Podnačelnik crvenog magistrata

Na izložbi Muzeja brodskog Posavlja „Radnički dom u Slavonskom Brodu 1912. – 2012.“, koju je priredila prof. Ivanka Cafuta, bila je i velika fotografija Mirka Dolenca. Na to su upozorili gospođu Mariju Kirin neki njeni znanci, pa je i ona u Radničkom domu posjetila izložbu. Tako sam (od gospodina Josipa Perčevića), saznao za vezu Dolenca i gospođe Kirin. Naime, on je njoj bio očuh.

A, sindikalni prvak Mirko Dolenc jedan je od inicijatora za gradnju tog istog Radničkog doma u Brodu na Savi 1912. godine, prvog doma u Hrvatskoj kojega su radnici sami svojim sredstvima sagradili.

Odluku o izgradnji doma donio je Međustrukovni odbor sindikalnih organizacija krajem 1910. godine iniciravši i akciju za prikupljanje financijskih sredstava, koja su predstavljala najveću poteškoću u realizaciji cjelokupne zamisli. S obzirom da se radilo o izgradnji vlastitog doma, brodsko je radništvo ponajprije angažiralo vlastita sredstva i snage, a potom je zatražilo pomoć iz zemlje i svijeta... – piše prof. Ivanka Cafuta u katalogu izložbe, te dodaje: – U svrhu prikupljanja financijskih sredstava tiskana je „Utemeljiteljna karta za socijalistički radnički dom u Brodu n.S.“, koja je prodavana za jednu krunu. Prodavane su i kartice ili blokovi pravokutnog oblika s natpisom: „Za Dom socijalno dem. radništva u Brodu na Savi. 1 cigla – 10 filira!“. Odlukom Međustrukovnog odbora svaki sindikalno organizirani radnik bio je dužan priložiti 5 kruna, odnosno otkupiti blokove u toj vrijednosti. Na taj su način prikupljena znatna sredstva...

U kratkom roku, za nešto više od osam mjeseci, dom je bio sagrađen i svečano otvoren. Domovi su u to vrijeme bili registrirani kao zadruge i time je onemogućeno vlasti da ih tretiraju kao političku instituciju. Među prvim zadrugarima i u upravi Radničkog doma bio je i Mirko Dolenc.

U Radničkom domu brodsko je radništvo dobilo prostorije za sindikalne organizacije, knjižnicu s čitaonicom, dvoranu za sastanke, priredbe, tada najljepšu i najveću salu u Brodu. Uz dom bila je kuhinja za prehranu štrajkajućih i nezaposlenih radnika, kao i prenoćište za one koji su bili na proputovanju u potrazi za poslom.

No, tko je bio Mirko Dolenc? Rođen je 1881. u Međimurju, u Prelogu i rano je krenuo od kuće „trbuhom za kruhom“, te izučio za strojara. U Brod je došao 1909. godine kao već afirmirani sindikalni aktivist i član Socijaldemokratske stranke Hrvatske, u koju je ušao kada je radio u Požegi. Zaposlenje u Brodu našao je u drvnoj industriji „Sind“.

Godine 1920. Mirko Dolenc je na listi Socijalističke radničke partije Jugoslavije (k), koja je pobijedila na općinskim izborima u Brodu i osvojila 15 mandata od ukupno 24. To je bio najveći uspjeh komunista na izborima u čitavoj Hrvatskoj. Među komunistima nastalo je pravo oduševljenje. U povorci krenuli su kroz grad noseći crvenu zastavu. Za gradonačelnika izabran je tada krojački radnik Stjepan Bublić, a za dogradonačelnika strojarski radnik Mirko Dolenc. Bio je to, kako su rekli, „crveni magistrat“. U Gradskom zastupstvu Dolenc je bio i u financijskom odboru.

No, 1921. godine donesen je Zakon o zaštiti države kojim je zabranjena komunistička djelatnost. Hapšeni su partijski i sindikalni funkcioneri. Među njima uhićen je i Dolenc, ali odmah je pušten na slobodu. Na izborima 1924. Dolenc opet ulazi u Gradsko zastupstvo. Na listi je upisan kao maloposjednik, jer se već tada počeo baviti poljoprivredom. Godine 1927. Dolenc je na listi za oblasne izbore. Nakon proglašenja diktature zaredala su hapšenja. Kada je 27. srpnja 1929. policija u gradu pronašla dva paketa letaka komunističkog sadržaja, među uhićenima opet je bio i Mirko Dolenc. Dalje o njemu imamo malo podataka. Zna se da je za Drugog svjetskog rata bio dva puta zatvaran u brodsku tvrđavu kao talac. Ipak, ostao je živ.

