Jutro. Za mene jedan običan radni dan koji ću danas provesti u Zajednici “Susret” na Ivanovcu (službeno Terapijski centar Ivanovac) gdje su mi, vjerojatno nakon vijećanja skupine stručnjaka, odobrili boravak s ovisnicima koji su tamo na liječenju. Međutim, nisam se ja prijavila za intervju sa socijalnim radnicima ili psiholozima, nego sam uvjerljivo pitala da budem jedan dan korisnica. Ne pijem alkohol, jer mi nije fino, ne pušim cigarete, jer sam odavno prestala, drogu nikad nisam ni probala, ne pijem kavu, ne pijem ni gazirana pića. Pravi sam primjerak za ovu ulogu u nekom paralelnom svemiru gdje bi se svi liječnici nasmijali i u glavi odvrtili film kako sam zabasala u pogrešnu priču. Moj hematolog na KB-u Dubrava, profesor Pejša, veselo me jednom prilikom bocnuo “Znaš onaj vic Dubravčice? Pa što živiš onda?”.

Živim da se ovog jutra vozim prema Ivanovcu. Svi to zovemo komuna iako znamo pravi naziv, a oni koji glumataju pamet koju mi ostali k’o fol nemamo zovu to punim nazivom. Na raskrižju kod Bobara od previsoke trave ne vidim nikakve oznake za skretanje. Ništa. Zovem načelnika općine Okučani, Acu Vidakovića, koji se javlja i s godišnjeg. Velik čovjek, velik drug, rekli bi oni iz onog sistema, al’ Aca i ja smo djeca ovog sistema pa nismo drugovi nego prijatelji. Prema uputama skrećem lijevo i vozim se makadamom. Cesta nema kraja i pomalo se sekiram da zapravo idem u pogrešnom smjeru. Nailazi kamion, natovaren teškim teretom, njiše se kao platon sijena na kolima, a stiže i takav oblak prašine da ja mašem, blicam i žmigam vozaču da stane kao poludjeli turist uvjerena kako me ne vidi. Kamion staje. Izlazim u oblak i pokušavam pronaći kabinu na vozilu. Čujem glas vozača “Ako ideš na Ivanovac, samo ravno još 8 km.” “Hvala, hvala!”, dobacujem i moja astma se sudara s Ventolinom koji sam pronašla u torbici. Kad je kamion krenuo dalje, ostala sam još 10 minuta sjediti u autu. Ne znam kako dalje, ali dobro, probijam se. Još dva kamiona su naišla, silaze s kamenoloma i bome ako naiđe još jedan, ja odoh kući. Nit’ što vidim, nit’ što čujem od drndanja po makadamu, a i most drveni mi izgleda kao “izdržat će, izdržat će, a onda bježimo, most se ruši”.

Konačno sam stigla. Nije neki doček kao kod nas u Slavoniji, ali barem znaju da dolazim. Vjerojatno misle kako im još samo ja falim u životu sa svojim glupim pitanjima. Upoznavanje s onim korisnicima koji su u blizini kuće, sa stručnim osobljem, sa zaposlenicima, sa psom, … nema kraja.  “Dobar dan, dobar dan. Ja sam Dubravka. Radio Nova Gradiška. Hvala što ste me primili.” Ide to sve brzo, jer mi se čini kako su svi u nekoj žurbi. Žurim i ja u kreativnu radionicu. Ne mogu se pohvaliti kako se prvi put susrećem s terminom radna terapija, ali mogu pohvaliti kreativce koji rade u Zajednici Susret. Koliko vidim, Krist im je najbolji prijatelj. Moram priznati da su dobro izabrali. I sama se odavno samo u njega uzdam, jer je i mene život naučio da me ljudi prodaju za manje od tri zlatnika. Trčim okolo po radionici s fotoaparatom i veselim se radovima kreativaca. Tehnike vezenja, heklanja, pletenja, pirografije, … niz nema kraja. Imaju svašta, ali malo mi se čine kratki s repromaterijalom s obzirom na broj korisnika.

