Trpilo je pobožno građanstvo

Stara, duga prizemnica s nizom prozora, visokog krovišta, na samom bognu pri kraju Široke ulice, koju je pod pravim kutom skrenula u Mesićevu, to je današnji župni dvor, nezgodno smješten, jer da se koje jureće vozilo, iz nekog razloga, ne zaustavi krećući se ulicom, uletjelo bi ravno župniku u sobu.

Župni dvor brodske Župe sv. Stjepana kralja sagrađen je 1833. godine za presvijetlog gospodina arhiđakona i župnika Juraja - Đure Hartmanna, koji je brodski župnik bio od 1822. do 1839. U rukopisu "Župa Brod" Emerika Gašića župni je stan opisan ovako: Sagradila ga je općina 1833. godine prema naredbi Ratnog ministarstva u Beču. Župnik ima dvije sobe, a dva kapelana svaki po jednu. Jedna je soba za goste, a postoje i kuhinja i spremište. Za župnikovu družinu postoji posebna drvena kuća na dvorištu. Župni dvor ima podrum za 150 akova vina. Na dvorištu su još drvena štala, šupa, hambar i kačara. Sve popravlja općina.

Nakon stotinu godina, taj je župni dvor dotrajao, postao vlažan, nefunkcionalan, tijesan, nije imao kancelariju i bilo je planova za gradnju novoga. Za vizitacije 1931. godine, u vrijeme župnikovanja prečasnog Dominka Šarčevića, vizitator upravo to konstatira, da je župni dvor loš i da treba graditi novi. Sakupljeno je 7400.000 dinara i do gradnje bi novog župnog dvora sigurno došlo da novac nije bio blokiran u Prvoj hrvatskoj štedionici, a kasnije su nastupila i krizna vremena.

Da je stanje bilo takvo, krivi su ponekad bili i nemarni župnici. Primjer tome je nebriga prethodnika velečasnog Hartmanna, velečasnog Ivana Lipljanića (1791.- 1820.), koja je dovela onaj stari, jednokatni, drveni župni dvor u jadno stanje. Taj je župni dvor izgrađen još 1759., i bio je prethodnica Hartmannovog iz 1833. godine. Čak i Ignjat Alojzije Brlić u „Uspomenama na stari Brod“ bilježi o tome: ...brao je župnik Lipljanić za svoga života prihode i od onih župah, koje su od Broda odciepljene i zato su godine 1820. i pukovnija i općina na njega navaljivale, da se sagradi novi, solidni župni stan još tečajem vremena tih velikih župničkih prihoda; nu kako je Lipljanić (g. 1743. rođen) tada već bio blizu osamdeset godina star, to mu se nije htielo makar i stari, nevaljali stan, novim udobnijim zamieniti, pa je na opomene odgovarao: „Tko treba bolju i liepšu kuću nego je moja, taj nek si pravi, meni ne treba“, a tako nije htio niti pristati na popravak ili gradnju nove crkve.

Sličnih je razmišljanja bilo i za nekih drugih župnika. Velečasnog Antuna Leskovca (1890.-1927.) brodske novine su prozivale radi krajnje zapuštenosti crkve, dotrajalog crkvenog ruha, župnog dvora, dvorišta po kojem su koprive rasle, trulih ograda, taraba koje su dijelile cintor od dvorišta župnog dvora… Evo jednog članaka iz 1919. godine: Šikara pored župne crkve. Jest, tko ne vjeruje može pogledati. Ispred one daščare u kojoj su do sada stajala mrtvačka kola, a daščaru luči nekoliko koračaja sa sakristije. - Ne zna se u obće tačno u koju svrhu danas služi ono spremište? Ili je ono t.z. punkt župnog dvorišta oko kojega vrlo lijepo uspjeva drač i korov, te ćemo u skorom vremenu usred grada i u neposrednoj blizini Kuće Gospodnje imati – leglo jazavaca! Ako smo već složni u tom, da župnik ne može iz svojih sredstava držati u redu ogromno dvorište, mogao bi se na račun toga dvorišta proširiti prostor oko same crkve.  – Tada bi se znalo, da je javna mjesta dužna uzdržavati i poljepšavati gradska općina.

Očekivalo se da će velečasni Leskovac, kao ponosni brodski sin, još više nastojati u napretku i boljitku župe, ali očekivanja se nisu ispunila. A đakovački biskup Ivan Krapac mu je prigovorio što se nije ugledao na Osijek - Gornji grad, te i u Brodu sagradio doličnu župnu crkvu, koja bi odgovarala veličini i značaju grada, koji je tih godina doživljavao veliki procvat. Unatoč tome, a na prijedlog presvijetlog gospodina biskupa Ivana Krapca, počašćen je velečasni Leskovac 1911. godine od strane hrvatskog cara i kralja Franje Josipa Prvog titulom opata Blažene Marije Djevice de Ilda. Zvučna, ali apstraktna titula, jer ta je opatija postojala u Srijemu kod sela Opatovac, filijala župe Lovas, još u dalekom srednjem vijeku, ali je u međuvremenu nestala.

Niti nasljednici velečasnog Leskovca nisu uspjeli u planovima oko izgradnje nove crkve, a ostao je i nadalje onaj stari Hartmannov župni dvor i tek nakon potresa u Brodu 1964., počinju kroz niz godina veći radovi na njegovoj sustavnoj obnovi  kako bi bio prikladniji za stanovanje brodskog župnika i kapelana, a i za potrebe župe.

