Sultan i Mica

Za normalno poslovanje kao i za svakodnevni život i poslovne potrebe, bogate brodske
trgovačke obitelji morale su imati različita prijevozna sredstva, od običnih seljačkih kola i
konjskih zaprega do kamiona i luksuznih automobila. Robu je trebalo prevesti i mušterijama
razvesti, u vinograd se odvesti, širu u podrum dovesti, na pustarama napoličare obići, ljeti na
Poloj na sunčanje i kupanje otići, na Vijuš na hipodrom (otvoren 1926.) ili motodrom (uređen
1927.) doći, pa konjske trke ili, još uzbudljivije, mototrke gledati, odvesti se na izlete u bližu i
dalju brodsku okolicu, pa čak i do slovenskih razvikanih ljekovitih banja, ili ljeti posjetiti našu
lijepu morsku obalu i plavetni Jadran..

Uidlovi konji Sultan i Mica, dorati, crvenkasto-smeđi, kao naglancani, dobro timareni, dio su
ove priče. Upregnute u obična drndava kola, Uidlovi kočijaši Mijo, Miho ili Celestin, kada
koji, potjerali bi ih da izvezu đubre u vinograd na brdu Košarevcu. Trgovac željezom,
Vatroslav Uidl, vlasnik tvrtke Vatroslav Uidl i sin s glavnog gradskog trga – Jelačić-placa,
imao je u Brodskom Vinogorju u komadu veliki vinograd, voćnjak, livade i šumu. Ukupno
dvanaest jutara posjeda. Vozili su Sultan i Mica, kada je berba, iz vinograda u grad prosike i
burad sa slatkom širom, vinovom lozom okićene, da se zna da je vesela i bogata berba bila. U
Brodu čekala su već spremna druga, također obična, kola i bure. Sultan i Mica su isprezani iz
prvih i uprezani u druga kola, a i ona su bila Uidlova, i opet su Sultan i Mica vozili u
vinograd. Nije se čekalo da se bure iz prvih kola isprazni, šira u podrum pretoči.
Uidlovi su podrijetlom iz Varaždina. Trgovački pomoćnik za trgovinu željezne robe,
Vatroslav Uidl (1879.- 1939.) oženio je 1901. godine Katarinu Valdec koja mu je donijela u
miraz 800 kruna, kao i potrebno posoblje i opremu. Oni dolaze živjeti u Slavoniju i u
Brodskom Stupniku Vatroslav ima trgovinu mješovite robe. Godine 1903. rađa im se kći Mira
(udana za Vinka Alberta), a 1904. rodio se sin Vatroslav, Slavko (oženjen za Dragicu Jagar).
U Brodu na Savi Uidlovi otvaraju trgovinu „špecerajskom robom i gvožđem“ 1919. godine.
Uidlovi su živjeli u iznajmljenoj kući Radosavljevića, kasnije Stjepana Štefe Šimića (bogatog
fijakerista i vlasnika pet „Fordovih“ taksi-automobila), koja je imala veliki podrum potreban
vinogradaru. Ova uglovnica na južnom ćošku Starčevićeve ulice i Jelačić-placa bivša je kuća
Aleksandra Radosavljevića, koji je u prizemlju imao trgovinu poljoprivrednih potrepština i
mješovite robe. Od 1920. trgovinu preuzima Josip Hanza, a 1927. godine Vatroslav Uidl.
Šimić je ovu reprezentativnu kuću kupio 1931. Uidl drži trgovinu željezne robe (eksera,
šarafa, okova i brava, fijaker-šporeta, umivaonika, vaga…), svakovrsnog gospodarskog oruđa
(plugova, zubača, runjača…), kuhinjskog emailiranog posuđa, jedaćeg pribora, nadalje
cementa i trstike za stropove...

