Dvije porcije mozga, za van molim! (pismo koje nije za svaku ženu)

Postoje tekstovi na internetu koje jednostavno moraš kliknuti. Mislim, naslov ti jasno daje do znanja da unutra nije tekst koji će osvojiti Pulitzera znaš da su smeće i da će imati učinak kemijskog pilinga na tvoj mozak ali eto, ipak klikneš. Jer si čovjek i to je ljudski. E sad, nakon tog klika ljudi se automatski počnu dijeliti na dvije grupe. One, koji relativno lako probave takav sadržaj i brzo krenu na slijedeći, često isti ili sličan, i one druge koji nakon čitanja neko vrijeme ostanu s pogledom preparirane vjeverice i nekoliko upitnika iznad glave. Tako ja čitam, ima neki dan, i pitaj boga dragog zašto, članak o Severini ( ne smij se) koja ide na jedno od svojih brakorazvodnih ročišta, a tekst završava dijelom;

„Splićanka se ležernije odjenula za ročište nego inače, ali na sebe je ipak nabacila skupocjene krpice. Grijao ju je kaput od devine dlake brenda Max Mara koji stoji 22.000 kuna, dok je na nogama imala čizme s potpisom Isabelle Marant, na koje je potrošila 3.000 kuna. Sve to je ukombinirala klasičnom torbicom Gucci, za koju je iskeširala 10.000 kuna“

Ova rečenica, koja je uvredljiva i za Severinu ali i za jadnu devu, pokoj joj duši, potaknula me da ti napišem pismo, draga ženo. A želim to već neko vrijeme. Molim te, uzmi si vremena koliko god je potrebno, pročitaj ga par puta ako treba. Ali shvati, jako je važno.

Draga moja ti,

kada je u subotu navečer u gradu pored mene prošla ne znam koja po redu grupa bizarno istih, nepotrebno glasnih i u svemu prenaglašenih djevojčica (da namjerno kažem djevojčica) odlučila sam ti napisati pismo jer se brinem za tebe, znaš? Koliko god misliš da te to prenaglašavanje čini posebnom, draga moja moraš znati da si posebna kao i svaki od onih 12 muffina koji izađu iz istog kalupa. Ima tu neke sitne vizualne razlike, a kad zagrizeš, okus je isti.

Znam, lakše je pristati na kalup nego biti drugačiji i kužim da je nekad jako teško boriti se protiv toga. To ti je kao kad se par klinaca na kupanju dogovori da će skočiti u more u isto vrijeme. I onda ti budeš, barem jednom, ona budala koja skoči sama, dok se ostali smiju. Pa idući put skočiš zadnji. Ili ne skočiš uopće. Ako si kao klinka izabrala više nikad ne skočiti s tog mola, velika je šansa da te vikendom, kad ideš u grad, vidim s hrpom tvojih frendica. Sve isto obučene, isto našminkane, sve baš na isti način ne znaju hodati u štiklama, ali ono hoda, ide to nekako (Bambi sindrom op.a). Iste i ponosne na to. Nazovimo ih krdom. Krdo može biti mlađe ali i starije. Zapravo kao fenomen nije vezano za godine.

Meni je recimo bizarno što danas sve žene imaju identične obrve i stvarno mislim da će se žene koje imaju obrve od dlake kroz koju godinu početi tretirati kao zaštićena vrsta. To ti je isto kao prirodna ili fake bunda. Uz ispriku svim ljubiteljima životinja na ovoj izjavi. Ili one strašne predimenzionirane Yeti trepavice od kojih točno osjetiš lagani povjetarac kad se miču na nečijem oku. Sve ih imaju. Ili, moj osobni favorit, onaj pogled hrpe žena na fotkama kao „ drska sam, ali seksi, a opet malo nezainteresirano zamišljena, usta mi, naravno, uvijek stoje ovako i ova fotka je nastala potpuno spontano“. Iz 25. pokušaja. Jednom sam imala priliku vidjeti nastajanje takve fotke. Ljetos na plaži. I osjetila nazovimo susramlje. Znaš ono, kad se sramiš zbog nekog drugog, jer se on sramoti? Draga moja ženo, time što ti prihvaćaš biti klon, automatski daješ negativne bodove onoj koja to ne želi. Znam, sad se pitaš kako?

