Porazna slika BPŽ: 12,23% djece nespremno za prvi razred — problem koji eskalira!

Brodsko-posavska županija suočava se s poražavajućom statistikom: sve veći broj djece dorasle za školu nije spreman za polazak u prvi razred. Prema najnovijim podacima Službe za školsku i adolescentnu medicinu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo BPŽ, do 30. lipnja 2025. pregledano je 1.316 djece, a za čak 161 dijete upis je odgođen. To znači da gotovo svako osmo dijete nije dovoljno razvijeno da bi moglo pratiti nastavu, što čini 12,23 posto sve pregledane djece.

Još je alarmantnije to što se ovaj postotak posljednjih deset godina gotovo udvostručio. Dok je 2015. godine samo 6,6 posto djece imalo odgodu polaska u školu, danas je taj udio više nego dvostruko veći, a broj razvojnih teškoća — posebno govorno-jezičnih — kontinuirano raste.

dr. Nevenka Meandžija, specijalistica školske medicine i voditeljica Službe, upozorava kako su razlozi složeni, ali jedan od ključnih problema je sve manja spremnost djece na emocionalnom, motoričkom i jezičnom planu.

— Za 161 dijete upis u prvi razred je odgođen, od čega je 120 dječaka i 41 djevojčica. Najčešći razlozi odgode su oštećenja jezično-govorne glasovne komunikacije, zaostajanje u razvoju grafomotoričkih sposobnosti, poremećaji pažnje i aktivnosti te emocionalna nezrelost. Kod dijela djece odgoda je posljedica zaostajanja u psihofizičkom razvoju – intelektualne teškoće, oštećenja sluha i vida, kronične bolesti, poremećaji ponašanja te oštećenja mentalnog zdravlja poput autizma i ADHD-a — pojašnjava dr. Meandžija.

Nagao rast govorno-jezičnih teškoća: u deset godina porast s 15% na 41%

Podaci pokazuju kako su oštećenja jezično-govorne glasovne komunikacije najčešći razlog odgoda upisa, a trend je zabrinjavajući: sve je više djece koja kasne u razvoju govora, razumijevanja i komunikacije.

— Ako usporedimo podatke unazad desetak godina, vidi se snažan rast. Primjerice, u školskoj godini 2013./2014. oštećenja jezično-govorne glasovne komunikacije zabilježena su kod nešto više od 15 posto djece, 2014./2015. kod više od 30 posto, a sada u školskoj godini 2025./2026. ta brojka prelazi čak 41 posto — naglašava dr. Meandžija.

Posebno je važno naglasiti da su dječaci dvostruko češće pogođeni nego djevojčice. Ovaj podatak zabrinjava jer se teškoće u govoru i komunikaciji kasnije prelijevaju na poteškoće u učenju, čitanju, pisanju, računanju i drugim školskim vještinama.

— U ovu kategoriju ubrajamo ne samo poremećaje govora i jezika, već i teškoće u učenju, čitanju, pisanju, računanju te druge teškoće usvajanja znanja. Većina djece koja je prošle godine imala odgodu, ove je godine upisana u odgovarajući program školovanja — dodaje dr. Meandžija.

Usporedba s prošlim godinama: manje djece, više problema

Broj pregledane djece opada, ali broj razvojnih teškoća raste.

— U školskoj godini 2015./2016. pregledano je 1.718 djece, a upis je tada odgođen za 115 mališana, što je činilo 6,6 posto pregledanih. Danas, uz manji broj djece, imamo više nego dvostruko veći postotak odgoda — 12,23 posto. Ovi podaci jasno pokazuju da broj djece s razvojnim poteškoćama značajno raste — ističe dr. Meandžija.

Uz povećanje odgoda, raste i broj djece koja se kasnije školuju prema primjerenim programima.

— Kako se povećava broj odgoda, tako se naknadno tijekom školovanja povećava i broj djece koja se školuju po odgovarajućem primjerenom programu. To je vidljivo i u Hrvatskom registru osoba s invaliditetom, gdje također bilježimo više dječaka nego djevojčica — napominje.

Zašto djeca kasne u razvoju: ekrani, strani jezici i manjak igre

Stručnjaci upozoravaju da je jedan od ključnih uzroka ovakvih trendova promjena načina života i odgoja djece. Prekomjerno korištenje mobitela, tableta i televizije bez roditeljskog nadzora izravno utječe na razvoj govora i kognitivnih vještina.

— Djeca su prerano i prekomjerno izložena ekranima, često bez nadzora roditelja. To smanjuje poticanje razvoja govora, komunikacije i motorike. Sve češće gledaju sadržaje na stranim jezicima, roditelji ne kontroliraju što prate, a mnoga djeca prve riječi počinju izgovarati upravo na stranom jeziku. Uz to, bilježimo smanjeno kretanje, manje igre s vršnjacima i roditeljima te manjak aktivnosti koje potiču razvoj motoričkih sposobnosti i socijalne interakcije — ističe dr. Meandžija.

Posebno naglašava koliko su prve tri godine života ključne za razvoj djeteta.

— Upravo tada odvija se intenzivan motorički, govorni i kognitivni razvoj. Nažalost, mnogi roditelji ne prepoznaju da dijete „kasni“ u razvoju i pomoć traže tek kada problem postane ozbiljniji. To nas često dovodi u situaciju da reagiramo prekasno — upozorava.

Nedostatak logopeda – jedan od najvećih problema

Sustav dodatno opterećuje kroničan nedostatak logopeda. Čak i kada se problem na vrijeme prepozna, mnogi mališani mjesecima, pa i godinama, čekaju na terapiju.

— Imamo velik broj djece koja trebaju logopedsku terapiju, ali logopeda jednostavno nema dovoljno. To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg problemi ostaju neriješeni. Čak i kada djeca dobiju preporuke i upute logopeda, roditelji ih često ne slijede dosljedno, što dodatno otežava situaciju — upozorava dr. Meandžija.

Nedostatak stručnjaka ne samo da usporava napredak djece nego i povećava pritisak na roditelje, škole i zdravstveni sustav.

Sustav bez prevencije i savjetovališta

Još jedan problem je izostanak preventivnih programa za roditelje i djecu prije upisa u školu.

— Služba za školsku i adolescentnu medicinu ne provodi preventivne programe u predškolskoj dobi. Kada se dijete već upiše u školu, uključujemo se na zahtjev roditelja ili škole i savjetujemo o daljnjim postupcima. Nemamo savjetovalište za djecu s teškoćama u učenju, niti imamo zaposlene defektologe ili logopede — ističe dr. Meandžija.

Ovo stvara ozbiljan jaz u sustavu podrške, a brojni problemi ostaju neprepoznati do trenutka kada je već kasno za ranu intervenciju.

Zaključak: Hitna potreba za sustavnim promjenama

Podaci iz Brodsko-posavske županije jasno pokazuju zabrinjavajući trend: povećava se broj djece s razvojnim teškoćama, kašnjenjem u govoru i emocionalnoj nezrelosti, a istodobno kronično nedostaju logopedi i preventivni programi.

— Većina djece koja sada imaju govorne teškoće te teškoće ne bi trebala imati da je odgoj bio pravilan i poticajan za razvoj djeteta — zaključuje dr. Nevenka Meandžija.

Situacija jasno pokazuje da će bez sustavne rane intervencije, jačanja logopedskih kapaciteta i edukacije roditelja, problem samo rasti — s posljedicama koje će se osjećati i u obrazovnom i u zdravstvenom sustavu.