Sačuvan je Najamni ugovor za trgovinu koji je Vatroslav sklopio s Đurom Radosavljevićem,
ali osim trgovine on unajmljuje i cijeli kat kuće za stanovanje, dvorište s magazinom na kat,
letvama ograđen magazin za željezo, te štalu i podrum. Dogovorena je mjesečna najamnina u
iznosu od 2.000 dinara. Vratit ćemo se Sultanu i Mici. Ako je Uidlovima trebalo robu za trgovinu prevesti, a naručena je roba u Brod željeznicom u teretnim vagonima dolazila, opet su Sultan i Mica uprezani, nosada u čvrsta platon kola, jakih točkova, pa na kolodvor i vozi teške terete, željezne traverze, šipke, mreže, vozi brojne teške vreće cementa, kanalizacijske cijevi... prvo do skladišta,
magazina uz trgovinu, u Starčevićevoj 2, a onda prodanu robu do mušterija po cijelom gradu.
Platon nije imao sjedala, već samo jednu dasku na kojoj je kočijaš na deki sjedio i od drndanja
kola nije mu bilo nimalo ugodno. Imali su Uidlovi i laka, prava gospodska kola – štajervagen na federima, u kojem se tako fino i udobno vozilo i federiralo na mekanim tapaciranim sicevima, da su se rupe na putu osjetile tek kao blago ljuljanje čamca na Savi. Štajervagen su kola koja čine prijelaz prema fijakeru. Štajervagenom se odlazilo do vinograda, a često se išlo, i to ne samo kad grožđe prispije za berbu, jer obitelj je dio godine i boravila u ladanjskoj kući, u svježini i zelenilu vinograda,
livada i šuma. Vozilo se na izlete, pa do groblja, po gradu ako je što trebalo obaviti dalje,
vozilo preko mosta u Bosanski Brod...

Zimi su se ovim kolima točkovi skidali i montirana suna saonice, pa se na sv. Vinka samo muško društvo po snijegu odvezlo do vinograda trsove posvetiti i bučno sv.Vinka, zaštitnika vinograda, proslaviti, još više grla slasnim i tečnim vinom napojiti, ukusnom i obilnom hranom podložiti, a onda su to svake godine u knjigu zapisali, svojevrsnu „Uidlovu spomenicu“. Djeca su za štajervagen-saonice vezala svoje male saonice - rodle, a kočijaš ih je onda, na njihovu neizmjernu radost, vozio i zavažao ulicama grada dok nisu promrzla i poplavila od zime. Za Sultana i Micu imali su Uidlovi u dvorištu zgradu sa zidanom štalom, a sijeno je spremano u njeno potkrovlje. Štalu su imali u Starčevićevoj ulici, u iznajmljenoj kući Šimića, a kasnije također i u Širokoj ulici, tada zvanoj Viteškog kralja Aleksandra I. Ujedinitelja 50 (danas Petra Krešimira IV.), kada su 1937. godine kupili veliku lijepu secesijsku prizemnicu od gospođe Tugomile Brdarić. U prostranom dvorištu, do štale i veškujne, bio je i stan kočijaša. Jednom se ta zgrada i zapalila, gorjelo je sijeno, sukljao je crni dim, nastala je silna strka, ali konji su spašeni. Štalu za konje imali su Uidlovi i u vinogradu. U toj zgradi bile su i vinogradarske potrepštine, rebrače, preše za grožđe i čak tri uzidana bakrena kazana za pečenje rakije. No, u vinogradu su Uidlovi imali i magaricu s ljupkim magarčićem. Njoj su na samar stavljali po dvije limene kante napunjene vodom, pa je magarica vodu raznosila na par mjesta u vinogradu da je bude kada se loza galicom šprica. U vinogradu je stanovao vincilir s obitelji. Vinciliri su bili
Dujmovićevi, a onda Belirovi, Pišta i Katica i njihovo jedanaestero djece.

Sin Vatroslava Uidla, također Vatroslav, Slavko (1904.-1971.) nakon gimnazijskog školovanja (a maturant je prve generacije brodske gimnazije, 1922.-1923.) upisuje Visoku školu za svjetsku trgovinu u Beču. Po obavljenoj praksi u Sarajevu 1926. godine počinje raditi u očevoj trgovini na mjestu prokuriste. Tako nakon smrti Vatroslava starijeg, vlasnikom trgovine željeza postaje Vatroslav mlađi. On ju je držao do 1948., kada mu je „narodna vlast“ oduzela pravo vođenja trgovine. Godine 1945. Vatroslav Uidl je uhapšen pod optužbom za suradnju s neprijateljem. Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj za okrug Slavonski Brod izrekao mu je presudu od šest mjeseci prisilnog rada, tri mjeseca gubitka građanskih prava i konfiskaciju polovine njegove imovine. Kaznu je služio u logoru Ciglana kod Vinkovaca. Vatroslavova supruga Dragica već u lipnju 1945. podnosi molbu za obnovu postupka i prilaže niz dokaza koji pobijaju optužbu protiv njenog supruga. Tako je Vatroslav
već 17. kolovoza 1945. pušten iz zatočeništva. Potom je nastavio voditi svoju trgovinu do 1948., a onda se zaposlio na poslovima komercijaliste pri „Kotarskom savezu poljoprivrednih zadruga“ u Slavonskom Brodu.