Po povratku do kuće preuzimam svoj radni zadatak. Dobivam korisnika za pratnju. Sad je moj brat. Kad netko novi dođe, prvih mjesec dana dobije brata da se brine za njega. Ja sam nova. Dakle imam brata. Moj brat je već nekom zaozbiljno brat, pa sad slušam kako mu se mlađi brat polako prilagođava na pravila Zajednice. I ja se trudim. Trčim po kuhinji i pokušavam da ne smetam. Kuhar me ignorira, ali sam dobila šiltericu za svoj zadatak. Moji novi brat, i ja sjedamo za veliki drveni stol kod vanjske peći gdje će se kasnije peći fini ručak za nas sve i čekam s metalnim šalicama čaja. Imam popis korisnika. Brat me strogo nadzire i ja se upoznajem sa svima koji dolaze po čaj. Dijelim plusiće u tablicu s imenima. Moram paziti da svi dobiju samo jedan. Ja još nosam okolo kavu koju su mi u startu dali čim sam se pojavila. Brat mi priča kako ima konačno pravo na vikend izlazak kući, ali ga nema tko tamo dočekati, jer ima samo sestru koja je dobila posao na sezoni. Zbog toga mu je slijedeće odobrenje tek kad se sestra vrati sa sezone. Nemam teksta. Imam, ali nisam više sigurna jel’ to uopće treba izaći iz moje glave. Ipak tješim brata kako će to brzo proći, a i strašno je vruće preko ljeta, pa mu je ovdje u šumi zapravo jako dobro. Moj pravi brat je kod kuće u Novoj Gradiški, taman na poslu, a u slučaju neke akcije HGSS-a on će ići kako ja to kažem “spašavati svijet” i uvijek može doći i po mene, svoju mlađu sestru, pa da zaglavim i na Marsu. Moj brat koji me pazi ovdje u komuni ne može kući svojoj sestri. On je u velikom problemu dok se “ne skine”. Teško mi je. Zbog njega.

Malo se i družimo, u čak 15 minuta tog time outa, nakon čega svi bježe na svoj posao. Imam i ja posla. Moj brat i ja pomažemo u kuhinji, a sve nadgleda glavni kuhar. Zaradila sam neki ukaz dok sam brisala oprane šalice. Ne razumijem zašto mi korisnik viče da samo dobila ukaz, ali nema veze. Kako sad stvari stoje, skupit ću ja toga još, jer od svih pravila ja sam kao Alisa u zemlji čudesa. ‘Ajde barem je kuhar bio zadovoljan našim poslom i isprašili su nas van. Srijeda je, dan za generalno čišćenje. Razmišljam kako mene u životu nikad ne zapadne dan za odmor, nego uvijek za šljakanje. Borim se s metlom na katu oko spavaonica i smijem se kako ću kad mi dosadi odletit kroz prozor na toj metli. Korisnik mi pojašnjava kao sve mora biti super čisto, jer će biti pregledano, a uz to moram stalno paziti na neko zvono. E zvono je najvažnija stvar na svijetu. Označava početak svega u zajednici, a tko namjerno za bezveze pozvoni taj je u kazni, valjda do kraja života. Barem sam ja to tako shvatila i to baš u trenutku kad sam mislila pozvoniti iz zezancije. Bježim od zvona, ne želim u kaznu, u prolazu uhvatim božićnog jelena za nos koji spava na jednom od kreveta korisnika namještenih po špagi.

Kako izgleda jedan dan u terapijskoj zajednici?

Ostala sam sama s korisnikom. U pozadini misli čujem u kuhinji lupanje lonaca i glasove. Danas pripremaju svečani ručak jer imaju gosta – mene. Iako sam ja danas korisnica, na kraju priče ipak nisam, nego sam došla iz svijeta u kojem sam novinarka, a ne ovisnica i zato će danas ipak biti svečani ručak. Ne osjećam nelagodu iako smo korisnik i ja sami. Pregledavam knjigu “Izvještaj dana” i sjetim se kako sam radila na projektu logora Stara Gradiška i čitala hrpetinu takvih izvješća, ali ta izvješća su pisali stražari. Ovdje dežurni korisnici moraju zapisati sve događaje jednog dana. Odlučila sam pregledati jučerašnji dan.