I nije problem ove župe bio samo mala crkva i stari župni dvor. Veliki problem je bilo i ono što se u mraku u cintoru zbivalo. U cintoru se razgranale lipe, a pod njima je bilo nekoliko klupa, te neodgovorni elementi, ne poštujući ni crkvu ni vjeru, iskoristiše mrak, klupe... dalje da ne pričam.

No, pod okriljem mraka dogodila se i jedna provala u crkvu. Drski provalnik je ukrao svetu monstrancu! O tome piše „Jutarnji list“ 1932. godine: Jučer je cijeli Brod govorio o senzacionalnoj provali u župnu crkvu sv. Stjepana, koja je izvršena tokom noći. Nepoznati provalnik uvukao se po svoj prilici još jučer po danu u crkvu, prije nego što su vrata zaključana. U noći izvadio je iz tabernakula monstrancu, popeo se na toranj, odrezao užeta od zvona i svezao ih pod prozor i spustio se napolje. Ova užeta je primijetio oko 5 sati izjutra crkveni zvonar, došavši da zvoni „Angelus“. On će zvoniti, a štrikova nema. Majko sveta! Onda spazi otvoreni prozor i štrik kroz njega obješen. Zbunjeni zvonar je uzbunio kapelana i ovaj je došavši u crkvu odmah primijetio da je tabernakul otvoren, da i monstrance nema! Krađa je prijavljena policiji i ona je povela istragu, uzevši otiske prstiju, ne bi li se krivca našlo i uhapsilo. Čudno je bilo to da nisu ukradene vrjednije stvari, jer ta monstranca je bila od bakra i vrijedila je samo 2.000 dinara. O krađi se po Brodu ubrzo pročulo i pred crkvom su se okupljali vjernici osuđujući čin provale i krađe, nagađajući tko bi to svetogrđe mogao učiniti. „Jutarnji list“ kaže: Brojne pobožne žene dolazile su pred crkvu i lamatajući rukama proklinjale provalnika.

U Kronici župe o ovoj krađi monstrance, pokaznice, je zapisano: Zlikovac je svojim vladanjem svratio na se pažnju i nekom se povjerio. Župnik je za tu osobu – neki Slovenac – doznao, prijavo slučaj policiji i ova je pošla k toj osobi. Zlikovac je sve priznao i pošao do mjesta u kukuruzima, gdje je zakopao monstrancu. Nažalost, nije više bila cijela, nego razlupana u 45 komada. Jedino lunule nije bilo. Ovaj je čovjek predan sudu u Požegi i ondje je navodno osuđen.

Provala je bila opomena da crkvu treba osvijetliti, bolje zaštititi crkvenu imovinu, ali i spriječiti oko crkve nedolična ponašanja. No, svi pokušaji župnika da se oko crkve postavi bolja rasvjeta ostali su bezuspješni. I u gradskoj upravi i kod policije slušao je samo obećanja, a poduzeto nije ništa.

I onda, kad je to prekipjelo, dana 7. lipnja 1940. godine, uputila je Rimo-katolička crkvena općina župe sv. Stjepana sljedeći dopis Gradskom poglavarstvu Slavonskog Broda:

Cintor oko župne rimokatoličke crkve otvoren je jer služi za prolaz i općenitosti gradjana grada Broda.

U tom cintoru dešavaju se u večernje doba razne nepodobštine jer se u njemu sastaju svake vrsti ljubavni parovi, koji obeščašćuju i samu crkvu, a od gnušanja poštenih prolaznika da se i ne govori, a svi pokušaji da se tome na put stane ostali su do danas bezuspješni.

Ne samo da toga više nemože snositi i trpiti sama crkva i crkvena općina, nego još više protivi se tome cjelokupno rimokatoličko pobožno gradjanstvo i traži, da se rimokatolička crkva od ovakvih već prekomjernih zala zaštiti i oslobodi i to makar na bilo koji način.

Budući da je cintor gradske općine i služi javnom prolazu, to ga crkvena općina nije u stanju zatvoriti i time spriječiti u njega pristup Bogohulnim i bezvjernim osobama, čime bi jedino bila zaštićena i rkt. crkva, na koji je to način zaštićena i crkva srpske pravoslavne crkvene općine (oko crkve je bila zidana ograda, sprijeda rešetkasta željezna, te kapija koja se mogla zaključati), pa jer su još od prije ostale bezuspješne i intervencije kod pretstojništva gradske policije, - to je potpisana crkvena općina našla jedini izlaz kojim bi se mogle navedene nepodobštine spriječiti, kada bi gradska općina od južne strane prama cesti (Mesićevoj ulici) u cintoru postavila na župskoj crkvi još makar jednu javnu rasvjetnu lampu tako da bi cijela ta strana u kojoj se sastanci u mraku sakrivaju bila dovoljno osvijetljena.

Crkvena se općina punim pravom utiče u zaštitu slavnog toga naslova i bez svakog daljnjeg okolišanja nada, da će gradska općina učiniti sve u zaštitu rimokatoličke crkve, i da će nas o učinjenom što skorije obavijestiti, a mi se u tome očekivanju unapred zahvaljujući bilježimo.

Protestni dopis potpisao je arhiđakon i župnik Dominko Šarčević i dvojica crkvenih starješina.

Moliteljima je ovaj puta urgentno udovoljeno. Cintor je osvijetljen. Samo, to baš i nije bilo pravo rješenje, jer sijalica se lako mogla razbiti, a to se često i događalo. U mraku, na klupama, ponavljale su se onda iste nemile scene i opet je trpjelo pobožno građanstvo. Trpjele su i klupe, kojima je skraćen vijek trajanja, jer su se neprimjerenom upotrebom rasklimale i oštetile. Možda ih zato više i nema.