Moje pedesete

- Tamo gdje je danas „Mali salon Becić“, ugostiteljsko poduzeće „Dilj“ držalo je „Malu kavanu“. Meni je moglo biti sedam-osam godina. Starci su nas redovito vodili sa sobom, skockaju se, ali to se pazilo da ne budu svake subote u isto spremljeni. Mama je imala stolu od sibirske lisice, pa ju zaogrne oko vrata, jer od Save je znalo biti prohladno. Vjetrić je uvijek pirkao. Onda oni šeću Korzom s tetom Lelom Badrov, tetom Milkom Parcen i starim Parcenom, a kako je u kavani subotom i nedjeljom bila prava navala gostiju, nama plate šabeso, kraher ili himbersaft da sjedimo i čuvamo im mjesta. Kada se nakorziraju, oni dođu sjesti, naruče si točeno pivo, a mi trk po Korzu, ja, bratić Badrov, sestrične Parcenove, Dunja Ribić, Mirjana Ilić... igramo se 'vatanja između šetača, pa skroz trčimo do kraja Korza i u Klasiju utrčimo do rundele. Dalje nismo išli, jer bilo je mračno i na klupama su se parovi na svoj način 'vatali, a još dalje kod bunkera bilo je i svašta. Mi smo već shvaćali što, ali smo se ipak bojali mraka.

Moja dva starija brata, studenti Čedomil i Krunoslav, hofirali su djevojkama, djevojke imali, a starci paze s kojima po Korzu hodaju, mene ispituju što znam, tko je ta, tko ona, jer nisu to svake subote bile iste djevojke. A braća me podmite, plate mi sladoled i ja šutim kao zaliven.
„Mala kavana“ radila je i kad je „Najlon bašča“ izgrađena (1953.). Kako je to isto bilo poduzeće „Dilj“, kavana je imala u zidu probijen prolaz do bašče i služeni su gosti na jednu i na drugu stranu.

Uz „Najlon bašču“ bila je i velika bašča Hotela „Brod“, zvali smo ju i „Perlon bašča“, jer tamo su svirali „narodnjaci“, često vojvođanski ciganski orkestri i smatralo se da je tu niži nivo, kao što je i materijal perlon slabije kvalitete od najlona.

Volio sam kada me starci odvedu u „Otok sreće“ na obali Save, tamo su bili fini, saftni ćevapi, ja sam po dvije porcije mogao pojesti. Svi su se čudili gdje mi već stane. Često sam bio na dječjem igralištu na Malom Vijušu, to je meni bilo pod samim nosom. Bio je veći ringišpil na početku kod vatrogasnog pumpno-penjačkog tornja i dalje još jedan posve mali ringišpil. Navala je bila za ljuljačke-čamce. Svaki je bio obojan drugom veselom bojom, u svakom se moglo ljuljati i desetero djece, a kočilo se dugom daskom na koju je netko stao, pa se daska savila i tako zaustavila čamac. Ali nas je streljana najviše privlačila. Ne samo radi šicanja i, ako pogodimo, da ružu od krep-papira dobijemo. Na streljani je radila neka radodajka, s dobrim iskustvom stečenim u predratnom „Šangaju“, koju su stariji „majstori“ u prostoru iza streljane žestoko „derali“. U redu smo na smjenu čekali i kroz rupe virili i gledali ih, a oni pojma nisu imali, – veselo se na ovaj svoj nestašluk nasmijao gospodin Tvrtko Exle, koji priča današnju priču. - Pa i to smo gledanje plaćali „cvajku“ - dva dinara, a naplaćivao je jedan poduzetni stariji momak sa Vijuša, Kojo Zastavniković, koji im je stražu čuvao. Barem oni su tako mislili.

Cijelo ljeto bili smo na Matinom kupalištu, često Savu preplivavali, na Africi nas struja izbaci, onda pješke idemo bosanskom obalom do Ade, a od Ade spuštamo se nizvodno, plivajući nazad do kupališta. Penjali smo se po stupovima drvenog mosta i skakali u Savu, ili skakali sa štitnika za led, što nije bilo bezopasno. To je bilo svakodnevno. Nije nam smetalo što je Sava znala biti prljava i što je po njoj plivala „žabokrečina“. Razgrneš i plivaš. Na kupalištu je bio vezan i naš čamac, ja zamolim čika Matu da mi da, onda veslamo do Ade i „Kluba“ kraj mosta, a da prođeš ispod mosta trebalo je biti dobar veslač, jer bili su jaki virovi i učas okrenu čamac. A imali smo i čamac skif. To je brat koristio i sav važan vozio „mačke“ do Poloja. Jednom ga je uhvatila salauka već kod „Žute zemlje“, ne može pristati, ne može natrag, uplašila se cura, ali i on. Samo, kad je nevrijeme, pa da i led pada, najbolje je kupati se. Na kupalištu tada nastane bježanija, a mi mularija, fakinaža, svi skočimo u vodu, jer voda je onda posebno topla.