Kako započinje dan?

Korisnik: Budimo se u sedam sati. Pospremimo krevete, obavimo osobnu higijenu – operemo zube, umijemo se, obrijemo ako treba – i do 7.20 svi moraju biti dolje. Tada dežurni korisnik zajedno s odgovornima za prvi i drugi kat obilazi sobe i provjerava jesu li kreveti složeni i je li sve uredno.

Što slijedi nakon toga?

Korisnik: U 7.30 je doručak. Hrana nas već čeka na stolu jer je dežurna ekipa pripremi. Nakon doručka oni koji imaju terapiju uzmu lijekove, a zatim slijedi jutarnja kava.

Koliko traje?

Korisnik: Do 8.10. Već u 8.15 počinje jutarnji sastanak na kojem čitamo filozofiju, izvještaj prethodnog dana, ukaze i obavijesti.

Što je filozofija?

Korisnik: To je tekst koji govori o zajedništvu, suočavanju sa samim sobom i osobnom rastu. Čitamo ga svako jutro.

A izvještaj dana?

Korisnik: To je pregled svega što se događalo prethodnog dana.

Što znači “ukaz”?

Korisnik: Ako je netko napravio nešto što nije u skladu s pravilima, to se iznese pred grupu. Dobije ukaz, a on može rezultirati kaznom u obliku smanjenja broja cigareta.

Nakon sastanka slijede radne obveze?

Korisnik: Tako je. Radi se u kuhinji, dispenzi, praonici, sa životinjama, u štali, na održavanju okoliša, u izradi suvenira te u sobama operatera.

Što je dispenza?

Korisnik: Tu se pripremaju i raspoređuju namirnice. Sve ide prema unaprijed određenoj gramaži.

Tko vam dostavlja namirnice?

Korisnik: Uglavnom tvrtka Roto, a ono što nedostaje nabavljaju zaposlenici centra.

Svi korisnici imaju svoja zaduženja?

Korisnik: Da. Svatko ima određeni posao i odgovornost. Ako, primjerice, operater završava smjenu, korisnici pripreme i očiste njegovu sobu za onoga koji dolazi nakon njega.

Tko tijekom dana dolazi od stručnog osoblja?

Korisnik: U 9.15 dolazi tehnička operatorica, a u 9.30 socijalna radnica. Kasnije dolazi i psihologinja te ostali djelatnici prema rasporedu.

Vidim da imate i različite grupe. Što su grupe B, C, C1 i D?

Korisnik: Korisnici su raspoređeni u grupe prema fazi programa i razini odgovornosti. Svaki dan neka od grupa ima grupni rad s operaterom ili stručnim djelatnikom. Razgovaramo o problemima, napretku i svemu što treba mijenjati.

Spomenuli ste i životopis. Zašto ga korisnici pišu?

Korisnik: Svaki korisnik napiše svoj životopis i pročita ga pred grupom. To je jedan od uvjeta da može dobiti vikend izlazak.

Kako izgleda ručak?

Operater: Ručak je u 12.30. Poslužuje ga dežurna skupina koja sedam dana obavlja kuhinjske poslove.

Tko kuha?

Korisnik: Glavni kuhar je korisnik zajednice. Nekad ima i pomoćnog kuhara, također korisnika. Svi sudjelujemo u poslovima.

Nakon ručka imate odmor?

Korisnik: Da. Ljeti od 13.45 do 15.45 traje popodnevni odmor. Izvan ljetnog rasporeda nešto je kraći, a ako je loše vrijeme može se produžiti.

Što slijedi nakon odmora?

Korisnik: Popijemo kavu, zatim je marenda, a potom se svi okupljamo u krugu. Tada odgovorni raspoređuju poslove za poslijepodne.

Što radite u poslijepodnevnoj smjeni?