Majka gospođe Marije Kirin, Julijana Lipušić, udova Nenadović, udala se za Mirka Dolenca 1944. godine. On je bio dvostruki udovac. S prvom ženom, Katarinom Hess iz Valpova, imao je troje djece: Mariju, Franjku i Miroslava. Druga žena mu je bila iz Podvinja, ali i ona je umrla. Julijana je 1943. godine s kćerkom Marijom došla u Brod iz trgovišta Gaj kod Lipika, gdje je zapaljena tvornica jednog Židova u kojoj je radila i nije imala od čega živjeti. Mlađu kćer ostavila je u Gaju kod sestre, a u Brodu je već bio Julijanin stariji sin Mato. Radio je kod stolara Hricaka, pa za rata bio u domobranskoj vojsci, u radnoj bojni i radio na zgradi pošte, koja se baš završavala. Mlađi Julijanin sin Vinko otišao je 1942. godine raditi u Njemačku. Julijana se isprva zaposlila kod sodara Lalike Neusiedlera, pomagala je u kućanstvu. Onda je prešla kod sodara Krušca, pa kod slastičara Slavnića. A kod Slavnića dolazio je po napoj Mirko Dolenc. On je na Dombovićevoj pustari imao imanje, držao marvu, konje, krave, svinje.

- I, gospođa Slavnić nagovori moju mamu da se uda za Dolenca. Imao je tada 63 godine, a mama 38. – kaže gospođa Kirin, – Gospođa Slavnić je rekla mami: "Julijana, znate vi šta, nemojte gledati na godine, on je dobar čovjek. Bombardiranja su, ako nas pogode bombe, ne znam niti što će s nama biti, od čega ćemo živjeti, a što će biti s vama? Misli na djecu". Ja sam imala sedamnaest godina. Mama i dida, tako sam Dolenca zvala, jako su lijepo živjeli. Imali su kuću u Hlinkinoj ulici (kako se za NDH zvala Zmaj Jovina, odnosno današnja Frana Mažuranića), a na Dombovićevoj je bilo pet jutara zemlje u komadu i u napolicu je obrađivao još jedno jutro od Benčevićevih. To se jutro nekako tamo našlo. Imao je dva konja, kola, platon na federima i kirijao, držao dvije krave. Mama je prodavala mlijeko. Ja ne znam koliko djece je othranjeno tim mlijekom, Birina kći Vesna, Horvatićeva Višnja, Koprivčevićeva djeca... Kod Janje mlina bio je internat za omladince koji su radili na obnovi i tu je isto nosila mlijeko. Od svih brodskih bačvara dida je vozio burad u baždarnicu i na stanicu ako su vagonirana.

Za rata i poslije rata još više, toliko je narod na sve strane selio, jedni tamo-jedni vamo, i sve ih je Dolenc prevozio. Politikom se više nije bavio, pa i vrijeme ga je pregazilo. Bio je jako vrijedan i samo je radio na svojoj zemlji, podmazivao kola, krpao ormu, timario konje... Znao je s mamom otići kolima čak do Gaja, a to je preko sto kilometara. Rano bi krenuli, putem se odmarali i do noći bili u Gaju. Prvo je imao dva konja, onda je jedan uginuo i ostao je na tom jednom. Bila je to kobila Zora. Kada je imao nadničare, ja sam kuhala ručak, pa nosila kroz Olivinu, kraj Glogovice preko mosta. Puno sam i ja pomagala, štalu čistila, krave hranila, kukuružnjak sjekla, kola vozila... Kad sam se 1947. godine udala, dida je rekao: "Joj, ode naše dobro iz kuće!" Vidio je da sam bila vrijedna. Slagali smo se. Znam da je bio dogradonačelnik, da je hapšen i zatvaran, u zemlju je skrivao, zakapao komunističku literaturu, dokumente i letke, ali nikada mu to nisu našli. I do smrti je ostao ateista. Ja nisam vidjela da se prekrižio, a kada je svećenik dolazio kuću svetiti, on se izgubio.

Penzije nije imao. Komunisti su mu rekli: "Mirko, prodaj sve, rasturi zemlju i dobit ćeš penziju", ali on to nije htio, bilo mu žao zemlje i penziju je dobio tek s 82 godine starosti. Do 80 godine je radio, onda je istom prodao zemlju. Tada su, 1960. godine, dida i mama prešli kod mene u kuću, u istoj ulici na broj 12., a oni su bili na broju 17. Kuća je potom prodana i kupio ju Mato Agičić. Mi smo bili na terenu i slali smo im za život i plaćali obaveze. Oni su živjeli bezbrižno i mirno. Dida Dolenc umro je 1969., a mama 1987. za Sv. Martina.

Gospođa Marija sačuvala je i ovu lijepu, povećanu i uramljenu fotografiju istaknutog radničkog prvaka i borca za radnička prava Mirka Dolenca, koju je sada poklonila Muzeju.

(Posavska Hrvatska, 7. prosinca 2012.)