Išao sam u glazbenu školu, a i privatno učio glasovir kod gospođe Zlate Fuks u Gajevoj, kasnije kod mlade Ksenije Ljubetić. U Gimnaziji imali smo plesnjak u crtaoni, gore na drugom katu, i tu sam počeo svirati veliki klavir. Cico Kajtner je svirao gitaru, Ante Benčević bubnjeve, Toman Karadža saksofon, Mirko Sečić harmoniku. Ali dolazilo je toliko ljudi, pa je postojala opasnost da se pod provali, jer taj je kat bio nadozidan. Onda su nam za plesnjak dali učionicu u prizemlju, tamo gdje je pred njom drvo magnolije. To su moji počeci bavljenja glazbom. Nismo imali ime. Uvijek sam više volio svirati, nego pjevati.

Prve hlače „levisice“ dobio sam 1958. godine, donijela mi cura iz Liona. Ali, već ranije došla je jedna pošiljka iznošenih i izderanih „rifli“ u skladište „Otpada“ kod bosanske rampe. To je bila otimačina. Dečki su si išli birati, moj bratić Badrov našao je dvoje-troje koje su mu pasirale. Ja nisam našao - ili su mi bile male ili prevelike.
Bila je moda plastičnih ogrtača – „šuškavaca“. Zima, drhćeš, ali obučeš  šuškavac, svezan u pasu. Morao je biti maslinastozeleni, mekani, ti su bili talijanski, originalni. Plave je proizvodila „Jugoplastika“, samo oni su bili kruti. I obavezno u džepu nosiš mali tranzistor. Proljetna i jesenska kombinacija bile su plastične papuče - „japanke“ i šuškavac. Danas da to netko obuče, pokidali bi se od smijeha, ali onda, to je bio posljednji „modni krik“. Brat Kruno radio je u Puli, bio sam kod njega i nabavio mi japanke. Nabile su mi žuljeve između prstiju, još su mi se od slane morske vode i inficirali, no bio sam ponosan što ih imam.

Modu su donosili iz Zagreba brodski studenti, Grga (Ivan Grgić), Sabljak, moja braća, Željo Pracny, Zdravko Došlić, Fana Abramović...  Mi smo bili uniformirani, pa kad su se oni pojavili na Korzu i plesnjacima u nečemu drugačijem, silno smo to i mi željeli imati. Onda tentamo: -  Mama, tata, daj! Sjećam se, doktor Roje, jedan fini gospodin, nosio je cipele u kombinaciji kože smeđe-bijelo. Mi smo to zvali „cipele sa šlagom“. Namolio sam starce, sjeo na vlak i otišao u Zagreb kupiti, i „skockan do bola“, kako se kaže, ponovio cipele na plesnjak. 

A Brod je još bio blatnjav, noću mrakača, u Radičevićevoj ulici od naše kuće do Biliga (ćošak s Florijanovom ulicom) imao si samo dva svijetla, na kući Becija i Benčevića. Kraj kuća bile cigle, još nije bilo asfaltirano. Kad padne kiša, na ciglu staneš, a bljuzga štrcne po cipelama i hlačama do koljena. Potom je „Borovo“ počelo raditi gumene kaljače. Obujem na cipele kaljače, nalijepim flaster s napisanim svojim imenom i do „Garnizona“ dođem. Na garderobi bili vojnici, ostavim kaljače i u salu uđem čistih cipela. I drugi su tako radili. Ali, kada ples završi, nastane otimačina za kaljače. Samo ja sam svoje odmah prepoznao.

I još mnogo toga ispričao mi je gospodin Tvrtko Exle, ali to ćemo ostaviti za druge priče.
Sa solidnim glazbenim obrazovanjem, talentom i upornim vježbanjem, od šezdesetih godina Tvrtko će postati vrsni glazbenik, svirati u „Najlon bašči“, hotelu „Park“ i njegovoj terasi nad kavanom, glazbeni puti odvest će ga na Rijeku, Srbiju, na mnoge inozemne ture, da bi se koncem sedamdesetih vratio u Brod i - ostao.

(Posavska Hrvatska, 14. rujna 2012.)

Autor: Zvonimir Toldi