Korisnik: Ponovno radimo u kuhinji, praonici, sa životinjama, u štali, na održavanju okoliša, izrađujemo suvenire, pripremamo drva za vanjsku peć te pečemo kruh, pizzu ili burek.

Rekli ste da postoji i inventura cigareta. Kako to funkcionira?

Korisnik: Svaki korisnik dnevno dobije 12 cigareta – pet ujutro, pet poslijepodne i dvije navečer. Ako netko dobije kaznu zbog kršenja pravila, dobije manji broj cigareta.

Kako završava dan?

Korisnik: Poslijepodne se održavaju grupni sastanci, koordinatori raspoređuju poslove za sljedeći dan, gledamo dnevnik jer je praćenje aktualnih događaja dio programa, večeramo, oni koji imaju terapiju uzimaju lijekove, a prije spavanja odgovorni obilaze katove i provjeravaju jesu li zajedničke prostorije očišćene.

Mogu li neki korisnici ostati budni dulje?

Korisnik: Mogu, ako su izvršili sve svoje obveze i ako za to dobiju dopuštenje odgovornih osoba. Primjerice, mogu ostati pogledati utakmicu ili neki drugi program do kraja.

Sjetila sam se da sam pola sata prije ovog razgovora dobila već dva ukaza (opomene) pa sam se uzvrpoljila da vidim koje pravilo sam prekršila? Korisnik se smije i kaže kako sam kavu koju sam jutros dobila ostavila negdje u kuhinji dok smo radili, a to se ne smije, a kasnije sam kavu koju nisam popila prolila u odvod. I dalje blijedo gledam. Neću valjda paziti na šalicu kao na vreću zlata? Korisnik se i dalje smije, jer kavu i cigarete i sve oni dobiju u točno odmjerenim količinama i zato moram paziti na kavu iako je moja bila bezkofeinska. Dobro. Ipak sam zaradila dva ukaza. Malo me ohrabrila činjenica kako sad znam podosta pravila, pa valjda neću dobiti još jedna ukaz i ići u neku kaznu. Iako je tamo najčešća kazna manje cigareta, a ja ionako više ne pušim. I evo konačno, dobila sam na uvid tekst Filozofije kuće. S dva ukaza na ramenima, korisnikom koji me vuče dalje na zadatke, stigla sam nabrzinu pročitati Filozofiju.

FILOZOFIJA

OVDJE SMO JER NEMA SKLONIŠTA GDJE SE MOŽEMO SKLONITI OD NAS SAMIH. DOKLE GOD SE OSOBA NE SUOČI S DRUGIM I NE OGLEDA SE U NJENIM OČIMA I NJENOM SRCU, BJEŽI.

DOKLE GOD NE DOZVOLI DA RAZOTKRIJU NJENE TAJNE IZ NJIH NEMA IZLAZA. ONAJ TKO SE BOJI BITI UPOZNAT, NE MOŽE UPOZNAT SEBE SAMOG NITI DRUGE, OSTAJE SAM.

GDJE SE MOŽEMO BOLJE OGLEDAT NEGO JEDNI U DRUGIMA?

I TAKO ZAJEDNO OSOBA SE MOŽE KONAČNO I JASNO POKAZATI SAMA SEBI, NE KAO DIV IZ SVOJIH SNOVA, NITI KAO PATULJAK SVOJIH STRAHOVA, NEGO KAO ČOVJEK KOJI JE DIO CJELINE KOJOJ DAJE SVOJ DOPRINOS.

NA OVOM TLU SVI MI MOŽEMO PUSTITI KORIJENJE I RASTI, NE VIŠE SAMI KAO U SMRTI, NEGO ŽIVI SEBI I DRUGIMA.

