Kad udara sedam tamburaša

Već godinama je prava poplava tamburaških sastava, tamburaške glazbe. U svakom slavonskom gradu i gradiću djeluje po više tamburaških partija, ali čini se da Đakovo prednjači. Ni u Brodu danas tamburaša ne manjka: Zdenac, Širok šor, Berde band, Graničari, Eveergrin, Zora, Varoški bećeri, Šokci za pet, Pozitiva, Žir, Behar, Svirci, Band, Marsonija, Dilberi... Oni imaju snimke na nosačima zvuka, a često se i u živo čuju na lokalnim radijskim i televizijskim postajama, tamburaše reklamiraju plakati, oni imaju svoju brojnu publiku, obožavatelje, koncerte, ali ipak najčešće sviraju svadbe i zabave. A, kako je to u Brodu bilo, tamo, prije više od sto godina bilježi ova priča.

Na razglednici s početka 20. stoljeća je sedam markantnih tamburaša, s bart pomadom usukanim, ufitiljenim brkovima, podignutim prema gore. Ti brkovi nisu radi umjetničkog imidža i radi scenskog nastup (recimo, kao lažni, čupavi, bujni crni brkovi provokativne i često razgolićene riječke rock grupe „Let 3“), nego je to bila općeprihvaćena muška moda ondašnjeg vremena. Tako su se brkajlije osjećali muževnijima. Tamburaši s razglednice su odjeveni u karakterističnu šokačku narodnu nošnju koja se tada još svakodnevno nosila: široke bijele platnene gaće, bijele platnene košulje – rubine, izvučene preko gaća, tamne čohane prsluke s pucetima - sjajnim metalnim dugmetima poredanim u dva niza i sa nazubranom čohom uz rub otvora na prsima. A opasani su i stegnuti šarenim vunenim pojasevima – tkanicama, otkanim na tkalačkom stanu. Glave im pokrivene kapama – šeširima, kojima je traka ukrašena nekim sjajnim bobičastim aplikacijama. Sve je na njima do u detalja promišljeno. Ta, kada ih gledaš, pravi obijesni šokački bećari, od glave do pete. Jedino im nedostaju opanci, jer noge su im obuvene u tada moderne tijesne cipele, koje su im sigurno žuljeve nabijale i jada zadavale. U rukama drže tambure. Dominantni kapelnik, Ivan Bradić, ima malu bisernicu, koja je poput igračke u njegovim šakama. Ostali imaju bračeve, bugariju, čelo i veliko berde, bas. Na razglednici piše: I. Brodzko tamburažko družtvo GRANIČAR pod upravom g. Ivana Bradića iz Broda n/S.

Za primijetiti je da pred njima na podu leže debele repertoarne notne bilježnice i jedan def – tamburin, koji su vjerojatno koristili da atmosfera svirke na tamburama i njena ugoda bude veselija.

Postoji još jedna razglednica istog tamburaškog zbora, ali na kojoj je samo šest tamburaša društva „Graničar“. Na žalost, kao i na prvoj razglednici, samo nam je ime kapelnika poznato, a to je bio malo korpulentniji, već spomenuti Ivan Bradić, kako i na ovoj razglednici piše: I. Brodsko Tamburaško društvo: GRANIČAR. Pod upravom njihovog zborovodje gospodina Ivana Bradića iz Broda n/S. I na ovoj razglednici pred njima na podu su notne bilježnice i na njima def.

Je li razglednica sa sedam tamburaša „Graničara“ starija od one na kojoj se nalazi šest tamburaša, odnosno je li ih prvo bilo šest, pa onda sedam u sastavu, ili je bilo obrnuto, nisam uspio saznati. Svakako, postava se mijenjala.

„Graničari“ su bili vjerojatno prvo brodsko tamburaško društvo, zbor i u tambure su udarali (baš tako se onda govorilo), da se sve prašilo (kako se još i danas kaže). A, da se za sviranje u prošlosti kazalo udaranje, to potvrđuju i ovi stari bećaraci:

Mila mi je tambura bugara,

Još miliji, ko u nju udara!

Udri svirče, nek tambura ječi,

Ima doktor što barabe lječi!

„Graničari“ su zabavljali Brođane u lokalima i ljetnim baščama, na svadbama, na zabavama, veselicama... U to vrijeme su uživali veliku popularnost u Brodu. Često sviraju u svratištu „Edouard“ u Mesićevoj na uglu sa Zajčevom, pa u gostionici Šime Šarića „Zeleno drvo“ na uglu Trenkove (Cesarčeve) i Berislavićeve (Gupčeve), u „Zlatnom šaranu“ Jozefine Lazić u Mucvanju, u jako posjećenoj gostionici Mije Terkala u Gupčevoj kb. 13, koja je i kuglanu imala, onda sviraju u gostionici „Jelen“ Ive Marakovića u Mesićevoj kb. 61, u gostionici „Graničar“ Ivana Čaklovića na Tovarištu kraj Save….

Jedan njihov nastup zabilježen je na tiskanom letku koji oglašava poziv na I. brodski pudarski ples. Evo što se na njemu može pročitati: Svirati će glazba podpunog prvog brodskog tamburaškog zbora pod osobnim vodstvom kapelnika g. IVANA BRADIĆA. Ples je

održan 2. rujan 1905. godine u sjajno razsvietljenim te u tu svrhu uredjenim cielokupnim prostorijama restauracije „CRVENOM KRIŽU“ pod brodskim brdom (Omnibus štacija

Rudolfovac). Dakako, omnibus je bio na konjski pogon, a konji legendarni Cezar i Fuksa, koji su letjeli ko sapete vile.

