Svjetloslikari Bauerovi

Gospođa Ljiljana Puđa iz Slavonskog Broda čuva djelić ostavštine poznate brodske fotografske obitelji Bauer, preko stotinu obiteljskih slika i jedan ugovor o kupnji fotografske radnje. Njena sestra Zdenka Olčar bila je udana za sina Bauerovih, Ivicu – Karla, Dragutina. Živjeli su u Velikoj Gorici kraj Zagreba. Njihovom smrću ta je ostavština dospjela gospođi Ljiljani.

Godine 1918. u Brodu na Savi sklopljen je Ugovor između svjetloslikarice gospođe Terezije Schemnitz i gospodina Karla B. Tuboly-Smodića, kojim mu gospođa Terezija prodaje svoju svjetloslikarsku (fotografsku) radnju s Atelierom u Starčevićevoj ulici 55., te svemi k' istoj spadajućimi potrebštinami.

Podjedno dozvoljujem, da se tvrdka i obrt vodi na moje ime sve dotle dok g. kupac nebude mogao dobiti (...) vještu pomoćnicu da samostalno tjeruje radnju... ugovorom se obvezala gospođa Terezija.

Točkom 3 Ugovora gospođa Terezija je također na sebe primila: Vještog pomoćnika li pomoćnicu dužna je prodavateljica nabaviti, kako je to prigodom pogodbe ustanovljeno.

Karlo Smodić kupio je navedeno za 4.000 kruna, te potpisom ugovora stupio odmah u posjed.

Ovaj dokument otkriva nam potpuno nepoznato ime među do sada znanim brodskim fotografima s početka 20. stoljeća, svjetloslikaricu Tereziju Schemnitz. Nitko ju do sada ne spominje, a čudno, niti se je našlo fotografija s oznakom ili potpisom njenog ateliera.

A tko je gospodin Smodić? Podatke o njemu našao sam u Knjizi zavičajnika u brodskom Državnom arhivu. Dragutin (Karlo) Smodić Tuboly rođen je u Ostrogonu u Mađarskoj 15. IV. 1865. od oca Karla i majke Karoline Šimanek. Obitelj je bila plemenitog roda, što potvrđuje jedna dopisnica pisana u Bjelovar 1903. godine Blagorodnom gospodinu Dragutinu pl. Smodić. On je bio državni činovnik, kraljevski gruntovničar, često je po dužnosti mijenjao radna mjesta, pa je i u Brodu na Savi službovao, a tu je i umirovljen. Opet, prema jednoj razglednici upućenoj Dragutinu, vidljivo je da on boravi u Brodu već 1914. godine. Njegova supruga Terezija Harniček umrla je, a druga supruga, Ladislava Tijanić udova Horvath rođena 1872., bila je iz Iloka. Dragutin Smodić imao je sina Josipa rođenog 1902. u Kostajnici.

No, gospodin Smodić imao je i četiri godine stariju kćer Mariju – Mici, nježnu djevojku krupnih plavih očiju, koja je, po svemu sudeći, bila ta vješta svjetloslikarska pomoćnica, koja je i samostalno tjerala radnju, pod nazivom „Foto Smodić“ (na poleđini jedne fotografije u kružnom žigu radnje je natpis: Atelier M. Smodić Brod n/S i zvijezda u središtu kruga). Otac Karlo za nju je kupio svjetloslikarski atelier gospođe Terezije Schemnitz u Starčevićevoj 55. Je li gospođa Schemnitz možda i uvela Mariju u svijet i tajne svjetloslikarstva, nije poznato, ali tako bi prema odredbama u spomenutom Ugovoru trebalo biti.