Za obilazak ovog dijela Zajednice gdje se nalazi farma dodijeljen mi je drugi korisnik. Njega poznajem. Razgovaramo o događajima u Novoj Gradiški, o njegovom životu prije ulaska u komunu, o predrasudama obitelji i zajednice, o mom životu. Razgovor je lagan i dobro se osjećam okružena lijepim okolišem. Kokošinjac je najvažniji na farmi. Smijem se. Kokoši im daju puno jaja, pa pripremaju razna jela, a ima nešto i sitne stoke. Dva psa laju iz bokseva, a u tijeku je izgradnja i velikog boksa. Uvijek im treba nekog građevinskog materijala, a ovise o donacijama i sredstvima koja nisu baš dostatna za neke ozbiljnije zahvate na građevinama. Dobro. Razmišljam koga ću sve nazvati da “užicam” koju vreću cementa, žicu, letve, … kao i većina žena ograničena sam popisom građevinskog materijala u svojoj glavi, ali smislila sam kako ću pitat brata što im sve može trebati. U alatnici imaju sav alat, a kosilice i trimere za održavanje okoliša kupila je Općina Okučani. Eh da, imaju i teretanu. Nije kao kod moje prijateljice u Novoj Gradiški, ali imaju. Moj novi brat mi objašnjava kako on aktivno trenira. Dobro je za zdravlje i mentalno i tjelesno. Slažem se s njim.

Nema više razgledavanja, čekaju me novi radni zadatci. Dijelim cigarete. Jakog zadatka! Međutim to je jako važan zadatak. Svakom 5 cigareta za ostatak dana poslije ručka. Borim se sa smijehom, jer mene bome ne bi mogli kazniti sa cigaretama. Zato vješto šutim kako prevolim slatkiše. S tim bi me dotukli da mi doziraju slatkiše. Bacim oko na misao dana napisanu na ploči pored mene dok dijelim cigarete u kućice na drvenoj ploči. Svaki dan moraju sami smisliti novu misao. Pa ja bi uzela chat gpt kad mi mi dosadilo, ali problem je u tome što korisnici nemaju mobitele ni računala, ma nemaju pristup Internetu bez nadzora. U vešeraju je sve pospremljeno, u spremištu također, pa me zapalo serviranje za ručak. Trčim oko stola s priborom, puno nas je i svi nešto dodajemo. U trku do kuhinje čujem kako svira Lambada i jedan korisnik me pitao za ples. “Hej, normalno da znam! Šorandusefojkengundžijasomefezšorar!” Po mom mišljenju rasturamo Lambadu! Portugalski jezik na brazilskom izgovoru nam je k’o materinji jezik, a što se plesa tiče, ekipa iz Prljavog plesa su društvo amatera za nas.

Stol je serviran. Kad smo se svi okupili stojimo oko stola, u isto vrijeme sjedamo za stol i nastupa tišina. Vrpoljim se na stolici za “glavnim” stolom. Tišina. Gledam lica oko sebe. Korisnici i djelatnici sjede i šute, čini mi se kako se neki mole. Tišina. Ručak izgleda sjajno, pečenje, krumpir, kupus salata, domaći kruh, … Tišina. Odjednom u mah svi prionu ručku. Evo i mene upropaštavam svoju dijetu obilnim ručkom dok čavrljam s operaterom koji je nekad bio korisnik, a danas je zaposlenik. Zanimljiv čovjek, ugodne naravni, balansira između svojih misli, ručka koji jede i mog davljenja koje podrazumijeva tisuću pitanja. Nisam ga dotukla, izdržao je strpljivo i prijateljski. Uputili smo veliki aplauz kuharu, a bome je i zaslužio. Prije odlaska kod psihologinje zabijem svoj radoznali prćasti nos u još jedne upute. Pravila ponašanja kojima ovdje nikad kraja.

PRAVILA PONAŠANJA – POSEBNO OBRATITI PAŽNJU

• PSOVANJE, POGRDNE RIJEČI, FIZIČKO I VERBALNO NASILJE NISU DOZVOLJENI

• MANIPULIRANJE TERAPIJOM, RAZMJENJIVANJE CIGARETA I PREBACIVANJE ISTIH ZA DRUGA NIJE DOZVOLJENO

• NAPUŠTANJE KRUGA CENTRA BEZ ZNANJA OPERATORA NA SMJENI NIJE DOZVOLJENO

• UNOŠENJE I KONZUMACIJA ALKOHOLA, DROGA I DRUGIH OPOJNIH SREDSTAVA NIJE DOZVOLJENO

• BILO KAKVA VRSTA SEKSUALNIH I INTIMNIH ODNOSA NIJE DOZVOLJENA

• ZA VRIJEME OBROKA TREBA SE PONAŠATI PRISTOJNO BEZ POVIŠENIH TONOVA, PROVOKACIJA. ZA SVAKO USTAJANJE OD STOLA JAVITI SE ODGOVORNOJ OSOBI. NA OBROKE NEMA KAŠNJENJA

