Baj Jozo!

Podvinje, 1959. godine

- "Dragi moj baj Jozo! Mi smo svi fala Bogu živi i zdravi. A kako si ti?! Jesil se oženio?!" - to je uvijek bila sljedeća rečenica. Nećkala sam se. Rekla bih baki: "Joj, bako, pa kako ću ja to napisati!", "Samo ti piši", zapovijedala je baka….

Pismo je pisala tada desetogodišnja djevojčica Željka, diktirala baka Ruža, a pismo je pisano bakinom bratu Jozi.

A brat Jozo tada je bio gimnazijski profesor u Krapini – Jozo - Joza Živković. Rođen u Rastušju 1903. godine.

- Za školskih ferija dolazio je u Brod, tako sam ga upamtila. U dugom zelenom hubertusu sa šeširom, izrazito visok, bio je kao kakva gromada. Bio je boem, neoženjen, vječni podstanar, materijalno ga nije zanimalo, nije mu bilo važno da u životu nešto stekne. Ali, zato volio je dobro pojesti, bio je pravi gurman. Pušio je cigaretu za cigaretom, pa kako ujutro upali cigaretu s jednom šibicom, više nijednu šibicu nije potrošio, palio je cigaretu na cigaretu. Sjećam ga se u lijepom kontekstu. Prvu knjigu priča Ivane Brlić-Mažuranić dobila sam od njega, kao i Andersenove bajke. Puno je i lijepo pričao, upravo nas zabavljao pričanjem i pritom je znao biti blago ironičan. Meni je bilo neobično što bi s bakom volio „šokački divaniti“, upotrebljavali su u govoru i neke stare riječi koje ja sve nisam niti razumjela.

Danas mi je jako žao da nisam bila pet-šest godina starija pa da više zapamtim od baj Joze – kaže gospođa Željka Balentović, magistra farmacije iz apoteke kod „male crkve“.

Od gospođe Željke saznao sam još biografskih podataka o profesoru Živkoviću – baj Jozi.

Jozin otac, Rado, uz bavljenje poljoprivredom, držao je manju trgovinu i gostionicu u Rastušju. Zvali su ih po selu Radini. Prva Radina crkveno vjenčana žena bila je iz Glogovice i s njom je imao jedno dijete. Žena ga je potom ostavila i vratila se svojima u Glogovicu. Onda se „oženio“ Evom i imao Ružu (Željkinu baku) i Jozu. Naravno, uz živu prvu ženu, nije se više mogao u crkvi vjenčati, tako da su djeca, Ruža i Jozo, smatrana izvanbračnom, u krsnom listu pisalo im je samo ime majke, što ih je jako patilo. Međutim, Eva je umrla i opet se Rado „ženio“ nekoliko puta. Bio je baš bećarast.

Rado Živković bio je kum Tadijanovića. Jednu njegovu dogodovštinu zabilježio je i „Tadija“, ali gospođa Željka ju je sadržajnije upamtila.

Bio je kirvaj u Rastušju, Sveti Vid, i Radi su pod mehanom svirali tamburaši. On je plaćao svirce, zaticao im novčanice za žice, bacao djeci bombone po putu, baš se kerio i veselio. Onda su ga tamburaši pratili do rastuškog groblja, gdje se veselje nastavilo uz svirku, pjesmu i obilno pilo. Rado je dao sebi uzidati grobnicu i podići spomenik na kojem je zlatnim slovima pisalo: Spomenik podigao sam sebi. Još je legao u grobnicu i „isprobao“ ju, je li mu taman. I, bila je taman. Takav je bio Rado! A njegov sin Jozo bio je sušta suprotnost.

U podvinjskoj osnovnoj školi Jozo je bio jako dobar đak i svećenik je nagovarao oca Radu da ga školuje, ali ovaj se nećkao. No, svećenik je bio uporan, prekorio ga je: - Kakav si ti gazda, a ne možeš sina poslati u školu? I otac je nevoljko popustio, Jozo je pošao u brodsku Kraljevsku realnu gimnaziju, a stanovao je u franjevačkom samostanu kod svetih otaca, što je otac plaćao u naturi.

Sestra Jozina, Ruža Živković, udala se u Grabarje u seljački kuću za Nikolu Ferenčevića.

Veliku maturu Jozo je položio 1923. godine u generaciji slavnih prvih maturanata brodske gimnazije. Na fotografiji maturanata, u gornjem redu, uočljiva je njegova visina. Potom je na Filozofskom fakultet u Zagrebu upisao studij jugoslavenske književnosti i francuskog jezika.