Oko 1920. godine mlada Marija se udala za jedanaest godina starijeg naočitog Adolfa Bauera. I o njemu nalazimo podatke u Knjizi zavičajnika: rođen je 1887. godine u Neuburgu, u Austriji, od oca Franza i majke Marije Dobesch; po zanimanju je baš bio fotograf, a supruga mu je Marija Smodić (Mici) rođena 1898. u Rumi od oca Karla i majke Terezije Harniček. Supružnici Bauer od tada zajednički rade, imaju atelier „Foto Bauer“, u Starčevićevoj 55, gdje su i stanovali, u kući udove gospođe Ane Krvarić-Brandstäter. Njen muž Hugo Krvarić bio je umirovljeni bosansko-hercegovački solarski prijamnik i preminuo je 1907. Prema reklamnim omotnicama za fotografije, kasnije je atelier jedno vrijeme bio i u Širokoj ulici na broju 7, u dvorištu. Tehnički, atelier je bio jako dobro opremljen, pa u reklami ističu: Izradba svih fotografija do naravne veličine. - Kino snimke. - Reprodukcije. - Diapozitivi. - Uljeni tisak. Radili su i fotografije na svili, od kojih dvije čuva gospođa Pođa. U Registru obrtnika u Državnom arhivu „Foto Bauer“ vodi se od 1920. godine, na ime Marija Bauer, rođ. Smodić-Tuboly.

Godine 1921. godine Adolf i Marija dobivaju sina Edvina, a 1929. sina Ivicu – Karla, Dragutina.

Posao je Bauerovima dobro išao, sudeći prema mnogobrojnim fotografija na kojima su oni snimili Brođane: pojedince, bračne parove, njihove svatove, njihovu djecu, proslave i rođendane, značajne manifestacije u gradu (posveta zastave Hrvatskog sokola), zabave brojnih gradskih društava, komunalne radove (asfaltiranje Jelačićevog placa, postavljanje kanalizacije u Zrinjskoj ulici), gospodarske objekte (Tvornicu vagona, Tvornicu turpija Ivana Meglića u Strossmayerovoj, Holubovu radionicu cementnih proizvoda kod bosanske rampe, bačvariju Exleovih...). To su odreda sadržajno i tehnički vrlo kvalitetne, izoštrene fotografije. U portretiranju, oni su u lokalnom ambijentu slijedili svjetske trendove, a iz portretiranih osoba uspjeli su dati njihovu osobnost i karakter. Posebno je značajno da je u ostavštini Bauerovih i nekoliko fotografija koje prikazuju izgled i opremu njihovog ateliera. Izvor svjetlosti u ondašnjim atelierima bio je stakleni krov i jedan bočni ostakljeni zid. Zavjese, bijele i tamne, regulirale su količinu svjetlosti, pa se moglo igrati sa sjenama. Tako je bilo do konca tridesetih, kada je Brod dobio električnu rasvjetu (1927.), te u atelijerima uvode reflektore s električnim žaruljama. Na spomenutim fotografijama u atelieru vidimo i ondašnje rekvizite - stolice, klupice, naslonjače, štendere za vaze s cvijećem i sl. uz koje su kod fotografiranja smještali likove koje su portretirali. Neđutim, u strašnom nevremenu i tuči koja je zahvatila Brod, stradali su i stakleni krovovi atelijera brodskih fotografa. Bauerovi su to zabilježili na fotografijama svoga ateliera, uz naznaku da je to bilo 1937. godine. Krš i lom posvuda. Komadi stakla razderali su zavjese, oštetili pokućstvo... na sve strane u atelier je prokišnjavalo i voda je dodatno upropastila stvari, fotografske aparate i opremu. Šteta je bila velika.

Bauerovi su imali ekskluzivno pravo snimanja konjskih trka na trkalištu - hipodromu „Vijuš“, kasnije „Poloj“, koje je od 1926. priređivalo Kolo jahača „Ljudevit Posavski“. U tiskanom Programu trka naglašeno je: Upozorenje! Isključivo pravo fotografiranja na trkama dano je „Foto Bauer“ u Brodu n. S. Amaterima dozvoljeno je snimanje jedino uz iskaznice, koje se mogu podići na blagajnama i sudačkoj tribini. Stoga u reklami Bauerovi i ističu izradbu specijalno sportskih snimaka. Ipak je njih bilo dvoje i to dobrih profesionalnih fotografa. Pa dok je Adolf više bio terenac, snimao izvan ateliera, Marija je studiozno portretirala u njihovoj fotografskoj radionici.

