Održana promocija knjige 'Tko je ubio Zvonka Bušića'

U petak je u dvorani slavonskobrodske HVIDRA-e održana promocija knjige 'Tko je ubio Zvonka Bušića' autora Tihomira Dujmovića. Knjiga je nastala istodobno s radom na istoimenoj predstavi, koja je u Zagrebu već izazvala ogromno zanimanje, a uskoro kreće i na turneju diljem Hrvatske. Tihomir Dujmović nam je govoreći o sinoćnjoj promociji rekao - Bilo je sjajno. Ja imam tu privilegiju da kad god mi izađe neka nova knjiga ili neki projekt da HVIDRA Slavonskog Broda uvijek ima razumijevanja za to i interesa za to, i volje za to, tako da svaka promocija ovdje uvijek izazove pažnju, uvijek izazove reakciju.-

Predstavljajući samu knjigu, Dujmović je istaknuo - Knjiga 'Tko je ubio Zvonka Bušića' je nastala dok se radila kazališna predstava koja igra u Zagrebu. Upravo kreće jedna turneja po Hrvatskoj, a ići će se i van s tom predstavom. Zapravo se radi o tome da je Julienne Bušić kompletnu arhivu koju je imala, a koju je skupljala preko četrdeset godina, dala na uvid. Kad sam pogledao sve te materijale vidio sam da ne stanu u knjižicu predstave i da je nužno napraviti knjigu.

Ta knjiga je ukoričila čitav niz činjenica o kojima šira hrvatska javnost uistinu ne zna puno ili možda čak ne zna ništa. Niz dokumenata sam i ja prvi put vidio i razabrao. To je knjiga koja uokviruje nekoliko relacija Zvonka i Julienne Bušić. Zvonka kao čovjeka koji je bio rekordne 32 godine u zatvoru, nikad nitko u hrvatskoj povijesti nije toliko bio na robiji zbog Hrvatske. Julienne Bušić, modernu hrvatsku Penelopu, koja je bila 13 godina u zatvoru, što ne treba nikad zaboraviti, Amerikanku, koja je čekala svog čovjeka 32 godine. To je isto priča koja sama za sebe traži i film i televizijsku seriju i iznad svega knjigu. I priča čovjeka koji je žrtvovao svoju slobodu da bi jednog dana došli do slobode. Nismo to valorizirali, nismo stali iza njega, nismo se izborili pokazati da Zvonko Bušić nije bio terorist. Hrvatski mediji su uporno vrtili tu priču. Ova knjiga to demantira, neću sad o detaljima, ali stavio sam na korice knjige izjavu sudca koji ga je osudio na doživotni zatvor, s mogućnošću pomilovanja nakon deset godina. Sudac prilikom izricanja presude je rekao – Prije nego li izrečem presudu Zvonku Bušiću zbog kršenja zakona, imam potrebu reći da Zvonko Bušić za mene kao sudca i ovaj sud, a sud je američki, nije ratni zločinac, nije terorist. To je rečenica koju bi trebalo uklesati u sve redakcije hrvatskih medija, koji su milijardu puta izgovorili kletvu zapravo – Zvonko Bušić je terorist. Čovjek koji ga je osudio na robiju, eksplicitno je ustvrdio da on za njega nije terorist. Čitav niz takvih detalja knjiga otkriva o kojima se dosad nije znalo zapravo ništa, to mi se čini kao najveća vrijednost knjige, to mi se čini kao dug Zvonku i Julienne Bušić.-

Predstava je pobudila ogromno zanimanje? – Da, moram reći da nam je Julienne pomagala i oko kazališne predstave, koja je sjajno primljena u Zagrebu, već je igrala sedam puta, uvijek pred prepunom dvoranom, evo sad u nedjelju je opet predstava, nema karata. Čini mi se da je publika prepoznala tu emociju. Predstava je rađena po mom tekstu iz knjige 'Hrvatska u raljama djece komunizma',tekst ali taj tekst sam i u ovoj knjizi stavio. Sjajno ju je režirao Robert Kurbaša, predivno je odglumila Ana Vilenica koja glumi Julienne Bušić, a Kurbaša jednim dijelom glumi mene, a najvećim dijelom Zvonka. Uistinu je predstava sjela i jako mi je drago zbog toga. Zvonko je to zaslužio i Julienne je to zaslužila.-

Ostaje nam još puno duga prema onima koji su se žrtvovali za Hrvatsku? - Najveća hrvatska mana, od svih mana koje imamo, to je nezahvalnost. Mi smo nezahvalna nacija. To smo pokazali prema plejadi ljudi koji su stradali 1971. Što god mi mislili o Marku Veselici, čovjek je bio 14 godina u zatvoru, što god mislili o Draženu Budiši, imao je 21 godinu kad je završio u zatvoru. Isto vrijedi za Ivana Zvonimira Čička, da ne govorim o moru anonimnih ljudi koji su stradali te 1971., a pogotovo da ne govorim o moru ljudi koji su stradali 1945. i tu emociju danas najviše možete vidjeti u emigraciji i to jedna nepatvorena, iskrena, čista emocija koja traži zahvalnost i to me nekako ponukalo da počnem po tim stvarima kopati, razmišljati i zapravo se tim ljudima zahvaliti. Mislim da je to najviše što u životu možemo napraviti.

Foto: Vlatko Krznarić