Gostovala i kapela bečkog dvorskog kazališta

Prvo, evo lagane brodske šale koja se događa u ugodnoj ljetnoj bašči jedne jako popularne brodske gostionice, a objavljena je u satiričko-humorističkom listu „Osa“ broj 7 iz 1924. godine.

Gost sjedi kod „Lovca“ u hladovini jednoga drveta i razgaljuje vrelu krv sa izvrsnim hladnim Beogradskim pivom.

Mladi vrabci, koji su tek iz gnijezda prhnuli, veselo cvrkučuć igraju se na grani nad glavom poštovanog gosta.

Neznajuć još razlikovati pristojno od nepristojnog, pustio je jedan mališa, jednu malu kapljicu, na preštimano čelo mirno sjedećeg gosta. Kada je gost osjetio, na svojoj poput mjeseca sjajućoj ćeli nešto vlažno i toplo, sav uprepašten, zvao je hitno „Lovca“ Menovića i pokazujuć mu, na svoju do sada još nikada ne okaljanu čelu, reče: „Gospodine moj! Od ovuda mora čovjek da bježi pod krov, jer vidite što mi se desilo“ i pokaže prstom na vrh svoje glave.

„Lovac“ Menović, posvema ležerno, povuče iz žepa ubrus, preko poštovane čele svoga gosta i odgovori mu: „Gospodine moj to nije ništa, već što bi bilo, da je gore bila – krava.“

Na oto, ober Andrija, koji se „slučajno“ kod toga čina desio, dodade: „Je gospodin šef, a što bi tek onda bilo, da je gore bio – slon.“

Uf, strašno i za pomisliti!

Taj ugostiteljski lokal, zvan „K' lovcu“ smješten u većoj prizemnici s prostranim sjenovitim dvorištem uređenim u bašču, s tada modernim sjenicama, saletlima, nalazio se na ulazu u Široki sokak, na njegovom ćošku, a uz zgradu pošte, mjestu kao stvorenom za predah i osvježenje grla. Cijeli prostrani Jelačićev plac, sve do Save, bila je majstorska i zelena pijaca, a na drugu stranu, na Zverincu (Trg pobjede) opet, nalazila se velika žitna pijaca na koju je dolazilo stotinu zaprežnih kola. I ćošak prometan da ne može prometniji biti. Na početku 20. stoljeća na spomenutom ćošku bijaše gostiona – birtija, a zvala se „Herdy“, pa „Kod Milana“ (držao gostioničar Milan Nikolić), pa „Kum Đurica“, ali kada ju je 1922. godine preuzeo izuzetno spretni restaurater Aleksandar Menović, legenda brodskog ugostiteljstva, ta dotad po ničem posebna, skromna, obična restauracija, zvana „K' lovcu“, pretvorena je u veliku pivnicu s bogatim izborom pića i raznovrsnih jela, a reklamirana je kao „Nova velika pivana“. Goste zabavljaju renomirani orkestri, o čemu redovito izvještavaju brodske novine. Uz ljetnu, Manović je uredio i zimsku bašču.

Sama kuća u kojoj je bila smještena gostionica pripadala je imućnom trgovcu Mihajlu-Mili Lackoviću, no on je lokal, kako je to bilo uobičajeno, davao u najam. Mile Lacković je 1904. zidao i susjednu katnicu bogate neobarokne štuko fasade, pa ju 1907. iznajmio za poštu. U Širokom sokaku njegova je bila još jedna stambeno-poslovna katnica na broju 7 (srušena u bombardiranjima za Drugog svjetskog rata), a na glavnom trgu Mile je stanovao u raskošnoj, monumentalnoj palači koja je u prizemlju imala njegovu veliku trgovinu pomodne robe široke potrošnje za gospodu i seljački svijet. Gazda Mile, kako su ga svi zvali, bio je od šokačkih cura i snaša u kolu na Svetog Stipana najopjevaniji brodski trgovac, o čemu je već bila cijela jedna brodska priča i u njoj napisane sve upamćene pjesme njemu ispjevane.

Iz reklama u brodskoj štampi možemo saznati i o gastronomskoj ponudi pivane, te zabavnom sadržaju koji je svojim gostima nudio hotelier Aleksandar Menović. Dnevno je na ražnju bilo pečeno janje, svakog petka riblja čorba, svakoga dana dobra domaća kuhinja, a to znači: gulaši, paprikaši s rezancima, sarma, grah s kobasicama, kupus s rebarcima... Menović je rođen u Budimpešti 1878. godine, što bilježi Knjiga zavičajnika u Državnom arhivu. Otac mu je bio Atanasije Menović, a majka Jelisaveta Rekvenji. U Brod je došao sa suprugom Jelisavetom Andahasi rođenom 1890. u Letenju i kćerkom Margitom, rođenom 1912. u Budimpešti. Menović je vodio i Hotel „Central“ u Mesićevoj ulici. Upravo kad ga je preuzeo, podigao je uslugu na zavidnu razinu, te „Central“ postaje mjesto kvalitetne ponude i zabave brodskog visokog društva. Sredinom tridesetih godina Menović otvora i „Novu pivanu“ u prizemlju reprezentativne zgrade „Prve hrvatske štedionice“ na Jelačićevom trgu. Za lijepog vremena stolice su iznašane i pred lokal, pa su, kao i danas, gosti sjedili na trgu.

Evo dva članka iz brodske štampe koji najavljuju otvaranje Menovićeve pivane u restauraciji „K' lovcu“.

Otvorenje „Nove velike pivane“. Na prvi dan Uskrsa otvara naš sugradajanin g. Aleksandar Menović u Restauraciji „Kod Lovca“ (prije Kum Gjurica) „NOVU VELIKU PIVANU“ u posve novo uredjenoj bašči u kojoj će stalno koncertirati Sremska glazba – najavila je „Hrvatska zajednica“.

