Turska kavana

Tamo gdje se i danas sastaju dva mucvanjska sokaka, Gornji Mucvanj zvan i Šaragljice (sada Mačekova ulica) i Donji Mucvanj ili Carinska ulica (sada Filipovićeva), nekada se među nizom malih, gotovo identičnih kućeraka zabatom okrenutih sokaku, zadnja kuća na južnoj strani isticala veličinom. Uz sve one male, ljupke, idilične mucvanjske kućice, bila je upravo ogromna, kao da tu nije niti pripadala. Dalje od ove kuće (jugoistočno), započinjao je prostrani pašnjak Vijuš gdje su građani brodski stotine krava i konja napasivali, a sjeverno, preko ceste, bila je slična situacija - niz istovjetnih mucvanjskih kućica te, opet pri kraju, velika kuća bogatog trgovca Mladena Mihajlovića, pa rodna kuća pjesnika Branka Radičevića i visoka drvenjara Hadži-Ristića (sada Exleova). Preko Pivarske ulice (Štampareve) u današnjoj Vrazovoj, bile su upravne zgrade visokih krovišta: carinarnica, velika solara i više zgrada kontumaca - karantena, te stanovi za upravitelje tih važnih državnih ustanova.

Ta spomenuta velika kuća u Donjem Mucvanju, frontom okrenuta sokaku, s nizom od čak deset prozora, bila je kavana. I jako je dobro poslovala. U njoj su putnici u sobama mogli i prespavati, čekajući često i više dana da njihova roba u kontumacu bude pregledana i ocarinjena. Brođani su ovu kuću zvali „turska kavana“, jer su najčešći posjetitelji i gosti bili turski trgovci i njihovi podanici, koji su u Brodu turskom skelom prelazili Savu i iz velike Turske carevine putovali u prostrano Austrijsko carstvo. Kuća je imala tri krila podjednake veličine koja su zatvarala dvorište, pa je broj prostorija u njoj sigurno bio velik. Bila je drvene konstrukcije i blatom omazana, a šindrom pokrivena, kao i sve starije brodske gradnje. Plac na kojem je bila „turska kavana“, danas je dio parka između Brođanke i Mačekove ulice, preko puta kuće Panthy.

Brodski kroničar Josip Koprivčević u „Posavskoj Hrvatskoj“ 1939. godine o tome piše: Strani trgovci iz Bosne, većinom Jevreji, sefardskog obreda, pa pravoslavni Srbi te cigani (džambaši) bavili su se trgovinom, jer pravom Turčinu bilo je sramota trgovati, on je bio samo aga, beg i vojnik. Ovi trgovci iz Bosne, kada su dolazili u Brod u svrhu trgovačkih poslova, stanovali su u jednoj dugoj zidanoj kući kraj malog Vijuša u ulici, zvanoj onda „Šaragljice“, koja se je kuća zvala „turskom kavanom“.

To etnički i konfesionalno raznoliko, još više šaroliko društvo, koje je u „turskoj kavani“ odsjedalo, kavenisalo, pušilo, mezilo i ćefilo, pa onda samo lijeno knjavalo, isticalo se svojom neobičnom orijentalnom odjećom toliko različitom od „zapadnjačke“, ali i svojim postupcima, običajima, prehrambenim i higijenskim navikama, nerazumljivim jezicima, pa i „zapadnjacima“ stranim mirisima. Klijentela „turske kavane“ pripadala je posve drugom, Brođanima sigurno egzotičnom i tajanstvenom svijetu, a koji je već od suprotne obale Save započinjao.

Na svim graničnim prijelazima iz Turske u zemlje Habsburške monarhije primjenjivan je sustav predostrožnosti i strogih zakonskih propisa da se opasne epidemijske bolesti koje su u Turskoj bile česte, ne prošire preko granice. Karantena je za ljude i stoku za „mirnog“ stupnja na vojnom kordonu trajala 21 dan, a za „sumnjivog“ čak 42 dana. Kontumaci su naplaćivali taksu za „čišćenje“ i kontumaciranje – boravak u kontumacu. Tim novcem su se uzdržavali.

