Priča uz lijepu peć

U velikom špajscimeru stare, duge hohparter kuće obitelji Dittrich u Starčevićevoj ulici na kb. 24 prelijepa je plavo-bijela keramička unikatna historicistička kaljeva peć. Po pričanju gospodina dr. sci. Vilima Dittricha, veterinara u mirovini, ali i geologa i paleontologa, što je studirao paralelno s veterinom, ne zna se kada je kuća građena, a peć je vjerojatno iz vremena gradnje, pretpostavlja se prve polovice 19. stoljeća.

Svi Dittrichovi su u ovu peć upravo zaljubljeni. Ta imaju i zašto, jer peć je zaista dojmljiva, pravi biser s mnoštvom maštovite bijele plastične dekoracije, biljnih vitica, listova, cvijeća. Na uglovima peći su ptice, a u sredini glava žene. Bijeli ornamenti se time još više ističu, jer su na nježnoplavoj podlozi. Peć je i sada u funkciji, loži se iz hodnika, kroz veliki otvor sa željeznim vratima, cijele cjepanice stanu u nju, a veliku sobu zagrije tako da se i vrata dviju pokrajnjih soba mogu otvoriti i budu ugodno tople. Velika vaza na vrhu peći, na jednoj nozi s prihvatima i poklopcem, nije samo lijepi ukras, već se puni vodom, pa vlaži zrak u prostoriji, a ne isušuje ga, što olakšava disanje. Baš domišljato. Sjedeći u sobi pored ove peći i slušajući zanimljive priče gospodina Vilima i usred ljeta kao da se osjeća njena toplina, jednako zamamna, kao i njena ljepota. Ovaj razgovor vođen je prije desetak godina, prije smrti gospodina Vilima (2009.), a sada je priču nastavila gospođa Vilma Goršić iz Zagreba, Vilimova rođena sestra.

Već su generacije Dittricha u Brodu. To je katolička, trgovačko-obrtnička obitelj srednjeg staleža, koja potječe iz Histena u Bavarskoj, ispod Schwartzwalda, s izvora Dunava. Bili su i siromašni i bogati, ali su uvijek marljivo i pošteno radili. U ove krajeve dolaze oko godine 1843. s brojnim majstorskim obiteljima koje se naseljavaju po Slavoniji, Bačkoj i Srijemu. Pradjed Ivan Dittrich trgovao je kožom i krznima, po cijeloj brodskoj okolici otkupljivao ih je, što je tada bilo vrlo unosno zanimanje, a usto bio je i šloser. Kuća mu je bila također u Starčevićevoj ulici, dva broja dalje, gdje je danas prazni plac i trafostanica, a uokolo zasađeni orasi. Ta je kuća bombardirana 1944. godine i potpuno srušena. Poslije rata na placu je bilo dječje igralište s ljuljačkama.

- Moje pamćenje i znanje o obitelji seže od pradjeda Ivana Dittricha i prabake Terezije, koji su stanovali u Starčevićevoj na broju 30, – kaže gospođa Vilma. - Njihova je kuća bila mala bijela prizemnica s tri prozora, imala je kolni ulaz (haustor), malu trgovinu i tri niska prozora kroz koje se iz ulice moglo gotovo zakoračiti u sobu. U dvorištu bila je štala, jer imali su konje i kola, ljetna kuhinja i puno cvijeća. Dobro se svega sjećam, jer sam s roditeljima često dolazila u posjet baki Tereziji, sitnoj, mršavoj i dragoj osobi. Kod nje je uvijek fino mirisalo po vaniliji i bilo ukusnih kolačića.

Ivan i Terezija imali su četiri sina i dvije kćeri. Najstariji bio je moj djed Ivan, zvan Johan, trgovac i bravar, slijedi Antonija (udana za trgovca Jakoba), domaćica, pa Stjepan - Štefan, mesar i kobasičar, onda Rozalija (udana za trgovca Nemčika), domaćica, zatim Franjo, trgovac i na kraju Vinko. On je učio za mesara, ali je rano preminuo od meningitisa.

Moj djed Ivan - Johan, rođen u Brodu 1878., kao najstariji sin i mladi majstor, odlazi u Njemačku trbuhom za kruhom, gdje ostaje nekoliko godina. U Njemačkoj radi u više tvornica, usavršava svoje znanje i dobro zarađuje. Vrativši se u Brod, upoznaje lijepu crnku, Mariju Kolman, kći željezničarskog prometnika iz Feričanaca kod Našica i 1906. ženi se njome. Obitelj je nastanjena u Mesićevoj ulici u jednoj maloj kući do Fehervaryja, gdje se rađaju njihova dva sina, Zvonko 1908. i Vilim, moj otac, 1910. godine.

