Jedno obično brodsko rano jutro

Rijetka fotografija iz 1896. godine prikazuje prometno raskrižje kod male crkve i početak Mesićeve ulice, bučne gradske prometnice. Lijevo se ide u Mucvanj, desno pored cintora u Gundulićevu, Mesićevom i u Široku, a na raskrižje dolazi Poštarskom (Strossmayerovom). Prije velike kuće Pilarevih je mala kuća Špoljarića, tipična kuća starog Broda. Bajkovita drvenjara od čvrste i dugotrajne hrastovine. U njoj je rođen Vladimir, inženjer šumarstava, koji se prihvatio pera i opisao svoje djetinjstvo, povijest obitelji, iznoseći bezbroj zanimljivih i vrijednih podataka o Brodu, životu i običajima Brođana, počevši od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Zahvaljujući Vladimirovu sinu, gospodinu Davorinu Špoljariću, evo tih zapisa.

- Ljetno je rano jutro, sunce je ipak već povisoko odskočilo i, probivši se kroz krošnju stare dunje, nekoliko njegovih zraka ulazi kroz dvorišni prozor u našu spavaću sobu. Izvana, s ulice, čuju se poznati jutarnji zvukovi, glasovi i šumovi, to mama mete pločnik pred kućom i dvorište, prvi jutarnji posao brodskih domaćica i odzdravlja na pozdrave ranih prolaznika. Doduše, smeća nema mnogo. Naš grad Brod je, u vrijeme koje želim opisati, mali grad s oko 12000 stanovnika, jedva četvrtina od današnjeg broja. Nema ni mnogo smeća, na pr. papira ima malo i ne odbacuje se, plastika još ni ne postoji, a nije ni običaj građana da svagdje bacaju otpatke. Uostalom, pred kućom, a tako i dvorište, mete se svakog jutra, ako je potrebno pomest će se ponovno i kolikogod treba, da na stazama gdje prolaze ljudi ne bude ni praha ni lišća ni ikakve nečisti.

Od časa do časa čuje se štropot kola i bat konjskih kopita. To seljaci ranoranioci dolaze u grad, dovoze mlijeko i košare pune povrća i voća, mliječnih proizvoda i pilića. Kasnije pod jesen gusaka i pataka. Nema još današnjih uređaja za zaštitu od kvarenja. Umjesto hladionika koristi se bunar. Meso, sir i sl. namirnice poveže se krpom i spušta u bunar do iznad razine vode, ondje je dovoljno hladno da se i pokvarljiva hrana može sačuvati dan-dva.

Zatim se zvukovi mijenjaju. Slušam štropot s bunara, sada mama vadi vodu, zalijeva i škropi cvijeće. A cvijeća ima mnogo, to su lize (pelargonije), petunije, žabice, fajgli, ljetne lijepe kate i grmovi georgina, oleanderi, hibisk. Cvijeće je ukras naše stare kuće, a i ljeto se ne bi moglo zamisliti bez ljepote i svježine koju daje cvijeće.

Malo zatim, uz zvukove iz kuhinje, osjeća se i miris svježe kuhanog mlijeka i tek tada ulazi mama u sobu s pozivom: „Ustajte djeco!“

A mi smo budni, probudili su nas već prvi zvukovi, ali je i tako ugodno još malo drijemati u postelji.

Ustajanje nam nije teško, doduše šest je sati, nije dakle rano. Radni narod, a to su i sve mame, je već barem jedan sat na nogama, njih budi jutarnje crkveno zvono – „pozdravljenje“. Ipak su svi dobro naspavani, jer se uvečer ide rano na spavanje, s prvim mrakom. U doba o kojem pišem, to je oko 1921. godine, u našem gradu još nema elektrike, a štedljivim građanima skup je petrolej. Da se ne štedi, potrošila bi se litra „gasa“ za dva-tri dana, a to je trošak s kojim jedna obična i prosječna građanska kuća računa. Zato se u ljetnim večerima obično ni ne pali svjetiljka, nego se zadnji poslovi obavljaju u sumraku, a s mrakom dolazi i vrijeme odmora, tome ne treba svjetla. U tim časovima mogu se vidjeti domaćice oslonjene na prozoru, ili svi ukućani sjede pred kućom, djeca su naravno razigrana i trče i skaču, negdje se čuje pjesma, po neki prolaznik naiđe, malo razgovara, pozdrav i odzdravljanje, pomalo ljude hvata drijem, zijevanje i, konačno, već u devet sati roditelji pozivaju na spavanje, ubrzo su svi u krevetu i – san.

Naša kuća u Brodu, tada 1921. godine, u Mesićevoj ulici br. 80, je stara pradjedovska kuća koja je jedno stoljeće nosila kućni broj 290. Malena je i starinskog izgleda, građena od drva i pokrivena drvenom šindrom. Iznad stare kuhinje, druge prostorije od ulice, nalazio se starinski otvoreni dimnjak. Dim se ispuštao na tavan, koji je ujedno služio i kao pušnica, a odatle se polako kroz dimnjak vio van.

