, uz obalu Save bilo je tako ugodno. To je bilo '62./63., onda je klub zatvoren. Ili, poslije plesa, u neko doba noći odemo na Matino kupalište. Čika Mata i teta Ana otišli kući spavati. Vinko Škerl iz Badalićeve imao gramofon na baterije, dobio od rodbine iz Slovenije, a oni nabavili vjerojatno iz Austrije. To je tada bilo čudo tehnike i na „špicu“ kupališta gramofon svira, mi plešemo. Čika Mata sutra dočuje što je bilo, pa nam psuje.

Radio sam u Drvnoj industriji i bio u dramskoj sekciji njihovog KUD-a, pa čak držao i kursove plesa. Voditelj sekcije bio je Ivica Lukić. Uvježbavali smo igrokaze i davali predstave po selima, a jednom u Kaniži morali smo dobiti dozvolu od velečasnog jer bila je Korizma. Nosili smo sa sobom gramofon i poslije predstave obavezno je bio ples, pa su nam se seoski dečki i cure tako zahvaljivali.

Godine 1965. došao sam iz vojske, a 1967., od 24 godine, oženio se, – prisjeća se svojih plesačkih dana Srećko Hoffmann.

- Ja sam prvi put išla na ples s osamnaest godina, nisu me ranije roditelji pustili, - kaže gospođa Branislava Hoffmann, rođena Zubak. - Bio je ples u „Garnizonu“, subota, upoznala sam tada Srećka i postali smo dečko i cura. Iz Bosanskog Broda sam, on mene uvijek dočeka kod „Najlon bašče“, onda prošećemo par krugova preko Korza, pa na ples. I ja volim ples i znam dobro plesati. I, evo proteklo je 45 godina sretnog braka.

- Na plesu je onda bilo vrlo uljudno ponašanje i velika pristojnost. Rijetko se kad „zakuhalo“. U „Partizanu“ da, Livađani i Bosanci, - nastavlja gospodin Srećko. - Alkohol mladima nije prodavan, mogao si kupiti samo coctu. A na maturalnim plesovima to je bila upravo konzervativna atmosfera. Ja sam morao najprije zamoliti majku djevojke s kojom sam htio plesati da mi dopusti, a oslovio bih ju s „Milostiva gospođo!“. Majka se meni, balavcu, onda obraćala sa "Vi".

Kada je 1961. godine otvoren hotel „Park“, postao je okupljalište uglednih građana. U kavani su od 10.30 do 12.30 sati svirane starogradske pjesme. Tata je popodne išao sa svojim društvom na kavu, onda on meni čuva mjesto, jer uvijek je bila navala. Ja dođem u 19.30, on se diže i odlazi, a ja ostajem na plesu.

A „Garnizon“ mi je jako dobro znan plesnjak, jer tamo sam nekoliko godina i konobario. Dečki su s kravatama dolazili na ples. Vladao je red i mir i bilo je jako ugodno. Na ulazu je bio buffet, lijevo oficirski klub s dvoranom za bilijar, a desno dvorana za ples. Dvorana je bila puna stolova, a pred pozornicom plesni podij. Sve živo je svirano. Vojnici su bili na ulazu, na garderobi, i to su bili birani dečki, studenti, obrazovani, ali drugi vojnici nisu imali pristupa u plesnu dvoranu, oni su išli u „Partizan“. Ljeti je bio ples u bašči s natkrivenom binom za orkestar. Ples je završavao u 23-23.30 sati, a kad sam predao utržak, odem još u hotel „Park“, gdje je na prvom katu u maloj sali radio bar. Glazba je iz velike sale-kavane preselila u taj bar i svirala do 4 ujutro. I naravno, ja sam i poslije ponoć još plesao.

Plesnjak u Domu JNA radio je do 1968. godine. Onda je neka komisija ustanovila da od silnih vibracija, kada zapleše 400-500 ljudi i zasvira glazba, može doći do urušavanja dvorane i plesnjak je zatvoren.

Godine 1969. otišao sam raditi u Njemačku, plaća je u Brodu bila mala. Poslije je za mnom došla i supruga. I jednom, sasvim slučajno, upali smo u neku diskoteku, a bilo je natjecanje u plesu. Nagovorili su nas da se prijavimo, uplatili smo 10 maraka za fond iz kojega su se financirale nagrade, zaplesali valcer, swing, tango, charleston. Žiri je bio internacionalni i mi smo dobili najviše petica, samo od Talijana četvorku, ali su ga opomenuli da ne smije biti pristran. Primili smo sve pohvale i osvojili dva pehara. Do nedavno smo ih čuvali, ali smo ih kod selidbe bacili.

Pa mi još i sada plešemo. Prije tri godine u svatovima zaplesali smo rock i cha-cha-cha, a svi stali, gledaju i čude se kako još dida i baka znaju čagati. Rado bismo i u Brodu ponekad zaplesali, ali nemaš gdje, kao što u Zagrebu ima u Gradskoj kavani četvrtkom plesnjak za seniore.

Možda ovo pročita „netko odgovoran“, tko će takav plesnjak i u našem Brodu za naše seniore otvoriti.

(Posavska Hrvatska, 17. kolovoza 2012.)