Interesantno otvorenje bašče. Sutra na prvi dan Uskrsa u 10 sati prije podne otvara se bašča „Nova velika pivana“ (kraj pošte) sa otmjenom ciganskom glazbom. Taj dan točit će se glasovito beogradsko Weifertovo pivo, pa sarajevsko i brodsko ala Salvator i Plzenj, a prije podne kod otvorenja servira se svakom gostu uskrsna šunka i crveno jaje – besplatno. – Na drugi dan Uskrsa uvečer priredjuje se u bašči veliki vatromet i vučenje lutrije. Svaki gost dobiva po jedu lozu, a izvučena loza dobiva živo janje – reklamirale su otvaranje „Brodske novine“ 1923.

Na otvorenju svirala je umjetnička glazba sami Konzervatoristi iz Beča „Kapela Svoboda“sa bogatim repertoarom. Gosti su mogli i zaplesati, a priređen im je i vatromet. Svirala je u pivani „Sremska glazba“, pa „Lole iz Banata“, davala koncerte damen kapela „Štefica“ iz Zagreba. Koncert je započinjao već u četiri sata, a lokal je radio sve do dva sata u noći, pa se Brođani nisu mogli požaliti na zabavu. Vrhunac je sigurno bilo gostovanje „Kapele Bečkog dvorskog kazališta“ („Wiener Burg Teater Kapele“) pod ravnanjem virtuoznog kapelnika g. Leopolda Schmitha. Početkom dvadesetih godina najnoviji plesni hit bio je i među Brođanima ples Shimy, a u Manovićevoj „Novoj velikoj pivani“ plesali su Shimy kolo do zore. Bili su to zaista blistavi dani restauracije „K' lovcu“.

Moglo bi se nabrojati još niz koncerata, gostujućih i domaćih glazbenih sastava, plesnih večeri, skupština, kongresa raznih društava... jer Restauracija „K' lovcu“, bila je ugodno mjesto društvenih događanja.

No, Menovićeva pivana radila je samo par godina, a onda je taj Lackovićev lokal opet bio u najmu nekog drugog ugostitelja, iako i dalje pod nazivom Restauracija „K' lovcu“.

Godine 1933. kći trgovca Mile Lackovića, Aspazija Đurđević, prodala je restauraciju Voji Stipančeviću za 400.000 dinara. On je bio vlasnik velike ciglane iza savskog mosta i zakupac restauracije na brodskom Željezničkom kolodvoru.

Samo, vrag ne spava, i jedne noći u travnju 1935. godine, iza ponoći, počeo je gorjeti tavan restauracije „K' lovcu“. Upravo je bila završila konferencija brodskih vinogradara. Plamen je učas sve zahvatio i restauracija do temelja izgorjela. Izgorjela je i lovačka soba s trofejima i dokumentacijom Lovačkog društva. Restauracija je i dobila ime „K' lovcu“, budući da je bila glavno mjesto okupljanja brodskih lovaca, a i Vojo je bio strastveni lovac, zakupnik velikog lovišta u Dilj-gori. Vatrogasci su od zapaljene restauracije „K' lovcu“ mogli malo spasiti, jer odlazili su na Savu puniti cisternu s vodom i time su gubili mnogo vremena.

Na zgarištu će vlasnik Vojo Stipančević sagraditi veliki, dvokatni, moderni hotel i nazvati ga „Grand“. Izgradnja je počela već 1935. godine, ali hotel je konačno završen 1940. Gradnju je izvela brodska firma „Holub i sinovi“. Kao spomen na bivšu restauraciju „K' lovcu“, kaffe-restoran u prizemlju novog hotela nazvan je također „Restaurant lovac“. A, da sve bude u lovačkom stilu, prihvat na velikim vratima restorana izrađen je u obliku kružne mete od niklovanog metala, specijalnog nehrđajućeg materijala antikorodala, jedne vrste aluminija uvezenog iz Engleske. Ta velika meta zauzimala je gotovo širinu dvokrilnih vrata. Majstor Ivan Šijak iz bravarske radionice „Okov“ bio je posebno ponosan na ovaj svoj rad, koji mu je u Brodu bio velika reklama.

Samo, Hotel „Grand“ nije doživio grandiozne trenutke, jer počeo je Drugi svjetski rat. Hotel je napunila njemačka vojska, a strašna bombardiranja teško su ga oštetila. Na krilu u Širokoj ulici urušen je cijeli drugi kat. Poslije rata ruševina je vlasniku Voji Stipančeviću nacionalizirana. „Brodski list“ već 20. prosinca 1947. godine piše o radovima na obnovi Hotela „Grand“ koji se primiču kraju. Sljedeće godine „Brodski“ izvještava o novoj opremi „Granda“, namještaju koji je izradila brodska stolarija za gradnju i pokućstvo „Sava“ iz Gundulićeve ulice kb. 6. A, da raskrste s mrskim prošlim vremenom, hotelu je promijenjeno ime i umjesto „Grand“, nazvan je samo Hotel „Brod“. Do završetka Benčevićevog hotela, otvorenja Hotela „Park“ 1961., Hotel „Brod“ bio je u poslijeratnom sivilu centar zabave Brođana, gdje se tražila stolica više, uživalo u plesu u zadimljenoj atmosferi.

Ugostiteljsko poduzeće „Vinogorje“, kojem je hotel pripadao, u reklami je isticalo: Hotel raspolaže sobama za spavanje s pogledom na obalu Save. Obala Save od hotela je daleko i malo se vidi, a iz pola soba se uopće nije vidjela, ali reklama je reklama.