Prvi brodski kontumac bio je podignut na ušću Mrsunje u Savu u opkopima stare tvrđave. Nakon izgradnje novog kontumaca na Vijušu (stari Brođani su govorili kontromac), poslije 1770. godine, Vijuš je postao prometno najživlji dio grada. Sa skele, koja je tu na Vijušu brodila - prelazila Savu, prevozeći ljude, stoku i robu, a bila je uvijek u zakupu Turaka, cestom po nasipu dolazilo se do sadašnje Vrazove ulice. I današnja cesta pored sportske dvorane „Vijuš“ do skretanja za Poloj ide tim istim nekadašnjim nasipom. Lijevo i desno od nasipa bile su velike bare nastale kopanjem zemlje od koje su ispečeni milijuni cigala kada su početkom 18. stoljeća bedemi brodske tvrđave zidani. Kasnije su te bare postupno zatrpane.

A, uz samu obalu Save, pored skelskog pristaništa, bila je još jedna važna državna ustanova, zgrada „raštela“, gdje se s Turcima i trgovalo, također pod strogim nadzorom i uz mnoge mjere opreza radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti. Rašteli se podižu od 1768. godine. Uz brodski raštel nalazio se graničarski čardak Skela.

Turski trgovci bili su od „naših ljudi“, austrijskih trgovaca, pri sklapanju poslova u raštelu odijeljeni drvenim ogradama od tanjih brvana. Udaljenost među njima morala je biti najmanje četiri do pet koraka, tako da su se mogli sporazumijevati običnim govorom. Na prostoru između njih stajao je strogi uniformirani službenik, koji se zvao dezinfektor (Reinigungsdiener). Zadatak mu je bio spriječiti da ne dođe do fizičkog dodira između stranaka. Kada je Turčin plaćao, brojio je novac na stolu i poslije ga bacao u bakreni kotlić s octom da bi se raskužio. Dezinfektor je predavao novac iz kotlića našem trgovcu. Kada je naš čovjek plaćao Turčinu, nije bilo raskuživanja. Bio je prisutan i službujući oficir koji je svaki trgovački posao upisivao u „raštelsku knjigu“ i određivao visinu provizije koja je punila vojnu kasu. Trgovina s Turskom cvjetala je u mirno doba, a naročito kad su u njoj bile redovne zdravstvene prilike. Međutim, čim bi se u Turskoj pojavila zarazna bolest, kuga, kolera, prestajala je redovna ili dozvoljena trgovina. Npr. 1827. godine pojavila se teška epidemijska bolest u Turskoj i kompanije upozoravaju - tko bi se u najmanjoj trgovini s Turskom uhvatio, bit će kažnjen 20 godina na rabotu. Ako bi bio slučaj veće trgovine, mogao je prestupnik biti osuđen i na smrt.

O brodskom raštelu putopisac Johann von Csaplovics donosi: Bio je pijačni dan u Brodskom rastelu kad sam ja prispio, a to sam baš i želio. Dosta dugo sam promatrao cjenkaroše. Najveću galamu dizali su turski Cigani, koji su nudili drvena korita na prodaju, pa su se s kupcima cjenkali za par krajcara do iznemoglosti. Naravno tu se mogao vidjeti samo zvečeći novac, jer su Turci plaćali zlatom i srebrom, a isto su primali samo metalni novac. Csaplovics (Čaplović) je u Brodu boravio od 1810. do 1812.

Kada je razvojačena Vojna krajina, 1871. godine, već je dogodine ukinut i kontumac s raštelom. Uskoro je došlo do okupacije Bosne i Hercegovine (1878.), izgradnje željezničkog mosta preko Save, pa će nestati skela na Vijušu, a time i „turska kavana“ u Mucvanju.

Citirani Josip Koprivčević 1939. godine o raštelu zaključuje: ... slučajni prolaznik ni u snu nebi mogao pomisliti, da je ta stara napolak srušena kuća na osami malog Vijuša prije 200 godina bila jedna od najvažnijih kuća u starom Brodu, iz koje su brodski trgovci onog vremena postajali bogatašima, a ostali građani crpili iz nje izvjestno blagostanje i materijalni napredak.

A „turska kavana“ došla je u posjed gradonačelnika kapetana Dragutina Piskura. Kako, to još treba istražiti. Godine 1933. kuću je tadašnja vlasnica, gospođa Melanija Habaher, dala gradu uz uvjet doživotne rente i stan u gradskoj kući u Starčevićevoj br. 8. Otkupom i rušenjem niza kuća u Filipovićevoj ulici planiralo se proširenje stočnog sajmišta na Vijušu. Drvenu građu od „turske kavane“ grad je zatim darovao svojim službenicima, koji su u Brodskom Brdu na Košarevcu napravili kuću za odmor - „činovnički dom“.

(Posavska Hrvatska, 15. veljače 2013.)