Gdje su moje žene?!

Od 18. stoljeća znano, a možda i još ranije, na glavnom brodskom trgu se sajmovalo, kupovalo, cjenkalo, proizvode razmjenjivalo, preprodavalo – švercalo... Stari planovi bilježe na tome mjestu Marktplatz – tržnicu. Kako je rastao trg, rasla je i tržnica. Od sedamdesetih godina 19. stoljeća nastala je tržnica koje se još i sjećamo. Od Mesićeve ulice do Save bila je „zelena pijaca“ s povrćem, voćem i dojivom – mliječnim proizvodima, a sjeverno od Mesićeve ulice podizane su brojne bolte – platnene šatre majstora obrtnika. Mir je bio sve do 1929. godine, kada je Jelačićev trg, dotad položen kamenim oblucima - kaldrmom, asfaltiran.

Radi opsežnih radova tržnica je onda privremeno premještena s trga. Gradsko zastupstvo raspravljalo je o tome i jednoglasno zaključilo da se zelena pijaca smjesti kod parobrodarske agencije (danas Trg Stjepana Miletića), živadska pijaca da ostane na starom mjestu u Trumbićevoj ulici (Ulici Petra Krešimira IV.), a i obrtnicima je također određeno mjesto uz trotoar u Trumbićevoj ulici s obje strane, i to od Berislavićeve ulice (Gupčeve), odnosno Ulice sv. Ivana (Zajčeve) do župne crkve. Iza obrtnika stajati će kola, zaključiše zastupnici, a ukoliko za sve njih neće biti mjesta, smjestit će se na Trg kralja Petra (Trg pobjede). Nakon asfaltiranja, električnog osvjetljenja i uređenja Jelačićevog trga u pravo velegradsko središte, sve je opet vraćeno na svoje mjesto, tržnica na trg, i opet je svaka gospoja našla svoju snašu, svaka stalna mušterija našla svoga majstora. I bili su zadovoljni.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, sada već Trg maršala Tita, za tržnicu je postao pretijesan i razmišljalo se o njenom preseljenju iz središta grada. Za jedne, ona je pružala i ružnu sliku grada, jer kada završi sajmovanje ostajale su gomile smeća i neugodni mirisi. Istina, komunalni radnici žurno su uklanjali i odvozili s trga rasklopive drvene klupe, meli i šlaufom prali betonsku površinu i već u kasnim popodnevnim satima zadovoljni šetači su nesmetano mogli okupirati trg i prepustiti se tada omiljenoj društvenoj zabavi i razbibrizi - korziranju.

Godine 1957. „Brodski list“ piše kako gradske vlasti, Savjet za privredu i Savjet za komunalne poslove Narodnog odbora općine, raspravljaju o premještanju tržnice s Titovog trga. Predloženo je da stočna tržnica (iz Zrinjske, sa „Vatrenke“) ide preko Glogovice, a zelena kraj Save gdje se nalazi dječje igralište, na mjesto bivše stočne pijace koja je tu bila još od 1907. godine. Mjesto je to povoljno radi transporta proizvoda Savom iz Bosne, Srbije, Srijema, a i radi higijenskih uvjeta, jer ima dovoljno i blizu savske vode za čišćenje. Samo, ta je kombinacija otpala. Mjesto za novu tržnicu nađeno je u vrtovima između Gundulićeve, Strossmayerove i Karadžićeve ulice, uz „Crni put“ nasut lešom. Zemljište je vlasnicima prisilno oduzeto i 1962. godine počelo je premještanje tržnice. Pobjedonosno se računalo novu tržnicu završiti do 1. svibnja i ovom radnom pobjedom uveličati Praznik rada ali, kako to već biva, radovi su se još mjesecima otegnuli.

Najprije je preseljena „zelena pijaca“. Koja je to tek onda promjena bila i za prodavače i za kupce! Došli su u pravu pustoš. Mnogima se pijaca sada našla predaleko, pogotovo onima iz zapadnog dijela grada, s Plavog polja, Budainke, ili proizvođačima koji su s proizvodima u Brod dolazili vlakom. A trgovci i birtaši s glavnog trga izgubili su brojne mušterije. Negodovali su i kupci, jer ono malo trgovina u tržnici i oko nje nije moglo zamijeniti one brojne trgovine iz središta grada.