• OSTAVLJANJE I BACANJE HRANE NIJE DOZVOLJENO

• PRIJE ODLASKA U KREVET SVATKO JE OBAVEZAN PREDATI CIGARETE DEŽURNOM I OBAVITI OSOBNU HIGIJENU

• U KREVET SE SMIJE IĆI JEDINO UZ DOPUŠTENJE OPERATORA

• UKAZI ODGOVORNIH I STARIJIH KORISNIKA MORAJU SE POŠTIVATI

• VODITI RAČUNA O OSOBNOJ HIGIJENI I HIGIJENI ZAJEDNIČKIH PROSTORIJA

• RADNO VRIJEME PROVESTI NA RADNOM MJESTU NA KOJEM SMO PROČITANI, A ZA SVE DOGOVORITI SA ODGOVORNIMA OD POSLA

Na kraju svog korisničkog boravka idem na razgovor s psihologinjom. Dragana Mandić Subotić već je odradila, kako ja to sebi zamišljam, seanse s grupom korisnika, kao i ostali djelatnici. Sad ima koji trenutak vremena i za mene. Sjetila sam se neke analize na nacionalnom TV programu o tome koliko su psiholozi traženi na tržištu rada. Ozbiljan je manjak stručnjaka iz tog područja i Dragana bi bila puno bolje plaćena u nekoj klinici nego ovdje. Otimam se porivu da tu ženu koja me dobrodušno promatra izrešetam novinarskim pitanjima i da tražim “rupu” u sustavu, “problem” u radu, “nepravilnosti” koje će pokušati sakriti od mene. Pronalazim Dubravku, frendicu Dubi kako me svi zovu, koja toplim radijskim glasom započinje čavrljanje s Draganom, a ne s voditeljicom Zajednice, psihologinjom.

Kako mi objašnjava Dragana, organizacija rada podijeljena je na više centara. U Splitu se nalazi centralni ured, savjetovalište i administrativni centar, gdje djeluje stručni tim koji pruža različite oblike pomoći. “U Splitu imamo savjetovalište gdje se radi podrška u obiteljskim i socijalnim uvjetima, terapijski rad, a radimo i neurofeedback. Radimo i s djecom s poremećajima u ponašanju”, pojašnjava. Osim savjetovališta, Zajednica Susret ima i terapijsku zajednicu u kojoj borave osobe uključene u program oporavka od ovisnosti. Korisnici koji dolaze često već imaju određenu medicinsku terapiju koju dobivaju kroz zdravstveni sustav, a cilj programa je pružiti im podršku i pomoći im da postupno promijene životne navike. “Mi veliku terapiju zovemo supstitucija. To su terapije poput heptanona i suboksona, koje korisnici dobivaju kroz zdravstveni sustav. Oni su dijagnosticirani, došli su po podršku i imaju želju napraviti promjenu”, kaže Dragana. Klimam glavom iako nemam pojma što je subokson. Logički zaključujem da je to neki lijek koji se koristi kod “skidanja” s nekih doga kao i heptanon za koji jesam čula.

Poseban dio rada odnosi se na korisnike koji su dugo godina na zamjenskoj terapiji i žele napraviti korak prema smanjivanju ili potpunom prestanku uzimanja terapije. Taj proces, ističe Dragana, nije isti za svakoga. “Danas imamo puno ljudi koji su jako dugo na supstitucijskoj terapiji. Kod njih nije problem samo prestati uzimati drogu, nego se javlja pitanje kako dalje funkcionirati bez te terapije. Zato kod nas ide sporiji detoks, individualno prilagođen svakoj osobi.” Dok se u bolnicama detoksikacija često provodi kroz kraće razdoblje, u terapijskoj zajednici proces traje duže i odvija se postupno. “Može trajati tri, četiri, nekad i pet mjeseci. Sve se procjenjuje individualno. Terapija se smanjuje postupno, na tjednoj bazi, uz kontrolu psihijatra”, objašnjava.

