Bio je to pašnjak 'Zverinac'

 Sjeverno od glavnog gradskog trga i ruba Klasije, pa do pod "Brodsko brdo", nekad su se prostirali nepregledni pašnjaci i majuri bogatih građana. Pašnjak Zverinac bio je među najvećim. Tek izgradnjom željezničke pruge (1878.), kodvora i taj se dio urbanizirao. Južno od željezničke pruge izgrađuju se industrijski pogoni, a na najjužnijem dijelu Zverinca, onome koji je zadirao sve do Jelačićevog trga i vis-a-vis ondašnje pošte u Lackovićevoj kući, formira se trg.

Na zapadu ovog trga je Klasija, a istočno ulica koja vodi na željezničku stanicu, a od ugla ulice Franje Josipa (danas Krešimirove) počima. Uz nju su nikle velike jednokatnice: Pošta (1904. danas zgrada VABA banke) pa Rakasanovićeva kuća (danas je tu u prizemlju "Turist", skromna prizemnica kina "Urania" (1910. danas je na tom mjestu zgrada PBZ) i i već pri kraju ulice tri Koppove palače. Na sjevernoj strani trg su omeđile palače Till i Šimić (1924. zgrada "Posavske Hrvatske") i dvokatnica Okružne blagajne (1924. danas Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje). Ovaj trg je iza I Svjetskog rata nazvan Trg kralja Petra Oslobodioca, a bio je zapravo velika žitna pijaca, neuređena, u proljeće i jesen blatna, a u ljeto puna prašine. Takav neuređen trg zadavao je glavobolju gradskim vlastima, jer za njegovo uređenje trebalo je utrošiti golemih milijun dinara. 

"Brodske novine" 1929. godine pisale su: "Položaj današnjeg žitnog tržišta jest dobar, jer leži u sjedištu grada gdje su sve veće trgovine većeg opsega skoncentrirane. Ali žalibože to naše žitno tržište liči prije na neko golemo slagalište kamena, a bome liči i na neko smetlište, jer gada i đubreta ne manjka. A to sve gdje bi trebao da bude uzoran red, jer kad stranac dođe i vidi kontrast novo asfaltirane ulice sa stanice u grad te asfaltiranog Jelačićevog trg i tog našeg žitnog tržišta, stvarit će si loš sud o shvaćanju principa higijene i estetike u našem gradu. 

To bi se stanje dalo s nešto novca i malo dobre volje izmijeniti iz temelja izmijeniti, tako da taj prostor između pošte, Okružnog ureda i Klasija bar donekle odgovara svrsi i potrebi. Jer kad padne kiša, onda je ići na žitno tržište kod sadašnjih prilika prava tortura. Zemlja se namoči, blato i smeće se raznesu pa onda kola i konji upadaju u blato pa namjesto da se prodaje i kupuje, treba svak da gleda kako će iz tog kaosa da izađe. Svakako da to ubija i dobru volju kod kupaca, pa seljak ili mora da proda namirnice uz bescjenje ili mora sve natrag u selo voziti, jer nije mogao svoje proizvode da proda. 

Iako tako mora se otvoriti još jedan prilaz na žitnu pijacu i to kod pošte, da se sav promet ne ograniči na prilaze kod kuće g Cviića i kod okružnog ureda. 

Naša žitna tržnica mora se dobro iskaldrmisati, ne mora to biti asfalt niti makadam, ali to može biti običan kamen tucanik, a parni valjak grad imade pa neka seto što prije i ove zime uredi. Vaga gradska treba da se prenese na sredinu pijace, a ne da se kod ugla na poštu narod gužva, treba da bude pristupačna sa svih strana i tako...".

"Jutarnji list" iste godine, iznosi isti problem, ističući da je žitna pijaca premalena za sva kola "pa su seljačka kola rasštrkana po cijelom gradu, gdje god ima mjesta. Kako grad izgleda na taj način? Svakako loše!"

"Ali prije nego što grad utroši velike novce za uređenje tog trga, trebalo bi dobro razmisliti, jeli dobro da sajmište ostane na tom mjestu.Što će biti za par godina kada se grad još više razvije?" Tako nastavlja pisati novinar "Jutarnjeg lista" i dodaje - "Mnogi razlozi govore da bi se sajmište trebalo premjestiti na Vijuš (gdje je već od 1907. godine bila stočna pijaca). Kako Vijuš leži uz Savu, mogla bi se čistoća sajmišta mnogo lakše održavati, a kraj toga nemajuć vodovoda stajalo bi čišćenje današnjeg sajmišta mnogo više novaca. Samo kaldrmiranje trga Kralja Petra bilo bi 100.000 D skuplje nego da se to izvede na Vijušu, gdje bi dovoz materijala uslijed blizine Save bilo jeftinije. Protiv smještaja sajmišta u centru grada govori najodlučnije estetika i higijena grada. Kako će nam Jelačićev trg izgledati uslijed nanošenja tog blata na nj? Moramo držati i to na umu, da nam nije potrebno Jelačićev trg asfaltirati, ako ćemo na njemu blato i smeće gledati". 

Samo, još se pričekalo s izmiještanjem sajmišta. Do 1934. godine nije urađeno ništa, osim što je s juga trg zatvoren izgradnjom hotela braće Benčević, koji je 1933. godine stavljen pod krov, a tek trećina trga je iznivelirana, popločena i kanalizirana. Razmišljalo se i o postavljanju spomenika kralju Petru Oslobodiocu na istaknutom mjestu trga. Te se puste želje nisu ostvarile, ali je zato iza II Svjetskog rata zavijorila zastava Đamonjinog spomenika na visokom bijelom obelisku, na otad zvanom Trgu pobjede.

Na istom mjestu sada je bista "osu domovine" dr. Anti Starčeviću.

 Godine 1939. grad je besplatno ustupio zemljište za gradnju poštansko-telegrafske zgrade na ovom trgu, koja je građena za vrijeme II Svjetskog rata. Izgradnjom pošte trg je dobio sadašnje dimenzije. 

Autor: Zvonimir Toldi (2002.)