E pa vidiš moja ti, vas sa umjetnim obrvama, trepavicama i karakterom, na žalost, čini se ipak ima više. I svojom masom umjetno stvarate društveno prihvatljive kriterije kakva bi žena trebala biti. I na kraju svake priče sve se svodi na jedan vrlo plošni prikaz žene s umjetnim ili nacrtanim dlakama, gdje god je to moguće, koja žvače i guta tekstove o Severini i njenoj pokojnoj devi na leđima, i misli da je skroz normalno što joj 1.000 virtualnih frendova ( od kojih je vjerojatno trećina potencijalnih seksualnih prijestupnika) lajka krupni kadar fotke dupeta, dok oči u drugom planu čeznutljivo daju naslutiti da je to ipak objavila jer, eto, razmišlja o smislu života i postojanja u svemiru, ili ne znam Higgsovom bozonu. Uz obavezni hešteg #volisebe. Ženo draga, da se voliš ne bi provela 15 minuta ispred ogledala da napraviš savršenu fotku svog dupeta koju ćeš onda servirati nepoznatim likovima. Ne bi pisala da si sretna/tužna/ostavljena/uzbuđena jer kad si sretan, recimo, nemaš potrebu pisati da si sretan. Nego jesi. Stvar je tako jednostavna.

Ja i dalje vjerujem da su društvene mreže zamišljene kao sociološki eksperiment koji je pomogao da svi s narcisoidnim poremećajem ili nedostatkom samopouzdanja isplivaju na površinu. Znam, ovo zvuči malo komplicirano, ali shvatit ćeš brzo na što mislim. Evo ti recimo jedan primjer: reklama za deterdžent za veš.

Molim te reci mi jesi li ikada ;
a) nosila 5 litara deterdženta u torbi
b) bila ushićena jer si skinula fleku s majice ili
c) pričala na prvom dejtu s muškarcem o deterdžentu za veš?!

Naravno da nisi, pa nisi idiot. Jednako kao što se nikad nisi zagrlila sa svojim frendicama jer ste eto sve tri sretne što nosite isti dnevni uložak. Nije nijedna od nas. Ali shvati, tako nas doživljavaju bas zbog krda.

Primjer 2. Odnos muškaraca prema nama.
Znam sad ćeš poludjeti , ali moraš znati da si jednim velikim dijelom sama kriva jer te muškarac tretira kao budalu. Znaš kako se kaže; ako izgleda kao krava, glasa se kao krava, onda je što? A krava, jebemu. Tako i ti, ako izađeš u grad u toaleti dostojnoj donacijske večere, dok se til s tvoje haljine vuče po prljavom podu birca i skuplja čikove i komade stakla, a ti čeznutljivo pogledom očito nudiš jajnu stanicu u zamjenu za lagodan život i dobrostojećeg mužjaka, vidi, mislim ne znam kako da ti kažem, ali ono, privući ćeš kretena. Meni je, hvala bogu, samo jednom tip uletio sa spikom; „jel ti znaš kol`ko ja imam para?“. Osim što jadan nije bio svjestan da mi je nakon „kol`ko“ ostatak rečenice više-manje bio u magli, i dan danas sam uvjerena da je i on mogao čuti zrikavce u mojoj glavi nakon svog pitanja. Znaš ono kao u crtanom, kad je nešto jako glupo? Znam, teško je. Dresiraju nas od malena. Pa, pogledaj jedan Teen ili OK! koji savjetuju klinke kako da se svide dečku. Pa onda imaš Cosmopolitan koji to radi isto samo sa odraslim ženama. Vidi, čim si otvorila taj članak na dobrom si putu da privučeš čovjeka emocionalno razvijenog poput kišne gliste. Jer, ako si ga dobila zbog recepta u članku iz novina, to može i svaka druga koja je pročitala isti članak. Vjeruj mi.

