Vjerski život

Običaji koje zaboravljamo: Evo što su naši stari radili na Veliki četvrtak

Autor: 035portal Datum objave: 17.04.2025. u 08:00

SLAVONIJA – Veliki četvrtak u slavonskim selima oduvijek je bio dan tišine, sabranosti i dubokog poštovanja. I dok se današnje generacije sve više vežu uz liturgijske obrede u crkvi, stariji se još sjećaju vremena kada se duhovna priprema za Uskrs živjela – u svakom kutku doma, dvorišta i duše.

Zvonima se vežu jezici” – a progovaraju klepetaljke

Jedan od najprepoznatljivijih znakova Velikog četvrtka bio je trenutak kada bi se, nakon mise Večere Gospodnje, utišala zvona. U narodu se govorilo da su „zvonima vezani jezici“ – znak da započinje vrijeme Isusove muke i tišine. Umjesto zvona, slavonskim selima bi tada zazvečale drvene čegrtaljke (klepetaljke). Djeca bi s njima išla kroz selo, često predvođena ministrantima, i najavljivala molitvu ili crkveni obred. Njihova buka, premda gruba, nosila je poruku – Bog šuti, ali mi ga ne zaboravljamo.

Dan tišine i poniznosti

U mnogim domovima na ovaj dan nije bilo pjesme ni radija, čak se i govoralo tiše. Starije žene su djeci često govorile: “Ne viči, danas su Isusa vodili.” Stolovi su ostajali ogoljeni, a obiteljske molitve bile su češće, posebno uvečer. Bio je to dan unutarnje šutnje – kada se nitko nije svađao, a uvrede su se ispravljale.

🧼 Voda Velikog četvrtka – sveta za tijelo i dušu

Još jedan zanimljiv običaj bio je jutarnje umivanje u prirodnoj vodi – rijeci, potoku ili iz bunara. Vjerovalo se da voda Velikog četvrtka ima snagu iscjeljenja. Roditelji su djecu vodili “na vodu” kako bi bila zdrava i vesela kroz cijelu godinu. Mnogi su čuvali i kanistre s tom vodom, kao svojevrsni kućni blagoslov.

Početak priprema, ali bez raskoši

Iako su se pripreme za Uskrs već naveliko odvijale, Veliki četvrtak se nije vezivao uz raskoš. Taj dan se nije kuhalo masno, jela su bila skromna, često posna. Domaćice bi tiho zamijesile prvo tijesto za uskrsni kruh, ali se ništa nije jelo dok se dan ne završi u tišini. Pisalo se manje, radilo se pažljivije, a svaka sitnica nosila je težinu svetosti.

Običaji blijede, ali sjećanja ostaju

Danas, u vremenu ekrana i brzine, ti običaji sve su tiši – baš kao zvona na Veliki četvrtak. No, još uvijek ih čuvaju male župe, stare bake, poneki svećenik ili učitelj koji ih prenosi novim generacijama. Jer Veliki četvrtak nije samo crkveni događaj. On je podsjetnik da se sveto ne nalazi samo u liturgiji – nego i u tišini doma, u čistoj vodi, u pokajanju i pomirenju.

A u Slavoniji, gdje se i danas zna reći “nije Veliki četvrtak dan za svađu”, možda je upravo to najdublja poruka – da se u miru najviše čuje ono što vrijedi.