Kultura

Klasika s pulsom: Rucner donijela novi ritam Brodu

Autor: 035portal Datum objave: 27.05.2025. u 10:00

– Zaista je velika čast biti prva. Prekrasan je ovaj atrij, stvarno me se dojmio na prvi pogled. Možda bi ovdje sjajno zvučao i neki klasični gudački kvartet, ali mislim da će i moj elektronsko-klasični spoj večeras dobro sjesti ovom prostoru. Akustika je izvrsna, a atmosfera već sada nosi neku posebnu toplinu.

Tako je Ana Rucner, međunarodno priznata violončelistica, u ponedjeljak navečer otvorila koncertnu sezonu u novootvorenom atriju Muzeja Brodskog Posavlja, ispred brojne publike koja je došla vidjeti i čuti nešto drugačije.

Program je bio dvodijelan: uz glazbeni nastup, u muzeju se istovremeno održavala i radionica izrade nakita "Bezvremena ljepota forme", pod vodstvom dizajnerice Irene Vučinić, inspirirana kasnobrončanodobnim zlatnim motivima. Spoj stvaralaštva i izvođačke umjetnosti – upravo ono što kulturna scena često zaziva, ali rijetko iskreno ostvaruje.

Ana Rucner, kojoj crossover pristup nije nepoznanica, donijela je u Brod zaigran, dinamičan i publici pristupačan repertoar, spajajući klasiku, elektroniku, tradiciju i osobnu priču.

– Večeras nećete čuti samo violončelo. Bit će tu i hrvatskih i kineskih melodija, malo klasike, malo drmeša… jedan pravi lonac emocija. Volim kad se glazba ne stavlja u kalupe. Za mene ona mora teći slobodno, baš kao i večeras, kad želim publici pokazati različite dimenzije koje glazba može imati – i koliko nas može povezati, bez obzira odakle dolazimo.

Jedan od posebno dirljivih trenutaka večeri bio je kada je izvela vlastitu pjesmu „Tebe ću“, nježnu i introspektivnu skladbu koju, kako kaže, nije planirala – već je pjesma sama pronašla nju.

– Nikad se nisam smatrala pjevačicom. Zapravo se nikada nisam ni usudila pjevati pred ljudima, sve dok nisam čula ovu pjesmu. Ima u sebi nešto iskreno, duhovno i pozitivno. Iako mi je violončelo velika ljubav, ova pjesma mi je šaptala da je otpjevam. I evo me – večeras po prvi put to činim pred hrvatskom publikom, bez violončela, samo s glasom i srcem.

Još veće iznenađenje bila je izvedba kineske balade „The Moon Represents My Heart“, koja je, kako priznaje, zahtijevala puno više od same glazbene pripreme.

– To je posebna pjesma… Kad su mi iz kineskog menadžmenta rekli da je izvedem, nisam imala note. Samo audio snimku. Učila sam je sluhom, riječ po riječ. Prevela sam tekst, jer sam željela razumjeti što zapravo govorim. Iako publika ovdje možda ne razumije jezik, vjerujem da će emocija doći do njih. Jer glazba je takva – kad je iskrena, ona ne traži prijevod.

Na samom početku večeri, ravnatelj muzeja Hrvoje Špicer prisjetio se njezine prve osvojene glazbene nagrade iz studentskih dana – što je Anu Rucner iskreno ganulo.

– Moram priznati da me to jako dirnulo. Kada vas netko dočeka s takvim detaljem iz vaše prošlosti, znate da vas ne poziva samo kao izvođača, već vas razumije i cijeni vaš cijeli put. Gospodin Špicer pokazao je ne samo znanje, nego i istinsku pažnju prema umjetnosti – i to se osjeti. To je ono što kulturni ljudi nose u sebi.

U publici su se, osim ljubitelja glazbe, našla i neka lica iz javnog i političkog života, koja rijetko viđamo u ovim prostorima. Što ih je točno privuklo – poznato ime, atraktivan ambijent ili predizborna atmosfera – teško je sa sigurnošću reći. No bez obzira na motiv, prisustvo šire publike može se vidjeti i kao pozitivan korak prema vraćanju interesa za kulturne sadržaje.

Jer iako se program oslanjao na popularne elemente, to ne umanjuje njegovu vrijednost. Naprotiv – pristupačna forma često je prvi most prema publici, korak koji otvara vrata za dublje, ozbiljnije i rafiniranije sadržaje.

Organizacija je bila na visokoj razini – od tehničkih uvjeta do atmosfere koja je bila istovremeno svečana i opuštena. Hrvoje Špicer, poznat po angažiranosti još iz vremena kada je vodio Kazališno-koncertnu dvoranu, i ovoga puta pokazao je da zna spojiti formu i sadržaj, instituciju i publiku.

A upravo to je ono što u Slavonskom Brodu u posljednje vrijeme nedostaje. Kulturna ponuda djeluje skromno i nepovezano, s povremenim iskoracima koji brzo padnu u zaborav jer nemaju kontinuitet ni prepoznatljiv identitet. Ovaj događaj pokazao je kako se i u takvom kontekstu može napraviti razlika – ako postoji vizija, znanje i osjećaj za trenutak.

Ana Rucner to zna jako dobro. Njezina glazba ne podučava, ne uvjetuje – ona poziva, nudi, otvara.

– Glazba nije nešto što se mora razumjeti, niti nešto što traži predznanje. Glazba je kontakt. I kad s pozornice ide iskreno, publika to uvijek prepozna. I to je, u konačnici, smisao svega.

U novootvorenom atriju muzeja, te su se riječi sinoć itekako osjetile.