Već 1963. godine novinar Marko Singer u „Brodskom listu“ zapaža da je nova tržnica već i pretijesna: Brodsku tržnicu svakako treba proširiti – to je prva misao koja se nameće, kada se ona obiđe subotom. Pogled sa terase je vanredno živopisan. Sijaset košara sa crvenim rajčicama i svijetlozelenim paprikama. Posebno su grupirani šatori i prodavači stare robe. Subotom su oba ulaza na tržnicu zakrčena. Domaćice prolaze između betonskih i drvenih klupa i razgledaju izloženu robu (…) Tako je svake subote za vrijeme ovih ljetnih dana. Stiska, cjenjkanje.

Ovih dana, 2012. godine, svi proživljavamo još jedno preseljenje tržnice. Istina, ne na drugo mjesto, već samo njen drugačiji raspored, da se oslobodi plato zelene tržnice i izvedu radovi kako bi se tržnicu osuvremenila. Zabilježio sam tek djelić onoga što se tih dana kupcima i mušterijama događalo.

- Gdje su moje žene?! – bilo je najčešće pitanje na brodskoj pijaci u subotu, 10. ožujka, uz zbunjenost, traženje, podizanje na prste, muvanje i motanje oko pretumbanih klupa. Mnoge je i glava totalno zaboljela. Toga je dana, radi predstojećih višemjesečnih radova, rekonstrukcije i natkrivanja (kažu, do rujna, no živi bili pa vidili), pijaca premještena tamo gdje je bio buvljak i još svuda širom, a moralo se malo i stisnuti da opet svi stanu. Ali, da za povijest ostane sve točno zabilježeno, obratio sam se gospodinu Željku Pudiću, poslovođi Tržnice, koji kaže: - Premještanje je počelo još 3. ožujka, a do 12. su premještene sve klupe, do 15. kiosci, te prvi radovi bagerom zakopani 19. ožujka. Sve je to fotografirao gospodin Davor Crnojević i s datumima unio u službeni kompjuter.

- Gdje su moje žene?! - pitale su se brodske domaćice, gospoje, koje redovito dolaze na pijacu i kupuju uvijek kod svojih, istih žena. Pitala su se i gospoda, koja umjesto svojih lijenih gospoja redovito opskrbljuju kućanstvo svježim povrćem i voćem s tržnice. Od njih čusmo i ovu: - Gdje je moja žena s jajima?!

Onda ugledam svoju znanicu Karolinu Bognar, pa ju upitam: - Tražiš svoju ženu?! Ona će: - Kakvu ženu, tražim svog muškarca s rotkvicama!

A, svima se sve naopako okrenulo. Velika je gužva, kako jedan reče, kao na derventskom vašaru. Gospoje traže snaše, snaše traže gospoje, a gospoda i jedne i druge. Uzrujani su maltari, jer neki prodavači uporno staju na mjesta koja im nisu određena. Dok još nisu svi kiosci preseljeni, visoke žičane mreže oko gradilišta bile su postavljene posve blizu klupa s prodavačima, pa se dolazeći činilo kao da su svi oni u nekakav kavez utjerani. I eto ti zbunjenosti, tko zapravo treba banane!?

Sve Varoške nemaju više svoje ćoškove, nemaju ni Orubičani, ni mnogi drugi..., a ćoškovi su za pazar najbolja, premda i najskuplja mjesta na pijaci oduvijek bila.

Žali se jedna snaša iz Ruščice: - Trideset godina smo ćošak plaćali, još moja majka je taj ćošak držala i vidi ti sad, mene pod zid metnili!

- Ko mladu u pročelje! – šali se s njom susjeda s klupe.

- A, politika je to! – jadikuje snaša, jer nije joj do šale.

Gledam, jest to možda kao i neki ćošak, ali pod zidom, gdje puno manje mušterije prolaze.

Onda vidjela snaša jednu svoju gospoju koja se obazirala i stala ju zvati, pa i poletila za njom. I zbilja, gospoja je nju tražila. Onda su bile tako sretne da su se našle, kao kada se izgubljeni sin nađe. Samo su o tome divanile. I, to je samo jedan takav slučaj, a takvih je na desetine bilo. A, neke zaprdnite gospoje niti nakon četiri subote još nisu svoje žene našle! Istina, nekim gospojama sada je bila i prilika da se riješe stalnih žena, koje im često robu i podvale, al to se oćuti, jer, eto, godinama se znaju i paze.

Ipak vjerujemo, dok se mušterije snađu, prodavači snađu, dok svatko svoga opet pronađe, opet će sve biti po starom. Neugodnosti će se zaboraviti, a šale još prepričavati i pamtiti.

Autor: Zvonimir Toldi

(Posavska Hrvatska, 27. travnja 2012.)