Život

Radni vijek na poljepšavanju grada

101 brodska priča

Autor: 035portal Datum objave: 05.11.2023. u 20:00

Još se sjećam čika Marijana Guberca kako je strpljivo, savjesno i znalački obrezivao živicu oko muzejskog parka. Bilo je to još šezdesetih godina prošlog stoljeća, a sada ga srećem na smotrama folklora, jer on je član Zavičajnog kluba „Žeravac“, pa oblači bosansku posavsku nošnju i igra bruđu, četvorak, valcer, keler, zavezaniju... ma sve zna. Vozi čika Marijan još i bicikl, obrezuje žive ograde, grmlje, travu kosi onima koji ga pozovu. Tako redovito uređuje i lijepo dvorište Radničkog doma.

U Brodu se preko Biroa zaposlio u poduzeću „Čistoća“. Došlo toga dana, baš 7. studenoga 1950., njih sedmorica iz Višnjika, 12 kilometara od Dervente: Jure Oreč, Ivica Oreč, Tadija Miloš, Jure Miloš, Pero Vukoje, Jozo Guberac i on, Marijan Guberac. Četvorica, među kojima i Marijan, ostali su na rasadniku, a trojica su po potrebi „uskakali“ gdje je trebalo. Rasadnik je tada imao samo jedan staklenik i tri radnika, a šef je bio Stjepan Bosak, jako dobar čovjek, stručan i pravedan, hvali ga Marijan, a hvali i direktora poduzeća Božu Trešnjića.

- Sadili smo cvijeće pred tada novom zgradom općine (reklo se NOO-a, gdje je danas Županijski sud u Skaličinoj ulici), u parku kod Samostana, na Korzu gdje je danas kip predsjedniku Franji Tuđmanu, u Klasiji bila velika, okrugla, jako lijepa cvjetna rundela puna svakakvoga cvijeća: begonija, salvija, cinija, kana, ageratuma... I sve se to proizvodilo na rasadniku. A, na Trgu pobjede još je bila žitna pijaca, blatnjava i kaldrmisana. Mi smo kamenu kaldrmu vadili, onda je naveženo 800 kubika zemlje i napravljeno uzvišenje. I omladina je kopala, ravnala po Klasiji i vozila zemlju, a na tom brdašcu podignut je 1952. godine spomenik palim borcima NOR-a (rad kipara Dušana Džamonje). U ratu je dosta i zelenilo po gradu stradalo, a sađeni su i novi parkovi, drvoredi, po Klasiji popunjavano javorima, topolama, bagremima, jablanovima... Svaki dan išli smo nas četvorica rupe kopati, sutradan na rasadniku vadili smo sadnice i obrezivali, a treći dan sadili. Zaprežna kola razvezu sadnice po ulicama. Sadili smo drvored po Zrinjskoj, Horvatovoj, Vukovarskoj, po „Bloku B“, „Plavom polju“, Trgu pobjede... Kad nam nestane sadnog materijala, metnemo budakove na ramena i u Brodsko brdo, vadimo lipe i snesemo do „Križa“, a opet dođu zaprežna kola i odvezu i nas i sadnice. Baš u Tome Skalice ulici, ondašnjoj Končarevoj, sađene su te lipe.

Poduzeće je imalo troja zaprežna kola, tri para konja, a štale su bile na Mikrorajonu, u Bakačevoj, neđe druga ulica lijevo. Tu je bio jedan štalamajstor, Anto Skretić se zvao, on je 'ranio, četkao i timario konje. Ta kola su i smeće po gradu sakupljala, a odvoženo je tamo gdje je danas sportska dvorana na Vijušu i zatrpavan ribnjak. Nisu, kao danas, bili određeni dani kada će smeće biti voženo po pojedinim ulicama. Ispred kola, prvo je ulicom zašla jedna žena sa zvonom, od kuće do kuće otvarala je kapije i pozvonila, pa su ljudi znali da će se kupiti smeće i iznosili su. Ta žena se zvala Ankica Štral, ona je radila i na čišćenju ulica. Smeće je voženo samo iz ulica u centru grada, a i nije ga puno ni bilo. Konjima i kolima smeće je voženo, tako nekako do 1958., možda 1960. godine, onda je nabavljen prvo traktor, a kasnije kamion.

Kad sam došao u Brod, asfalt je bio samo na Korzu, početku Omladinske i uz Trg pobjede, do stanice bila je kocka, a u svim drugim ulicama kaldrma. Onda je 1952. godine kroz Gupčevu i Mali Pariz napravljen asfaltirani priključak s autoputom.

Sjećam se, prve platane kraj Save sadili smo 1969. godine, preko puta doma „Đuro Salaj“ koji još nije bio ni završen (danas je to koncertna dvorana „I. B. Mažuranić“, otvorena 1972.). Sadnice su nabavljene u Beogradu. Sljedeće godine nastavili smo saditi drvored platana Radićevom obalom sve do nogometnog igrališta. Puno je drveća sađeno oko osnovne škole, onda se zvala „Nada Božić“. Sadnice su došle iz Zagreba u otvorenim vagonima, od propuha su stradale i teško su se primile, morali smo ih dobro zalijevati. Bila je cisterna na zaprežnim kolima, vozio Pero Martinović. I sve druge sadnice po ulicama tako smo zalijevali.

