Frano Piplović poručuje: ‘Ako ne govorimo, drugi će pisati našu povijest.’

Katarinski sajam i ove je godine ponudio bogat program i velik broj izlagača, no jedan je postav zaustavljao posjetitelje, tih, ali snažan – crno–bijela izložba Frane Piplovića, predsjednika Udruge Krizni štab bivše Općine Slavonski Brod i dugogodišnjeg medijskog djelatnika kojeg Brođani pamte po ratnim kronikama i neumornom bilježenju istine.

Izložba znakovita naziva „Prekomjerno fotografiranje“ progovara o apsurdu koji Slavonski Brod prati desetljećima: dok je grad u 1992. godini svakodnevno bio zasipan granatama, dok su pogibale obitelji, djeca i civili, dio javnosti – i dio političkih struktura – pokušavao je osporiti istinu o prekomjernom granatiranju kao da je Brod umislio vlastitu tragediju.

Fotografije, izvučene iz arhiva i autentičnih ratnih zapisa, govore sasvim drugačiju, neporecivu priču. Te 1992. Slavonski Brod nije bio samo meta – bio je simbol urbicida, grada koji se svakodnevno rušio i svakodnevno dizao iz pepela. Prema službenim zapisima iz ratnog razdoblja, na Brod i okolicu ispaljeno je 13.940 topničkih projektila i 14.265 minobacačkih i tenkovskih granata, uz 310 avionskih bombi i dodatne rakete tipa „Luna“, čiji su razorni učinci čitave ulice pretvarali u zgarišta.

Stradale su kuće, škole, vrtići, bolnica, kulturne ustanove, crkve i industrija. U zgradama predškolskog i školskog sustava nema one koja tada nije bila oštećena. No najveći je teret, kao i uvijek, pao na civile. Posebno na djecu: tijekom jedne ratne godine poginulo je 27-ero djece, a ranjeno 65, većinom na ulicama, ljuljačkama, igralištima, u dvorištima i skloništima.

Upravo zato ova izložba izaziva snažan emotivni odjek. Crno–bijele fotografije nose težinu dokumenata, ali i tihu optužnicu.

Frano Piplović o tome govori jasno i bez uvijanja.

– Godinama pišem o ratu, od onih dana kad se pucalo pa do danas kad se šuti. Uvijek sam vjerovao da je istina jedino oružje koje ostaje nakon što topovi utihnu. Zato sam i nazvao ovu izložbu ‘Prekomjerno fotografiranje’ – da podsjetim kako su nam pokušali osporiti vlastitu patnju, kao da smo mi u Brodu tih godina samo šetali s fotoaparatima dok su granate rušile kuće, škole, crkve i živote. Važno je govoriti, važno je pokazivati, važno je inzistirati da se odgovorni procesuiraju. Bez toga, naša djeca i naši mrtvi drugi put gube bitku.

Njegove riječi stoje pred fotografijama koje prikazuju srušene ulice, razorene domove i tijela civila na gradskim cestama. U dokumentima iz tog vremena evidentirano je da je na liječenje u bolnicu primljeno 1.288 ranjenih civila, te da je ukupno stradalo više od 150 civilnih žrtava, iako broj nikada nije do kraja usuglašen upravo zbog činjenice da su mnogi poginuli bili izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Najstrašniji primjer ostaje napad na Marsonijino igralište, gdje je poginulo osam, a teško ranjeno tridesetak izbjeglih civila.

Izložba Frane Piplovića na Katarinskom sajmu zato ne djeluje samo kao umjetnički ili dokumentarni postav. Ona je upozorenje. Podsjetnik. Opomena.

U prostoru u kojem se slavi tradicija i obrtništvo, u kojem se kupuje med, domaća tjestenina i ručni radovi, ova crno–bijela tišina podsjetila je da Slavonski Brod ima poglavlje koje ne smije izblijedjeti. Da se o istini mora govoriti. Da se žrtve moraju pamtiti. I da se odgovornost mora tražiti — bez vremenskog ograničenja.