Za ljetnih i semestarskih praznika, od 1924. do 1927. godine, vraćao se rodnoj kući i aktivno uključivao u rad kazališne družine podvinjske Narodne čitaonice. Bio je glumac i režiser predstava. Ovu njegovu aktivnost bilježi Spomenica prilikom proslave stogodišnjice osnutka škole u Podvinju 1929., koju je on kao apsolvent filozofije sastavio.

„Narodna čitaonica“ u Podvinju osnovana je 1919. godine i imala je jako aktivnu dramsku skupinu. Za školskog raspusta 1924. godine uvježbao je Jozo Živković s podvinjskim glumcima Nušićevu komediju „Sumnjivo lice“ i glumio jednu od uloga (Jerotije). Oko organizacije proslave hiljadugodišnjnice hrvatskog kraljevstva, 1925., najviše su se on i Rikard Weselsky angažirali. Jozo je uvježbao prigodni komad „Hrvati kroz hiljadu godina“, te ravnao velikim zborom djevojaka i momaka. Godine 1926. davan je iz seoskog života igrokaz s pjevanjem „Đido“ i opet je Jozo sve režirao i ravnao zborom, kao i sljedeće godine, 1927., kada je prikazana Gogoljeva komedija „Ženidba“. Ovu su predstavu Podvinjci uspješno odigrali i u Andrijevcima.

Predstave, igrane u korist čitaonice, održavale su se ljeti i to na Placu ili u školskom dvorištu jer u Podvinju nije bilo prikladne prostorije za održavanje zabava i predstava. Tako su se predstave često odgađale radi vremenskih nepogoda. Prije dvije godine kupio je R. Weselsky gostionu na ćošku kraj crkve i , uz ostale udobne prostorije, uredio je salu za održavanje predstava i zabava – piše Jozo u Spomenici.

Sa školskom djecom uvježbao je Jozo i program akademije prigodom spomenute proslave stogodišnjice podvinjske škole 1929.

Po završetku studija 1934. Jozo Živković službovao je na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, gdje je predavao francuski jezik. Potom je bio činovnik Državne riznice u Zagrebu i kratko vrijeme profesor na gornjogradskoj partizanskoj gimnaziji. Od 1945. službovao je u Šibeniku, a od 1949. godine punih sedamnaest godina bio je profesor na gimnaziji u Krapini.

Profesor Stjepan Krpan u knjizi Zavičajnici: portreti malo spominjanih, prešućivanih i zaboravljenih piše i o Jozi Živkoviću i daje iscrpni pregled njegovih književnih djela:

U Rastušju je na svijet došao Joza Živković, autor brojnih napisa o književnim događajima, plodan pisac za djecu i veoma zauzet prevoditelj s bugarskog, čime je uvelike pridonio našem upoznavanju bugarske književnosti i kulture... Pregledavši u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu bibliografiju Joze Živkovića, koja i ne mora biti potpuna, ustanovili smo da je on po novinama i revijama i drugdje objavio više od 130 bibliografskih jedinica, sve u vremenskom rasponu od 1929. do 1949. g. Najplodnije razdoblje njegova pisanja jest ono između 1937. i 1945. g.

Pisao je u „Hrvatskom dnevniku“, „Ustaškoj uzdanici“ – listu za djecu, dnevniku „Nova Hrvatska“, „Hrvatskom ženskom listu“, „Hrvatskoj reviji“, listu „Novine“ i mnogim drugima.

Više toplo ispripovijedanih priča pripada božićnom tematskom krugu. Priloge je potpisivao i pseudonimom J. Rastuški.

Godine 1942. grupa pisaca Nezavisne Države Hrvatske posjetila je Bugarsku. O tome Živković je pisao u „Hrvatskoj reviji“. U delegaciji su bili: Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Antun Bonifačić, Ivan Esih… a među njima i Joza Živković. Opisao je sofijske spomeničke znamenitosti koje su hrvatski pisci posjetili, izvijestio o književnoj večeri, o posjetu Rilskom samostanu, duhovnom središtu i svetištu Bugara, o posjetu Plovdivu...

Poslije Drugog svjetskog rata Joza Živković se povukao u mirni profesorski život. Sigurno da se s mnogim postupcima nove vlasti nije slagao i zato je „zašutio“. Njegovi učenici sjećaju ga se kao odlična znalca i duhovita predavača.

Joza Živković umro je u bolnici u Zagrebu 1966. godine i sahranjen je na zagrebačkom groblju „Mirogoj“.