Godine 1954. za šefa je došao Josip Đaković-Baća i kočijašima je naređeno da smiju kola samo lagano gradom tjerati. A bio je jedan kočijaš Miloš i on potjerao konje u galopu Širokom da je sve prašilo. Samo, to je šef vidio. Na radničkom savjetu on je taj neposluh iznio, kaže: „Ja mislim sveti Ilija vozi, a to naš Miloš!“ i pozove Miloša na saslušanje. Miloš je odmah digao radnu knjižicu i otišao za čuvara u „Đuru“, nije htio ići pred šefa. Onda si mogao birati, radnici se na sve strane tražili.

Od 1956. poduzeće je nazvano „Komunalac“. Uprava prvo bila u Širokoj, gdje je „Alpina“, pa u baraci iza Vatrogasnog doma i onda na Radićevoj obali u dvorištu (kb. 3). Pijaca je bila na Korzu. Drvene klupe su skladištene na Radićevoj obali kod uprave. Utorkom u pola dvanaest s malim platonom radnici razvezu klupe po Korzu i postave ih. Kada pijaca prođe, pokupe klupe, odvezu i pometu Korzo. Isto je tako petkom rađeno za pijacu subotom.

Na stanici je bila neka jajčara koju su u ratu avioni slupali. Tu smo silu cigle vadili, uredili zemljište i posijali travu. Kasnije je na tome mjestu sagrađen autobusni kolodvor (1969.). Učestvovali su Općina i Komunalac, a mi pet godina radi toga nismo primili viška, niti povišenja plaće.

Kosili smo igralište BSK- a, ali kada su oni 1962. ušli u Drugu ligu, morali su imati teren za igranje s drenažom, prekriven propisanom ledinom. Od „Premiuma“ iz Bosanskog Broda posudili smo mašinu za rezanje ledine i na Jelasu rezali. Našli smo gdje je najbolja, prvo pokosili i vadili komade koje smo motali u role i odvezli na stadion. Tamo su komadi ledine stavljani jedan do drugoga, potom valjani i zalijevani. Naš šef Baća Đaković bio je predsjednik BSK-a, pa kako oni nisu imali novaca, „Komunalac“ je kupio rotacionu kosilicu i mene su zadužili da s njom kosim igralište. To je bila prva takva kosilica u Brodu. A po gradu smo parkove i dalje kosama kosili, ni tačaka nismo imali.

U Kanadu sam otišao 1969. godine, sa ženom i djecom, ženin brat poslao mi garanciju. Bio sam devet mjeseci. Tamo je onda bilo kao i danas kod nas, svega, ali posao se teško nalazio. Bio je tu i jedan moj poznanik i kaže: „A što mene nisi pitao kako je, ja ti ne bi dao doć'.“ On mi onda našao posao, plaća 240 dolara, bilo samo za stan i da nam dotekne za hranu. Pisao sam u „Komunalac“ da sam se prešao što sam otišao i da imam novaca, vratio bi' se. I, oni meni otpišu: „Ako ćeš se vratiti, mi ćemo ti pomoći!“ Direktor je bio Jakov Šprajc – Jašo. Dali su mi 600 tisuća u nepovrat, a ostalo sam ja namirio i - vratimo se.

Onda sam još do 1979. radio u „Komunalcu“, pa prešao u „Montažu“, uređivao park oko njihove nove upravne zgrade. Ja sam to doterao, 600 ruža posadio i još mnoštvo drugog cvijeća. Nisam gledao na radno vrijeme, ako je trebalo nisam kući ni išao, bilo rasvijetljeno, pa i cijelu noć sadim. Drugi su znali u šali reći: „Marijan puno radi, kvari nam prosjek, treba mu dati otkaz!“ Vodili su me kao bravara-montera, nije kod njih bilo mog radnog mjesta. Oni su meni bili dobri, dali su mi dobru plaću, kredit za kuću i zaposlili sinove.

U mirovinu sam otišao 1990., imao sam 55 godina. Usto sve vrijeme radio sam kod kuće poljoprivredu, ali ja volim svaki posao i nije mi bilo teško.

A, bilo je teško. Ustajao je u pola četiri, u pola pet bio vlak „Ćiro“ u Lužanima i drndao se do Broda, radio od 7 do 15 sati. Kući, u Višnjik, dolazio je poslije 17,30. Kada je Ćiro 1969. ukinut, išao je autobusom, pa sa sinovima autom i tako punih 37 godina.

Za rata morao je napustiti kuću i nastanio se u Slavonskom Brodu, a u Zavičajnom klubu "Žeravac" je od 1998. godine i to ga posebno veseli. U nedjelju idu u Kraljevu Sutjesku. Opet će obući posavsku nošnju i uz šargiju i violinu zaigrati bruđu...

(Posavska Hrvatska, 16. studenoga 2012.)