Kuća je, dakle, stara i trošna. Već odavno je trebalo zidati novu, ali djed Grgo ml., koji je prema svojim prihodima mogao to učiniti, nije valjda mario, dobra mu je bila i takva, a tata

David nije stigao. Prije nove kuće trebalo je sagraditi radionicu, kuća može pričekati. No najprije rat, onda smrt, prekinuli su velike planove oca obitelji, i tako je stara kuća ostala netaknuta do kraja rata.

Kuća je to obitelji Špoljarić, trideset i trogodišnje udovice Reze i njene četvero djece. Veri (1908.) je trinaest godina, Vladimiru (1911.) deset, Ljerki (1913.) osam i Nadi (1915.) šest. Otac obitelji, majstor stolar David Špoljarić umro je 1915. od bolesti sušice. Reza je gradska primalja i prihodi obitelji su skromni, no ona je ipak 1921. godine smogla snage i sredstava te uspjela kuću temeljito renovirati. Prednji dio kuće je prezidan, krov umjesto šindrom, prekriven crijepom, izgrađeni dimnjaci.

Vladimir dalje piše: I kuća se sada održava dobro, svake godine se oboji krečom izvana i iznutra, kuhinja i dvaput godišnje. Sve to tada radi mama, no postepeno i polako takvi poslovi prelaze na mene.

Kuća je dakle mala, no nama se čini velikom i kao da je građena točno za nas. Pruža se od ulice u dubinu dvorišta, ima tri sobe i kuhinju. Prva do ulice je roditeljska spavaća soba s dva prozora na ulicu i jednim prema dvorištu, zatim soba koja se koristi za svečanije zgode, onda stražnja soba, zapravo za dnevni boravak i konačno kuhinja.

No, gotovo više od same kuće, ostalo mi je u sjećanju naše dvorište. Ono je poveliko, iznosi 116 četv. hvati ili 420 m. U dnu dvorišta sagrađena je velika zgrada, radionica majstora Davida Špoljarića, koja sama zaprema 100 m2, uz nju velika natkrivena šupa.

U dvorištu se gotovo cijele godine, osim snježne zime i nevremena, odvija gotovo sav život obitelji. U kući se samo spava, kuha i ruča, inače se sobe ljeti već ujutro pospremaju, prozori zatvore i zamrače da ne ulazi vrućina i muhe, od kojih se inače teško obraniti. U dvorištu pak je ugodno, tu je hladovina, koju čini veliko stablo jabuke (stara slavonska srčika) i ne mnogo manje stablo dunje. Tlo je obraslo travom i cvjetnim gredicama. Možeš se slobodno ispružiti gdje hoćeš.

Godine 1925. stolarsku radionicu je uzeo u zakup „Hrvatski sokol“ za gombaonu, te je u Špoljarićevom dvorištu svakodnevno vrvjelo od mladosti i živosti. A, vježbači Sokola biti će i četvero djece primalje Špoljarić. Sokolstvom je posebno oduševljen Vladimir, on kaže: U društvu smo mi, grupa djece, zatim omladinaca, marljivo gimnasticirali, vježbali tijelo pod latinskim geslom – Mens sana in corpore sano! (Zdrav duh u zdravom tijelu!) Društvo je međutim, razvijalo i veoma živ društveni život, priređivalo predavanja, gimnastičke akademije, sletove. Društvo je imalo svoju glazbu, tamburaški orkestar, za svoje članove redovito priređivalo zabavice (čajanke) i sl.

Preko puta kuće Špoljarić je crkveno dvorište, kao stvoreno za igru. Vladimir je svakodnevno u njemu, a dolaze dječaci i iz daljih ulica i igraju se klikerima, ali i raznih drugih igara. Ljeti u grupicama odlaze na pecanje i kupanje u bistroj Savi. Nije im bilo teško prepješačiti gotovo tri kilometra do Poloja.

– Ne smijem propustiti reći da sam tih godina bio ministrant prilikom mise u našoj župnoj crkvi, pomoćnik kod služenja mise našem starom župniku Stjepanu Leskovcu – sjeća se Vladimir – Naravno, bili smo prvi susjedi crkve sv. Stjepana Kralja i moji stari, sigurno već od pradjeda Grge, bili su kao djeca ministranti, a kao gospodari, članovi crkvenog odbora, crkveni tutori.

U kući su često zajednički molili devetnicu u čast sv. Josipa, sveca zaštitnika njihove kuće, pa devetnicu sv. Antunu, sv. Mariji, majci Božjoj. – Tada smo u večerima klečali pred kipom sveca i odgovarali na litanije – „Moli za nas!“, koje je mama čitala iz molitvenika. Ipak mogu reći da smo sve to činili – tako mi se čini, kolikom poznajem našu mamu – više iz običaja i navike iz njenog djetinjstva, nego iz naročite velike pobožnosti i vjere. Mama je bila pobožna, u to nema sumnje.

Potajna, u duši velika želja majke Terezije bila je da Vladimir postane svećenik, a vrhunac želje – da jednog dana postane brodski župnik. Sebe je već zamišljala kao uvaženu i poštovanu domaćicu župnog doma. Te se želje nisu ostvarile, jer Vladimir je poslije svršene gimnazije u Brodu otišao studirati šumarstvo i u tom zvanju proveo cijeli radni vijek.