Eto baš zbog takvih situacija zna se dogoditi da, znam osobno slučaj, jednoj predivnoj, prelijepoj , pametnoj , sposobnoj, nevjerojatno svestranoj ženi tip kaže da je, pazi sada ovo, prelepršava ?! Žena ima toliko hobija, interesa, talenata i njemu je to „prelepršavo“. Strašno. To je kao da kupiš auto od 500 KS i onda kažeš; pa da, ono ima lijepe kvake na vratima. I crn je. I vozi, da. Naravno da je to rekao, jer ona nije u krdu. I to je problem. Moraš znati da dokle god si dio krda, koliko god mislila da si ono baš super i emancipirana, pristaješ na to da je muški spolni organ mjerilo ženskog ponašanja ( ovim putem se unaprijed ispričavam svim muškarcima koje ova izjava vrijeđa. Vrijeđa vas jer ste normalni, što je apsolutni kompliment).

Ako je žena loše raspoložena- željna je tog istog organa
Ako je slobodna i liberalna- njoj nikad dosta tog organa
Ako je mirna kućanica - ona je u muškom spolnom organu
Ako ima poslovne ambicije i predana je poslu- onda je žena sa muškim spolnim organom ( ove najviše ugrožavaju muškarce)

Jer, znaš ono muškarac je lovac i rodne uloge? Vidi, kad je krenula priča o emancipaciji žene je strašno vrijeđala pomisao da su muškarci nekada davno lovili, a one su samo skupljale bobice. Da budem slikovita, ovim što žene danas rade same sebi, te bobice koje skupljaju čak ih nitko ni ne pojede. Jer od njih naprave, ne znam, naušnicu? Umjetnu trepavicu?

Draga moja ti, vrijeme ti je da se trgneš, jer ovo sve što dolazi poslije, vjeruj mi, postaje samo gore. Koliko je situacija loša shvatiš prvi put kad, recimo, odeš roditi u bilo koju bolnicu u Hrvatskoj i dobiješ tretman dostojan ženke jazavčara kojoj je zapelo 12. mlado u stomaku. Diskriminiraju te na poslu jer nisi rodila, trudna si, previše si rađala- ima svega vjeruj mi. U prometu , kao kad ti izleti tip na parkingu, on bude kriv i onda ti kaže da bi se sigurno puno lakše dogovorio s muškarcem?! Da, da. Dobro si me čula. Kad shvatiš da se od tebe očekuje da budeš pametna, ali nikad pametnija, samozatajna ali ne i introvertirana, strastvena u krevetu ali ako je ikako moguće da si pri tome još uvijek djevica, zaposlena, a ujedno i dobra domaćica i pri tome obavezno odmorna, nasmijana i vedrog duha. Jer znaš, ovo sve što radiš u kući i oko kuće. To ti nije posao, znaš? Mi žene se vjerojatno rodimo sa dubokim porivom za usisavanjem i peglanjem, jer ništa ženi ne donosi mir kao držanje pegle. Da, ovo je bio sarkazam. I dalje je teško biti žena, ali krdo samo pristaje na to. A koliko god se dereš i vičeš pored galopirajućeg krda, rijetko tko te čuje. Mislim vide da nešto otvaraš usta, ali od toga ne bude ništa. Samo se nagutaš prašine.

Vidi, probaj napraviti mali eksperiment. Ne mora biti ništa veliko i drastično. Ne znam, za početak pusti svoje prirodne obrve. Ili skini umjetne trepavice. Ili plastičnu kosu koju si kupila u trgovini na popustu. Bit će čudno na početku, znam. Osjećat ćeš se ogoljeno, jer su ljudi navikli na, ono što ti misliš, drugačiju i ljepšu verziju tebe. Ali shvati, ako te je stid pokazati svijetu svoju prirodnu trepavicu ili obrvu, zamisli što tek radiš sa svojim karakterom? Draga moja ženo, nemoj biti ista i biti pravilo. Budi ona iznimka koja potvrđuje pravilo. Nije lako, ali takve se pamte i mijenjaju stvari. Krdo samo prođe.