Johan je postao vrsni bravar, u prilog tome govori da je iskovao remek-ogradu oko Strossmyerove katedrale u Đakovu (nacrte za neke dijelove te umjetničke ograde izradio je čuveni arhitekt Hermann Bollé, restaurator zagrebačke prvostolnice). A, kada je brodsko gradsko poglavarstvo naručilo glavnu željeznu kasu, iako je Johan bio triput skuplji, prihvaćena je njegova ponuda. Kad je kasa dovršena, zaključao ju je, a ključ bacio u Savu. Onda je rekao da ako ju tko otključa, on će ju gradu pokloniti. Mnogi su pokušali, zvali su i znane brodske oberlopove dugih prstiju i vješte otvaranju svih vrsta brava i kasa, pa ni oni nisu uspjeli.

Lijepa željezna secesijska plavo-bijela kapija cvjetnih motiva druge Dittrichove kuće (kb. 26, koja je pored ove stare), također je njegovo djelo. Postoji priča da je kod vrsnog majstora Johana čak i Josip Broz Tito šegrtovao četrnaest dana, ali u obitelji Dittrich o tome nikada nije bilo govora, niti ima podataka. - Da je to točno, na našoj bi kući već bila spomen-ploča – u šali će gospođa Vilma.

Drugi Ivanov sin, Štefan, bio je mesar i kobasičar. Sa suprugom Nadom djece nije imao. Nekadašnja velika klaonica idući brodskom groblju, pri kraju Strossmayerove ulice, bila je njegova. On je također imao kuću u Starčevićevoj, na njenom početku, na broju 4, do katnice trgovca Ferića. Ta je kuća Štefanu kupljena 1926. godine. Kuća je bila u dvorištu i od ulice ograđena visokim zidom. Namjeravao je zidati kuću i do ulice, ali to je Drugi svjetski rat onemogućio.

Franjo je bio trgovac i s kompanjonom Stjepanom Brdarićem držao je u prizemlju bivšeg hotela „Žuta kuća“ poznati, veliki dućan pomodne konfekcije, tekstila, krzna, šešira... „Engleski magazin“ (kasnije zvan „Delen“, a danas je tu trgovina „Varteks“). Ranije (od 1919.- 1935.) njihov je dućan, „Brdarić i Dittrich“, bio u Starčevićevoj ulici na broju 5, u lokalu Aleksandra Belovitića, trgovca štofova na metere.

U prvom desetljeću 20. stoljeća Johan kupuje kuću u Starčevićevoj ulici (danas broj 26). Ta stara kuća bila je u vlasništvu obitelj Bobinac. Johan kuću ruši i 1911. zida veliku prizemnicu, a u njenom dvorištu gradi veliki bravarski verštet, radionicu i kovačnicu, te u kući otvara trgovinu. Time Johan započinje svoj samostalni i unosni posao.

- Kada su dečki, Zvonko i Vilim, u Brodu završili svoje srednjoškolsko obrazovanje, djed ih šalje na usavršavanje – nastavila je priču gospođa Vilma. - Oni ne polaze očevim stopama, Zvonko ide dvije godine u Pariz, gdje uči za preciznog mehaničara i vodoinstalatera, a Vilim u Beč na tri godine u trgovačku akademiju. Stanovao je u 11. becirku, kod didinog kuma koji je bio fotograf, pa je i taj zanat izučio. Nakon povratka kući, Zvonko radi u radionici, a Vilim u trgovini. Puno je fotografirao, imao je tamnu komoru, razvijao filmove...

