Isus se preobrazi pred njima. (Marko 9, 2-13)
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma — nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.
A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni.
I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustali« pa ga upitaju: »Zašto pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?« A on im reče: »Ilija će doduše prije doći i sve obnoviti. Pa kako ipak piše o Sinu Čovječjem da će mnogo pretrpjeti i biti prezren? Ali, velim vam: Ilija je već došao i oni učiniše s njim što im se prohtjelo, kao što piše o njemu.« (Marko 9, 2-13)
Braćo i sestre, na drugu korizmenu nedjelju Crkva pred nas stavlja događaj iz Isusovog života kada se pred tri svoja najbliža učenika preobrazio. Zašto nam je važno Preobraženje? Papa Franjo u svojoj korizmenoj poruci ove godine sve potiče na ustrajnost u vjeri upravo po uzoru na ovaj događaj. To zahtijeva određeni napor. Preobražaj ne dolazi odjednom ili naglo, kao poklon. Ono dolazi kao plod žrtve i traženja Gospodina. Poznato nam je kako nije uvijek jednostavno prepoznati Ga, napose u trenucima kušnje ili životnih previranja. U drugom čitanju Pavao Timoteju poručuje kako valja da se zajedno zlopate za Evanđelje (2 Tim 1, 8b). U tom pogledu, onaj tko traži Krista, konkretno događaj preobraženja iz današnjeg Evanđelja, može očekivati određene poteškoće u traženju. Poteškoće pronalazimo već u nama samima jer smo ranjeni istočnim grijehom. Imamo grešnu narav koja nas tare i zove u grijeh. Erazmo Roterdamski kaže kako je naš duh poput države u kojoj je pobuna.
Kako državu čine različiti ljudi, po toj različitosti ono proživljava određenja previranja i pobune po različitim mišljenjima. I takvo stanje može potrajati sve dok vrhovna vlast ne bude u rukama jednog koji će biti mudar, i to ne da sluša, već donese pametnu odluku. Jao državi ako ju vodi običan puk potaknut vlastitim emocijama i nezrelostima. Takva država će biti kaos u kojoj će brzo nastati tiranija („Priručnik kršćanskog ratnika“). Svima je poznato kako bez reda u društvu vlada kaos. Tako je i s našim duhom i naravi. Ako smo podređeni vlastitim emocijama ili samovolji, vrlo brzo će zavladati kaos u nama. Nadalje u svojoj poruci papa Franjo nastavlja kako je cilj korizme ostvariti vlastito preobraženje.
U tome nam pomažu dva puta: prvi čuli smo u današnjoj Zbornoj molitvi: „Bože ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina“. Gdje ga drugo slušamo braćo i sestre, nego u čitanju ili slušanju Božje Riječi, napose o Isusu u evanđeljima. Drugi put je, kaže papa, suočavanje sa vlastitom svakodnevnicom u kojoj je ucijepljen naš konkretni život. Takvo suočavanje ne traži neka nadnaravna iskustva, koju ponekad neki vjernici žarko žele, ne bi li više uzvjerovali. Korizma traži našu svakodnevicu kako bi došli do nadnaravnog, a to je preobraženje, odnosno iskustvo Uskrsa. Kako je svatko od nas jedinstven i autentičan jer je stvoren/stvorena na Božju sliku, to uključuje nužno i različite puteve pronalaska Uskrslog. Netko će ga nekada i negdje sresti. Možda pravi susret i paralelno s time preobražaj netko će doživjeti već u korizmi. Netko će povjerovati u uobičajenoj misi preko tjedna da je Krist živ. Drugi pak svoj susret ili vlastito preobraženje može doživjeti na sam blagdan Uskrsa, a netko možda za vrijeme rada ili posjete nekom bolesniku. Svi su putevi različiti, ali svi jednako vrijedni, jer vode do vrijednog cilja – našeg preobraženja po uzoru na ovaj današnji iz Evanđelja.
Tražiti Uskrsloga kroz ovo vrijeme korizme uključuje ponekad i put u nepoznato. Tako Knjiga Postanka navodi da je Abram dobio poziv od Gospodina u kojem ga poziva da ostavi očinski dom i ode u zemlju koju će mu On pokazati (Post 12, 1). Abram je to i učinio, te na taj način počeo vršiti Božju, a ne svoju volju. Ponekad u životu kršćanina nedostaje odvažnosti. Biti odvažan i hrabar može samo netko tko je pun povjerenja u Boga. Gledajući Abramov primjer, vidimo kako Bog nagrađuje vjernost i povjerenje - „Ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov“ (Post 12, 2). Ne postoji kršćanin koji ne zna za Abrahama i njegov odlazak u nepoznato. Vjera je ta koja je dala „krila“ Abramu, radi koje je doživio vlastito preobraženje i postao Abraham. Danski filozof Kierkagaard reći će kako je život bez vjere život bez srži, beznačajan kojim upravlja vlastita požuda tijela. Stoga, riječima pape Franje, korizma je povlašteno vrijeme u kojem koristeći askezu otvaramo prostor Bogu kako bi nadvladali vlastiti manjak vjere.
Molimo i ove druge korizmene nedjelje („pačiste“) da Gospodin učvrsti u nama ono što je započeo. Neka nas u ovoj korizmi krijepi svojom riječi i čisti naš duh kako bi ovaj život živjeli s Njim s potpunim pouzdanjem kao što ga je imao Abraham, da bi na onaj svijet mogli doći preobraženi.
Amen.
M. O.
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
.jpg)