U tom procesu korisnicima nije važna samo medicinska podrška, nego i psihološki rad. Zajednica surađuje sa stručnjacima iz područja liječenja ovisnosti, a korisnicima je dostupna i psihijatrijska podrška. “Bitno je da imaju i tjelesni i mentalni suport tijekom cijelog postupka”, naglašava moja sugovornica. Veliku ulogu u programu imaju svakodnevna pravila i rutina. Iako se na prvi pogled mogu činiti stroga, njihov cilj nije kažnjavanje, nego učenje odgovornosti i samokontrole. “Nije problem u tome ima li netko 12 ili 20 cigareta. Bitna je ta jedna cigareta više ili manje. Važno je da osoba nauči stati, kontrolirati se i vježbati samokontrolu na malim stvarima”, kaže.

Dodaje kako se mnogi korisnici nakon dolaska u Zajednicu prvo moraju vratiti osnovnim životnim navikama. “Početak je očistiti tijelo, prostor oko sebe i životne navike. Vraćanje osnovnih životnih navika je temelj.” Kako objašnjava, dio korisnika dolazi iz vrlo teških životnih okolnosti, često bez rutine i osjećaja brige o sebi. “Mnogi ljudi dođu bez potrebe da se brinu o sebi. Nekad su zapušteni, nekad depresivni, i prvi korak je ponovno uspostaviti ono osnovno – higijenu, red i svakodnevnu strukturu.” Sjetila sam se kako u kupaonici imaju popise kad se tko tuširao. Mislila sam da štete vodu, ali oni zapravo paze na higijenu korisnika. 

U ovom centru stručni tim čine operateri i stručne radnice, a posao se temelji na zajedničkom radu više profila. “Imamo četiri operatera i dvije stručne radnice. Jedna je socijalna radnica, druga socijalna pedagoginja koja je i voditeljica centra”, navodi Dragana.

Dragana ujedno vodi stručni rad i sudjeluje u direktnom radu s korisnicima.

“Kad su korisnici stabilniji u programu, onda više radimo na osobnim problemima, obiteljskim odnosima i psihoterapijskom radu. U početku je više naglasak na ponašanju, pravilima i učenju funkcioniranja u zajednici.” Kapacitet centra je gotovo uvijek popunjen. Trenutno se u njemu nalazi oko 28 korisnika, a među njima ima i osoba koje se vraćaju u program. “Imamo dosta povratnika. Oporavak od ovisnosti nije uvijek jednostavan put i nekima treba više pokušaja i više podrške da bi napravili dugoročnu promjenu.”

Jedan od najvećih izazova u radu s osobama koje se liječe od ovisnosti jest zadržati ih dovoljno dugo u programu kako bi promjena mogla započeti. Meni se čini kako mi je i ovaj dan bilo previše, jer ima dosta obaveza, ali s druge strane banalne stvari koje se meni u životu podrazumijevanju stavljene su na razne popise pravila. “Otprilike 20 posto ljudi ode u prvih mjesec dana. Oni zapravo nisu ni krenuli u pravi proces promjene”, objašnjava Dragana. Upravo zato, kaže, veliki naglasak stavljaju na retenciju, odnosno zadržavanje korisnika u programu i pripremu za život nakon izlaska iz zajednice.

“Ono na čemu mi najviše radimo jest da se ljudi što duže zadrže u programu. Ako izađu bez plana i podrške, vrlo lako se vrate u problem.”