Vilim je s ocem trgovao tehničkom robom, lovačkim priborom, ribolovnim priborom i raznom sportskom opremom, skijaškom, teniskom, planinarskom... a imali su predstavništvo Wanderer - Dürkopp bicikla, šivaćih mašina Singer i Pfaff, pisaćih mašina, radioaparata, gramofonskih ploča, motocikla DKW i Fiat automobila... Velika trgovina „Ivan Dittrich i sin“ bila je na glavnom brodskom trgu, u nizu prizemnica od Radosavljevićeve kuće, na uglu Starčevićeve i Jelačićevog trga pa prema Savi. Ovu kuću Dittrichovi su kupili 1929. godine od nasljednika bogatog trgovca Mihajla Lackovića pa ju, probivši velike izloge, adaptirali u veletrgovinu. Planirali su podići i kat, gdje je trebala biti škola šivanja, krojenja i šlinganja šivaćim mašinama. To znanje posebno je tada cijenjeno i bilo veliki plus udavačama, jer su si mogle izrađivati sav potrebni štafir koji će donijeti u miraz. Naravno, škola je trebala biti i dobra reklama za šivaće mašine i povećati njihovu prodaju.

Drugu trgovinu Dittrichovi su imali u svojoj novoj kući, kako je već rečeno (danas Starčevićeva kb. 26) i ove dvije trgovine radile su istovremeno. Kasnije, kad su se Zvonko i Vilim već osamostalili, otac Johan manje je radio, a više se brinuo o nabavci materijala, ugovarao poslove i puno putovao. Bio je veliki gospodin, u Zagrebu je redovito odsjedao u „Esplanadi“.

I priča teče dalje, toliko toga je gospođa Vilma upamtila: Dečki, Zvonko i Vilim, žive u dobrostojećoj građanskoj obitelji, dobro odgojeni, bave se sportom i radom. Zvonko trenira gimnastiku i igra tenis, a Vilim je igrao nogomet (bio je i poznati nogometni sudac) i bavio se atletikom. Bacao je koplje. Tako je sudjelovao na Sokolskom sletu u Pragu i zauzeo osamnaesto mjesto. Zvonko i Vilim sviraju u tamburaškom sastavu, posjećuju gradske zabave i upoznaju svoje buduće supruge. Zvonko je zagledao Hedvigu Piršl iz Đakova, a Vilim Mariju Wolf iz Petrovaradina. Marijina obitelj dolazi nakon Prvog svjetskog rata iz Srijema u Brod, jer tamo započinje progon hrvatskih i njemačkih katoličkih obitelji, pogotovo bogatih. Wolfovi kupuju vinograd u Brodskom Vinogorju i kuću u Brodu, u Mucvanju do Panthyjevih. A, zašto su baš izabrali Brod? Moj djed po majci Mihajlo Wolf i njegov brat Ivan za Prvog svjetskog rata služili su vojsku na istočnom frontu, u Galiciji. Za ruske ofenzive obadvojica su ranjeni. Mihajlo se sam nekako spasio, a Ivanu su dvojica Brođana pomogli, Pero Čorak i Đurica Karakaš iz Brodskog Brda. Izvukli su ga iz rovova i ranjenog u nogu nosili na ramenu. Kasnije su Ivanu pričali o brodskim vinogradima i povoljnoj brodskoj klimi za uzgoj grožđa, a Wolfovi su također bili i vinogradari, u Slankamenu imali nasade vinove loze. Moja baka Sofija Wolf, ostavši udovica (dida Mihajlo je umro od sepse i rane zadobivene u ratu i sahranjen je u Petrovaradinu), udala se onda za muževog brata Ivana, jer i on je bio udovac. Radi progona od strane Srba, oni su sve u Srijemu rasprodali i doselili u Brod. Na ono što se sprema upozorio ih je jedan srpski žandar, siromašak s puno djece, kojemu je baka Sofija ranije često financijski pomagala. On ju je obavijestio i rekao da bježi. Kupili su vinograd i isprva, dok nije kupljena kuća u Brodu, stanovali su kod Karakaševih u Brdu. Baka je došla s troje djece, a djed Ivan s jednim sinom. Baka je imala moju mamu Mariju, tetu Katicu i Ferdinanda, a dida Ivan imao je sina Alojza - Lojzu. On je bio pomoćnik kod Benčevića. Kasnije je otišao u Južnu Ameriku. S njim je išao i gospodin Antun Leskovac - Braco i još jedan Brođanin, Ivan Rom. Samo, u Urugvaju nije ih čekalo blagostanje, morali su svašta raditi, nosili su putnicima kofere na stanici, po lokalima svirali tambure... Gospodin Leskovac se razbolio i vratio kući, a moj ujak Lojza je ostao u Urugvaju i tamo je i umro.

O ovom putovanju preko Atlantika, gospodin Leskovac je pisao dnevnik, što je već objavljeno u jednoj brodskoj priči.

(Nastavak u sljedećem broju)