Život

Mama, tukli su nas šibom – ili ipak nisu? Roditelji u Oriovcu odlučili progovoriti!

Autor: 035portal Datum objave: 01.08.2025. u 16:00

Nakon zatvaranja obrta za čuvanje djece DV Sunčica u Oriovcu, institucije šute, istraga traje, a zajednica se – glasno oglasila.

ORIOVAC – Više od mjesec dana prošlo je otkako je privatni obrt za čuvanje djece DV Sunčica zatvoren zbog sumnje u fizičko i verbalno zlostavljanje djece. Pokrenulo ga je, prema neslužbenim informacijama, priznanje jednog djeteta koje je majci reklo: Mama, tukli su nas šibom. Uslijedila je hitna inspekcija, a zatim – tišina. Tišina institucija. No ono što se nije utišalo, već se s još većom snagom rasplamsalo, bio je glas zajednice. Roditelja. Svih onih koji Miri i Zdenku Čuljat već godinama povjeravaju ono najvrjednije što imaju – svoju djecu.

I odlučili su: nećemo šutjeti. Jer ako sustav ne zna slušati, mi ćemo govoriti još glasnije. U želji da iznesu i svoju stranu priče danas su nas ugostili u domu Eve Pekić, čija djeca također pohađaju DV Sunčica.

Bez rješenja, bez informacija, bez alternative

Zatvaranje jedinog privatnog obrta za čuvanje djece u naselju izazvalo je pravu paniku među roditeljima. Djeca su ostala bez skrbi, roditelji bez informacija. Usmena zabrana rada obznanjena je usred radnog vremena, oko podne, kada su mnoga djeca već spavala. Roditelji su pozvani da dođu po njih. Nisu znali zašto.

– Ušla sam i pitala o čemu se radi. Rečeno mi je da su dobili prijavu za fizičko maltretiranje. Bila sam šokirana. Tamo mi je već treće dijete – nikada ništa sumnjivo, niti jedno nije izjavilo da im je bilo loše. Dapače, kaže Sonja Topolovac, majka trojice sinova koji su prošli kroz obrt obitelji Čuljat.

– Djeca su u parku trčala tim tetama u zagrljaj. I to ne jednom. To se ne može glumiti. Moji roditelji, susjedi, svi smo to vidjeli. To su djeca koja vole svoje tete, govori Marija Ivaniša.

Roditelji su danima tražili odgovore – bez uspjeha. Većina se organizirala sama, improvizirajući čuvanje djece uz pomoć baka, djedova ili uzimanjem slobodnih dana.

– Nama nitko nije rekao što da radimo, kome da se obratimo. Sve smo morali sami. U Ministarstvu jedan kaže jedno, drugi drugo. U brodskoj podružnici nemaju pojma. U Zagrebu kažu da je nadležan teren. A djeca? Djeca čekaju, ističe Marija Ivaniša.

Ne bježimo od istine, ali želimo cjelovitu sliku

Roditelji ne negiraju da institucije moraju reagirati na sumnju u zlostavljanje. No smatraju da se postupak nije smio voditi na ovaj način – bez detaljne istrage, bez prisutnosti socijalnih radnika, bez policijskih službenika, bez dokumentacije i bez prava na obranu.

– Inspektorice su ispitivale djecu bez nadzora roditelja i bez prisustva stručnih osoba. Čak su vlasnicama rekle da ne smiju pitati što su djeca ispitivana. To nije normalno. Djeca su mala, lako sugestibilna. Igrala su se ispitivanja kad su došla kući!, naglašava Matea Malinar.

– Moje dijete ima četiri godine. Kad sam ga pitala što su ih ispitivali, rekao je da ne zna, da su ih nešto pitali i da su im rekli da to ne smiju ponavljati. Ne mislite li da je i to zastrašivanje?

Zatvaranje je, kažu roditelji, provedeno bez pečata, bez pisanog naloga, a rješenja koja su kasnije počela stizati – ne navode konkretne nepravilnosti.

– Zatvoriš cijeli obrt zbog “osnovane sumnje”? Pa ne zatvaraš općinu ako jedan djelatnik pogriješi. Istražiš, utvrdiš, pa postupiš. Ovo je bio linč, ne istraga, smatra Jasmin Konjević.

Djeca kao dokaz – bez riječi, ali s osmijehom

Roditelji tvrde da se djeca iz vrtića svakodnevno vraćaju sretna, nahranjena, s pričama iz šetnje, pjesmicama koje uče, s radovima koje izrađuju. Posebno ističu Božićne domjenke, jesenske radionice, karaoke, priredbe koje su organizirane za roditelje – sve u izvedbi djece.

– To nije čuvanje djece – to je život. Oni uče brojeve, boje, pjesme. Imaju igrokaze, glume, plešu. Moj sin je s 3 godine znao pjesme napamet jer su ih tamo pjevali svaki dan, govori Martina Rajković.

– Moja djevojčica je jako izbirljiva s hranom. Tete su se potrudile da nikada ne ostane gladna. Ako nije htjela ručak, dobila bi nešto drugo. Bez osuđivanja, bez prisile.

– Dok je suprug vlasnice još radio kao prijevoznik, djeca su s nestrpljenjem iščekivala kada će se vratiti čika Zdena s kamionom! Donio bi im čokoladice, poklone, bio bi prava atrakcija. I nikad, ali nikad, nisam čula da su se bojali. Samo oduševljenje, prisjeća se Zdravka Živković.

Sustav ih gurnuo, zajednica ih grli

Obitelj Čuljat ne želi komentirati situaciju – svjesni su da su pod povećalom institucija. No roditelji s kojima smo razgovarali ističu da su potreseni, iscrpljeni i blizu odluke da sve zatvore. Upravo zato je podrška zajednice još važnija.

– Rekli su mi da ovo više ne mogu. Da ne mogu da ih nazivaju zlostavljačima. A istina je da su oni ljudi koji su posvojili dvoje djece, pomogli desetke drugih, i svako dijete tretirali kao svoje. Ako to nije pokazatelj ljubavi – što je?, pita se Sonja Topolovac.

– Oni su uzimali djecu i prije šest ujutro jer roditelji rade. Ostajali bi i dulje, dok roditelj ne stigne. Nisu naplaćivali više. Nikad nisu odbili pomoći. To nije posao. To je poziv, zaključuje Matea Malinar.

Apel institucijama: I druga strana zaslužuje da ju se čuje

Roditelji ne žele zaustavljati istragu, ali zahtijevaju da ona bude transparentna, cjelovita i – pravedna. Ne žele više prebacivanje odgovornosti među institucijama, šutnju bez odgovora, zatvaranje bez dokaza. Žele – istinu.

- Svako dijete je važno. Ako je netko doista učinio nešto pogrešno – neka odgovara. Ali ne zatvarajte cijeli svijet jedne zajednice zbog jedne rečenice. I saslušajte nas – roditelje, koji smo tamo svaki dan ostavljali svoju djecu, bez straha – poručuje Eva Pekić.

U svijetu u kojem institucije često zaborave ljude koje bi trebale štititi, ova zajednica pokazuje rijetku snagu – da se ne boji stati iza onih u koje vjeruje. I dok se sustav još premišlja, roditelji su jasni: Naša djeca ne glume sreću. I zato ćemo govoriti dok god treba.

Bez ikakve organizacije, ali s mnogo srca, ovi roditelji su pokrenuli tihu, ali odlučnu kampanju podrške. Razgovaraju s odvjetnicima, pišu nadležnim institucijama, apeliraju na medije – ne da zaustave pravdu, već da ju dopune.