Adolf i Marija družili su se s obitelji Pavla-Paje Dimitrijevića, fotografa i vlasnika kino-kazališta „Apolo“ u Starčevićevoj ulici, koje je Pavle zidao 1919. godine, a kinopredstave nijemih filmova počeo prikazivati 1920. I danas na zgradi (bivšeg kina „Partizan“, današnjeg Centra mladih) postoji ostakljeni erker Dimitrijevićevog fotografskog atelijera. Na sačuvanim fotografijama vidimo Bauerove i Dimitrijevićeve bezbrižno izvaljene na toplom pijesku Poloja, a Edvin se igra s lopaticom, pa kako se kvase i brčkaju na savskoj Africi vis-à-vis Granika. Zajedno su za stolom u dobrom raspoloženju u vinogradu kumova Nežić... Na jednoj fotografiji Marija je napisala: "Moja dugogodišnja prijateljica Dimitrijević" (Marija-Vera). Na drugoj pak slici Marija Bauer spremila se u svečanu „brđansku“ šokačku narodnu nošnju: šlinganu suknju, svilene rukave sa zlatom i plišeni kalut sa zlatom, kosa joj je nacoknana i povezana svilenim podvezalom sa zlatom. Onda je Marija snimljena i kako oko vrata nosi veliku svilenu maramu prandžaru na grane. Nošnje su od snaše Marice Knežević iz sela Glogovice, što također piše na poleđini fotografija. I gospođa Dimitrijević je obukla šokačku nošnju. A gospodin Bauer sa slušalicama na ušima strastveno je slušao koncerte iz najnovijeg Filipsovog radioaparata sa zvučnikom u obliku roga. Ako je još netko htio slušati, morao je također staviti slušalice na uši i prikopčati se za radioaparat, a radioaparat za baterije, jer u Brodu električne struje onda još nije bilo.

Adolf je umro oko 1939. godine i Marija je sama nastavila voditi fotografsku radnju. Onda su zaredale i druge nesreće. Stariji sin Edvin nestaje u ratu (na kojoj je strani bio, nije znano). U Foto atelijeru Bauer nađen je pod čudnim okolnostima mrtav jedan njemački vojnik. Marija s tim nije imala nikakve veze, ali je unatoč tome uhićena, optužena i s malodobnim sinom Ivicom odvedena u nacistički logor kraj Beča u Austriji. Što se u logoru događalo, o tome isto ništa ne znamo.

Kada je 1945. godine rat završio, Marija se s Ivicom vratila u Brod. On je pošao na brijački zanat kod gospođe Rapanić na početku Strossmayerove ulice, a onda je primljen u vojnu školu za pilota. Završio je školu, dobio stan u Velikoj Gorici, a 1952. godine se oženio sa Zdenkom Olčar s kojom ima kći Branku rođenu 1953. godine. Iste godine gospođa Marija Bauer odlazi iz Slavonskog Broda sinu u Veliku Goricu, gdje je i umrla 1966. godine. Nakon jednog ranjavanja na straži nesretnim slučajem, Ivica više nije upravljao zrakoplovima. U mirovini, živio je na otoku Rabu i umro u Gorici 2013.

A Josip Smodić, brat gospođe Marije, živio je također u Brodu, u Filipovićevoj ulici do kuće Kavedžija, u jednoj staroj tipičnoj drvenjari s čelom kuće okrenutim putu. Bio je mrtvozornik.

Bauerovi su otišli iz Broda (umrli, odselili), ne ispričavši svoju brodsku priču, te su ovo tek fragmenti iz njihovog života i boravka među nama. Ali, Bauerovi su ostavili bezbrojne fotografije koje će nadopuniti mnoge brodske priče, oni su povijest Broda zabilježili i ispričali fotografskim aparatom.