Danas se, dodaje, više ne radi samo o liječenju jedne vrste ovisnosti. Korisnici dolaze s različitim problemima – od alkohola i kockanja do ovisnosti o stimulansima i dugogodišnje supstitucijske terapije. “Danas to više nije samo liječenje ovisnosti, nego i drugih dijagnoza koje prate dugogodišnju ovisnost.” Naglašava kako se pristup promijenio te da je suradnja između terapijskih zajednica, psihijatrije i socijalnih službi ključna.

“Prije je bilo više razlike između terapijskih zajednica i psihijatrije. Danas je to suradnja. Ne možemo jedni bez drugih.” Poseban dio rada odnosi se na vraćanje osnovnih životnih navika i pripremu korisnika za samostalan život.

“Početak je očistiti tijelo, prostor oko sebe i životne navike. Vraćanje osnovnih životnih navika je temelj.” Dragana ističe i kako je rad s ovom populacijom zahtjevan jer korisnici često dolaze s teškim životnim iskustvima. “To su ljudi s ozbiljnim traumama, nasiljem i teškim životnim okolnostima. Zato je važno imati stručnost, ali i zadržati profesionalnu granicu.” Dodaje kako je danas teško pronaći stručne radnike koji žele raditi ovaj posao. “Nama je dosta teško pronaći stručnog radnika koji želi raditi ovaj posao, s obzirom na težinu.” Unatoč izazovima, smatra da je najveća vrijednost rada u tome kada korisnici uspiju napraviti dugoročnu promjenu.

Pomalo sam sretna što je Dragana ispunila moja očekivanja o osobama koje rade s ovisnicima, ali me mrak ulovio kad mi je rekla kako je smrtnost nakon izlaska iz komune velika. Jednostavno se bivši korisnici, ponovno vrate u stvarni svijet i najčešće se predoziraju. Iako sam optimistično dočekala ovaj razgovor, potonula sam u svoju predrasudu “Pa sami su si krivi za sve!”. Čupam se iz toga silom. Ne ide! Dragana uz naš razgovor hendla i upade djelatnika s upitima i radi. Ulazi operater, sad je marljivi djelatnik, bivši ovisnik. U sebi opet ustajem iz mraka i vidim da se može.

Zahvaljujem domaćinima, mašem korisnicima, prati me do auta jedan od djelatnika, naš domaći čovjek iz Okučana. Nije nikad bio ovisnik. Zahvaljuje mi se. U ruci držim papir na koji sam zapisala što im je sve potrebno. Vraćam se istim onim makadamom kojim sam jutros dopuzila do Zajednice. Nema kamiona s kamenoloma, pa nije ni prašina oko mene. Mislim da ću zaplakati. Borim se sa suzama i gledam u glupi papir, popis potreba te male zajednice za koju se skoro svi pravimo da ne postoji. Pomaže im samo lokalni fratar iz okučanske župe, građani dobre volje koje možeš na prste jedne ruke nabrojati, malo Crveni križ kad imaju viška i općina Okučani iz svog skromnog Proračuna. Tko će njima darovati slatkiše? Tko će njima popraviti most? Tko će njima donijeti radne uniforme kad oni ne doprinose našoj ekonomiji? Tko će…, tko će…? Mi ćemo! Jer ako spasimo samo jedan život spasit ćemo cijeli svijet. U ovom svijetu gdje je svaki čovjek jedan cijeli svemir mogućnosti, uvijek možemo izabrati biti kršćani, ljudi dobre volje. Možemo biti čovjek.

Stižem na posao. Popis stavljam na stalak na kojem držim popise svojih radnih obveza. Ove godine akciju “Mi smo vaš tajni prijatelj” pokrećemo na jesen za Zajednicu Susret. Direktor mi već odobrio, a ekipu tajnih prijatelja već provjereno imamo u svom gradu.

NAŠ TAJNI POPIS:

1. Stolno računalo ( plus ekran, tipkovnica, miš, zvučnici )

2. Građevinski materijal

3. Izgraditi most preko potoka

4. Dugotrajna hrana

5. Slatkiši 

6. Higijenske potrepštine za muškarce

7. Hobby art repromaterijal

8. Radnička zaštitna odjeća i obuća

9. Proizvodi za čišćenje kuće

10. Paketi iznenađenja