Iako umjetnost i tešku industriju često zamišljamo kao dva potpuno suprotna i naizgled nespojiva svijeta, ovih dana u Slavonskom Brodu dogodila se fuzija koja je rezultirala impozantnim umjetničkim djelom. Projekt o kojem će se zasigurno još govoriti idejno je rješenje karizmatičnog dubrovačkog akademskog slikara i aktivista, Pere Mrnarevića, a riječ je o funkcionalnoj skulpturi koja će biti smještena u prostor župe u Gornjim Močilima. Kako je do suradnje uopće došlo i o čemu se točno radi upitali smo samog umjetnika koji je danas na Gradskoj tržnici u Slavonskom Brodu pružio podršku inicijativi "Srcem za šapice" .
- Radim skulpturu duljine od gotovo deset metara duljine i metar i dvadeset visine od čistog željeza. Ideja je jednostavna- kako jedno ili nekoliko slova izvrtiti u nekakvu priču. Naime, ova skulptura ispisuje neko značenje, odnosno od slova se generiraju riječi koje onda obaviještavaju, upozoravaju ili apeliraju na nešto, govori Mrnarević.
Od ideje do realizacije dug je put, a nas je zanimalo kako je gospar Mrnarević umjesto na brodu završio- u Brodu.
- Radovi su počeli na inicijativu mog dragog prijatelja Mijata Stanića, koji je i inače ljepilo, kako bi mi u Dubrovniku rekli fuga našeg društva, jer spaja naizgled nespojive ljude. On je znao za ideju patera Ivana Tolja da oplemeni župni prostor nečim tako modernijim i preporučio je mene; došao sam na sastanak u Gornja Močila gdje prezentirao projekt. Ubrzo smo uvidjeli da imamo sličnu viziju i tako sam počeo s radom na skulpturi, pojasnio je Mrnarević podijelivši s nama više detalja o samim karakteristikama ovog projekta.
- Skulptura je od željeza i stoga ju je nužno održavati, a taj sam materijal odabrao imajući u vidu zajednicu Cenacolo koja će boraviti prekoputa župe te će to biti njihov zadatak, obzirom da je rad jedna od najboljih terapija. Osim toga, želio sam na neki način interpretirati određene riječi i upozoriti na određene ideale u koje određeni kršćani vjeruju da vjeruju. Namjerno naglašavam ovo "vjeruju da vjeruju" jer je put od proklamiranih do isporučenih ideala jako dug; stoga sam htio podsjetiti ljude na riječi poput oprosti, ljubi, voli... To je nešto što nam jako teško ide. Najteže izgovorljiva riječ u hrvatskom jeziku je upravo oprosti, a s druge strane mi je došlo i da ispišem riječi "mir" i "ljubav". Trideset je godina prošlo od rata, ali nekako mi se čini da mir još nije stigao- u smislu oprosta i zaborava, na neki način odmaknuća od te buke.
Mukotrpan i dugotrajan rad odvijao se u fazama, i to u halama slavonskobrodskog giganta Đure Đakovića.
- Moram pohvaliti ekipu majstora iz Đure Đakovića i zahvaliti im se na radu i trudu. Jako je teško izvući određene oblike iz materijala koji ima svoje zadatosti, teorija i praksa se razlikuju, ali eto oni su to nekako uspjeli. Pet- šest majstora je izvodilo ta slova dulje od tri mjeseca i jako su me lijepo tamo primili. Dosta smo se šalili, suradnja je bila ugodna, a ja sam upoznao te neke nove procese. Na kraju smo od tone i pol materijala dobili preko pet stotina slova nakon uloženih stotina radnih sati tako da je to na neki način njihov podvig.
Impozantna skulptura teška tonu i pol prerezana je na pet dijelova i spremna za transport na njeno konačno odredište gdje će, osim one umjetničke, imati i funkcionalnu ulogu. Naime, poslužit će kao ograda župnog dvorišta, a svim posjetiteljima, prolaznicima i vjernicima služiti kao trajni podsjetnik na one elemetarne vrijednosti- mir, ljubav, oprost, nadu i vjeru.
PRETHODNA VIJEST