Ali, tamburaši „Graničara“ imali su gostovanja i izvan Broda. Brodske novine „Materinska riječ“ 1908. godine piše o povratku tamburaškog zbora Bradić iz Pule gdje je dva mjeseca lovorike brao. U povratku gostovali su i 14 dana u Zagrebu u restauraciji „Matković“. Prvi nastup po povratku u Brod, najavljuju novine, imat će u svratištu „Žuta kuća“ na Jelačićevom trgu.

Kada su se „Graničari“ okupili i počeli u tambure udarati, nije mi znano, ali najraniji zapis o njima našao sam iz 1894. godine prigodom otvorenja gostione kod Crvenog križa pod brodskim vinogradima u kući gdje Heintzel, gdje se navodi da sviraju brodski tamburaši. Također, 1895. godine oni sviraju Ličko-hrvatsku zabavu u gostionici „Zeleno drvo“. Oglase je objavila ondašnja „Posavska Hrvatska“.

Brod je tih godina imao još jedan tamburaški sastav, ali mnogo veći, onaj Hrvatskog pjevačkog društva „Davor“. Na fotografiji iz 1910. većina od njegovih trinaest članova su također brkajlije. No, oni su vjerojatno svirali samo za potrebe društva „Davor“, na njihovim koncertima pratili pjevače i svirali na društvenim zabavama za ples. Osnivanje tamburaškog sastava predložio je potpredsjednik Zefir Marac, izabran u Odbor 1893. godine, a za predsjednikovanja Dobroslava Brlića. „Davor“ je do tada morao za zabave tražiti glazbu i, naravno, plaćati ju. Onda se prišlo prikupljanju sredstava od ulaznica za nabavu instrumenata i, ubrzo, tamburaški sastav je osnovan. Godine 1894. bisernice su svirali, odnosno udarali: Benčević, Bogdešić, Wachtler i Arić, bračeve: Majdak, Deanović i Brčić, bugarije: Nikšić, Dorić, Muravić i Vatroslav Brlić, a na veliko berde je udarao Majdak.

Evo, što je „Posavska Hrvatska“ 1895. pisala o tamburašima: Hrvatsko pjevačko društvo „Davor“ u Brodu, daje u subotu, dne 26. o. mj. u prostorijah ovomjestne „Kasine“ koncert sa plesom uz solidni program: 1). N. Fallewr: „Koračnica Zvonimira“, udara tamburaški zbor; 2). Ivan pl. Zajc: „Il slobodu, ili smrt“, pjeva muški sbor; 3). A. Stor: „Začinka“, pjeva mješoviti sbor; 4). V. Klaić: „Na nehaju“, udara tamburaški sbor... A, 1911. iste novine pisale su: „Davorov“ tamburaški zbor odigro je sigurno i točno Smetanin karišik iz „Prodane nevjeste“ i „Chant sans parols“ od Čajkovskoga. Još nam i sada struje u duši one lijepe hrvatske popjevke, a izvadjale su ih „Davorašice“ i „Davoraši“. Obukli su se u narodno ruho i prikazivali ih tako vjernijim, a ulili im izmjenično radost i tugaljivost, koja tako karakterizira našu hrvatsku narodnu pjesmu i dušu hrvatskog seljaka.

Poslije Prvog svjetskog rata ukus publike se mijenja, jer filmovi, posebno hollywoodski, donose nove, brze i zvučnije ritmove. U tamburaškim sastavima tada udaraju još veliki i mali bubnjevi, činele, triangli... te takve, a ipak još dominantno tamburaške partije, nazivaju jazz sastavi. Ne trećoj fotografiji koju donosim je baš jedan takav novi brodski sastav, osnovan oko 1923. godine, zvan „Bimbolo“, a na njihovom bubnju još piše THE ORIGINAL NAVY JAZZ BAND. U sredini bubnja je i slika djevojke koja nesputano, temperamentno pleše u stilu fascinantne Josephine Baker. Na bubnjevima benda „Bimbolo“ je Josip Kavedžija (on istovremeno udara i na druge udaračke instrumente, koji su pred njim), do njega desno je Pero Versak. Prvi s desna stoji Josipov brat Mirko Kavedžija, do njega je Balaš, a i basist je Balaš, brat prvospomenutog. Ljeti su svirali i zabavljali goste u bašči popularne restauracije „K' lovcu“ na početku Široke ulice.

- Mnogo su putovali i nastupali po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji. Svirali su po notama i odreda bili dobri pjevači - kaže kći Josipa Kavedžije, gospođa Slavica Vukušić-Kavedžija iz Zagreba, koja je fotografiju i sačuvala.

I moda brkova i brčina je prošla, vidljivo je to s ove fotografije, gdje je tek jedan „Bimbolovac“ pustio posve male brčiće. Ili se zaboravio obrijati.

Za spomenuti je i brojne vrlo popularne ženske tamburaške damen kapele, koje su pravi hit i osvježenje u zabavnoj ponudi toga poslijeratnog vremena, ludih dvadesetih, kako se često kaže.