Rafinerija i crvena živa

Nedavno je lokalne medije preplavila vijest da bosanskobrodska rafinerija zbog gubitaka ide u likvidaciju. Za Brođane je to uvijek zanimljiva vijest zato što se čini da će jedino naš problem s rafinerijom riješiti ona sama svojim gašenjem. Jer ostali ili nisu pokazali interesa ili su nemoćni što je u svakom slučaju znak da je sustav(i) truo. I tako, dašak nade Brođanima je unijela vijest da će se zbog nelikvidnosti zatvoriti još jedna tvornica. To bi svakako bilo olakšanje za nas s ove strane Save, međutim u toj tvornici rade ljudi koji hrane veliki broj obitelji s one strane Save. No, na stranu sve to – hoće li se rafinerija stvarno ugasiti?

Vijest o zatvaranju rafinerija pojavi se s vremena na vrijeme u stilu: „drž' te se, još malo pa sad će!“, pa eto ako smo mogli tolike godine, strpjet ćemo se još malo da rafinerija sama sebe odvede u propast. Međutim, godine prolaze i prolaze, rafinerija i dalje radi, a likvidacije i dalje nema. Uz cigarete i pivo, i dalje ćemo točiti gorivo iz smrdljive rafinerije, crpke u Bosanskom Brodu i dalje će primati gorivo proizvedeno u rafineriji, a po noći će i dalje preko mosta prolaziti cisterne s bitumenom iz Bosanskog Broda.

Priče o nagomilanim dugovima Rafinerije aktualni su još od prije dolaska Rusa u Bosanski Brod, ali ipak je najzanimljivija teza o kriminalnoj pozadini prodaje/privatizacije rafinerije. Dolaskom Rusa ta priča se zaboravila, ali nije zgoreg prisjetiti se te priče.

Rafinerija u Bosanskom Brodu navodno je prodana 1995. austrijskoj firmi čiji je vlasnik jedan poznati balkanski švercer oružja za iznos od 60 milijuna američkih dolara. Slijed tog novca ima dva potencijalna pravca. Prvi je – privatni džepovi njuški SDS-a, što uopće nije nerealno ako uzmemo u obzir da se privatizacija u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, a pogotovo ratnih i poratnih godina, išla u smjeru punjenja džepova raznih političkih struktura. Tako je npr. i 1992. kada je Vojska Republike Srpske (čitaj JNA) okupirala Vogošću pokraj Sarajeva i protjerala nesrpsko stanovništvo, pod ratni plijen stavljena kompletna produkcija tadašnjeg TAS-a – stotine i stotine novih Golfova završili su kod funkcionera SDS-a.

Druga priča pak ulazi u domenu hladnoratovskog trilera. Te 1995., prije potpisivanje Daytona Srbi prvi put dolaze u defenzivni položaj u Bosni i Hercegovini, odnos snaga je promijenjen i nova hrvatsko-bošnjačka koalicija stvari na terenu okreće u svoju korist. Karadžić tada grčevito traži način da ponovno vrati vodu na svoj mlin, odnosno da srpske snage prevagnu na terenu što je bilo izuzetno teško. U takvoj naizgled bezizlaznoj situaciji, Karadžić se okreće mjerama očajnika pa tako pokušava nabaviti oružje za masovno uništenje čime bi npr. bombardiranjem Sarajeva, Goražda, Bihaća i drugih gradova na jeziv način ponovno dobio prevagu u ratu. Spominje se tako da je Karadžić za tih famoznih 60 milijuna dolara naručio – crvenu živu. Crvena živa je inače fenomen koji se u javnosti pojavljuje negdje od kraja 70-ih a označava element razvijen u SSSR-u koji je kroz razna novinarska naklapanja dobio razne funkcije: od otrova za masovno uništenje, preko elementa za izradu malene i izrazito snažne nuklearne bombe pa sve do eliksira za produženje života (!). Koliko je realna priča o famoznoj crvenoj živi, toliko su je i bosanski Srbi dobili.

Također postoji i priča da je za te novce Karadžić preko krijumčarskih kanala koji su za ex-Jugoslaviju iz Moskve nabavljali oružje naručio novu bombu (spominjale su se: aerosolne, termobaričke i vakuumske bombe) koja je u završnoj fazi razvitka u ruskim vojnim laboratorijima, a ima efekt gotovo isti kao i nuklearna bomba minus štetna radijacija. Novci su završili tko zna gdje, novo oružje nikad nije isporučeno, a Hrvatska vojska je na kraju došla pred Banju Luku. I tako od sarajevskog golfa do crvene žive – rafinerija i dalje radi, rafinerija i dalje smrdi, a tu i tamo kao vakuumska bomba odjekne neka vijest da rafinerija ide u likvidaciju.