Gospodin Dražen Uidl, sin Vatroslava, Slavka, nastavio je priču. Dobro se sjeća Sultana i
Mice, mirnih i poslušnih, tako pametnih plemenitih konja. Upamtio je da su za njih najmanje
deset vozova sijena na tavan štale spremali. A suho sijeno je tako mirisalo. Igrao se Dražen s
društvom svojih vršnjaka u tome sijenu, „bušili“ su tunele, skrivali se u njima, provlačili, pa
onda jedan drugog lovili, valjali i skakali na sijeno. Nagutali su se silne prašine, no bilo je
jako zabavno. Iako je tada bio mali, upamtio je i konje susjeda, trgovca Stjepana Parcena, koji
je u Starčevićevoj ulici kb. 4, do njih, imao veliku trgovinu špecerajske robe, brašna, posija,
kukuruza... naziva „Aprovizacija“.
- Samo, kakve je prekrasne konje Parcen imao! Predivne! Parcenovi su konji bili najbolji u
Brodu. Uvijek nas je šio! – kaže gospodin Dražen. Je li luksuzni Fordov kabriolet iz 1926. godine s velikim farovima iznad blatobrana bio prvi automobil koji su Uidlovi kupili, gospodin Dražen nije siguran. Imati tada automobil bilo je stvar prestiža i mogli su si ga priuštiti samo jako bogati. Auto je vozio ujak Pepi Valdec, a i otac Vatroslav je šofirao. Zadnji auto koji su imali bio je Opel 6. Njega su im za rata ustaše oduzeli. Ostalo je samo šest rezervnih guma, koje su onda opet partizani odnijeli.
Brojne Uidlove obiteljske fotografije dokumentiraju odlazak ljeti autom na omiljeno pješčano
kupalište Poloj, u kupke u Varaždinske toplice, slovensku banju Radence... Nakon kupnje
auta Sultan i Mica imali su odmah manje posla.

Štajervagen i konje, Sultana i Micu, Uidlovima su 1945. godine partizani oduzeli, zaplijenili,
kada su u završnim operacijama potjerali Nijemce i ustaše na povlačenje prema Zagrebu. „U
ime naroda“ partizani su Uidlove „oslobodili“ još mnogo toga. Ali, gle, kojega čuda i sreće!
Kola i konji nađeni su čak u Ivanić-Gradu. Sultana i Micu prepoznao je Rudika Jagar
(veterinar, mlađi brat Vatroslavove supruge Dragice), partizanski kapetan ili nešto slično, neki
čin je imao, sjeća se gospodin Dražen. Rudika se pobrinuo da su Sultan i Mica, zajedno s
kolima vraćeni u Brod, odnosno Uidlovima. Još jednom je partizan Rudika pomogao Uidlovima, kaže gospodin Dražen: Bio je prisutan i kad su nam treći put pravili premetačinu, navodno radi utaje robe. Nekog boga su tražili, a našli samo nekoliko toaletnih sapuna, no to je onda bilo dokaz protunarodnog djelovanja, radi kojega se u zatvoru završavalo. Srećom, nabasao je Rudika i istjerao ih van. Sestra
Željka je već bila odrasla djevojka, petnaest godina je imala i htjeli su ju silom odvesti u partizane, no majka nije dala, obranila ju je, ali presudan je bio Rudika. Povratkom Sultana i Mice u Uidlovoj kući je nastalo neopisivo veselje, a i oni kao da su shvatili što se to s njima zbivalo, nakon dugog i zamornog puta do Ivanić-Grada i natrag, odmorni i dobro nahranjeni, u štali su zadovoljno rzali, jer prepoznavali su svoje dobre gazde i timaritelje.