Otišao zbog veće plaće, tradicije i slobodnih autocesta

"Jedino što mi je zaista zasmetalo je njemačko odbijanje korištenja engleskog. Jedni se srame jer ni svoj jezik ne znaju kako treba pa se boje pogrešaka, drugi su prezaposleni svojim jezikom da si ne daju volje i vremena naučiti druge jezike, a treći su pak ponosni Nijemci i ako ih u trgovini išta pitate na engleskom, radije će produžiti nego pomoći. Takvi su najrjeđi, al' pronađu se", započinje priču Karlo Trbojević, 22-godišnjak iz Slavonskog Broda koji je po struci računalni tehničar u strojarstvu, ali trenutno radi kao dizajner u arhitekturi u Augsburgu, piše portal nasiljudi.com.

- U Hrvatskoj sam pohađao fakultet strojarstva i ubrzo odustao zbog privatnih zavrzlama, nakon čega sam se zaposlio u jednoj njemačkoj firmi s bazom u Augsburgu. U Slavonskom Brodu su imali filijalu gdje smo se bavili 3D i CAD dizajnom. Pod dizajn mislim da to nije ništa egzotično, to je tek tehničko crtanje u 3 dimenzije.

Otišao iz tri razloga

- Na odlazak sam se odlučio iz tri razloga. Njemačka me oduvijek fascinirala zbog stupnja do kojeg su razvili infrastrukturu, obrazovanje i (za mene) najbitnije, očuvanje tradicije i spomenika. Volim putovati pa volim ponešto novo i vidjeti. Drugi razlog je bio ekonomske prirode. Nisam se mogao pomiriti s nekoliko stotina eura plaće u Hrvatskoj, radeći za njemačku firmu u kojoj isključivo zbog lokacije ljudi zarađuju 4 do 5 puta više. Nije stvar zavisti ili nečega plitkoga, nego isključivo činjenica da trošim svoje vrijeme na sitnice dok jednakim radom i zalaganjem mogu postići daleko veće rezultate. Treći razlog su autoceste bez ograničenja i ono što bi Nijemci nazvali 'Fahrvergnügen'. Stvarno volim putovati.

- Kako sam došao baš u Augsburg? Školski kolega s kojim sam u dotičnom trenutku izgubio kontakt našao se silom prilike u Augsburgu u firmi u kojoj smo sada obojica zaposleni. Iz puke slučajnosti sam ga uhvatio na Facebooku, pitao kako život ide i saznao da radi u Augsburgu u našoj struci. I to sve baš u vrijeme kad sam metaforički "pukao" u Hrvatskoj i odlučio da mi treba promjena okoline. Hrvatska je jednostavno postala jako sumorna sredina okružena političkim spinovima i negativnim raspoloženjem. Svi smo se mi, ako ne svjesno, onda podsvjesno, odselili jer u Hrvatskoj više ne vidimo svrhu u ostanku.

- Prvi dojmovi - tek sam došao u Gersthofen (gradić-naselje jednako daleko od Augsburga kao Sesvete od Zagreba) i prvo što sam osjetio bio je ugodan miris u zraku, podsjećao me na pržene bademe (došao sam 19.9. pa su nekakvi festivali bili aktivni, odatle i miris). To mi je bio najživopisniji dojam jer je zrak u Brodu užasan od rafinerije s one strane Save. 

- Gradić je "fora". Jedan od onih njemačkih gradova koji su arhitekturom cvjetali baš u vrijeme renesanse. Ljudi su uglavnom simpatični i ugodni. U godinu dana nisam imao nekih neugodnih situacija kojih se mogu sjetiti.

- Jezik mi i nije bio tolika nepoznanica budući da sam rano propričao njemački prateći satelitsku televiziju. Jedino što mi je bilo novo bio je taj "švapski" (od Schwaben, govorna pokrajina u kojoj se nalazi Augsburg), zbog kojeg se dan danas moram napregnuti da bih išta razumio. Sve je puno suglasnika "š", trpaju samoglasnike gdje stignu i gutaju slogove. Ponekad su mi baš smiješni.

Najteže je pronaći smještaj

- S pronalskom smještaja je jako teško. To i je glavni razlog zašto ljudi ne uspiju doći. U početku su potrebne dvije stanarine bez režija i stanarina s režijama za tekući mjesec, što znači da ako stanarina košta 250 eura bez režija i recimo 300 eura s režijama, da biste uopće potpisali stanarski ugovor potrebno vam je 800 eura. Tih 500 eura je kaucija koju ama baš svaki stanodavac ovdje traži.

- Kaucija se naravno pri izlasku vrati nazad, ili se pak stanodavac od nje namiri ukoliko se stan napusti bez najave 3 mjeseca unaprijed. Kraj toga tržište je zasićeno zainteresiranima za stanove. Prednost naravno dolazi s boljim poslom i financijskom situacijom. Obitelji također imaju prednost pred samcima iz razloga što je samac po statistikama skloniji neredu, buci i dovođenju nepoznatih ljudi u stan. Stanovi su relativno skupi. U usporedbi na Hrvatsku, cijene za najam po kvadratnom metru su od 9 do 12 eura u stanovima koje sam osobno gledao radi selidbe. To znači da za stan od 50 kvadratnih metara morate 'izvaliti' od 450 do 600 eura samo za stanarinu, bez ostalih troškova struje, vode, interneta, plina itd.

Ugovor je svetinja

- Birokracija je ili ista ili bolja nego u Hrvatskoj. Redove u bankama, institucijama, centrima za prijave vozila, osobnih, vozačkih, tablica nisam vidio. Porezi su veliki na plaći, dok su na usluge i proizvode manji nego u Hrvatskoj.

- Što se plaće i doprinosa tiče, postoji više poreznih skupina koje ovise o tome jeste li samac ili živite s partnerom ili partnericom, tko od vas i koliko zarađuje i slično. Prva, a čini mi se i najskuplja porezna klasa je za samce. Tu se na brutto plaću od 2.000 eura prima otprilike 1.350 eura netto (oprez: Nijemci pričaju UVIJEK u brutto plaći).

- Odnos poslodavca prema radniku je često hladan na što mi Balkanci, ovakvi temperamentni kakvi jesmo, nismo navikli. Odnos je hladan i proračunat te će pokušati izmusti svaki eurocent od radnika, ali će ga zauzvrat poštovati kao takvog. Neće ga izlagati ikakvom riziku po zdravlje i tjerati ga da radi po uvjetima na koje nije pristao odnosno potpisao u ugovoru (zbog toga se svi ugovori moraju dobro pročitati, papir i potpis ovdje su svetinja).

- Isto tako, poslodavac zna da se zaposlenik može obratiti sudu za radne odnose i poreznoj upravi te ako je igdje pogriješio, vrlo će vjerojatno po Krleži 'fasovati' debelu kaznu. Tako da ono, što se plaća i prava zaposlenika tiče, dok god je netko zaposlen za Nijemca mora biti spreman na ono što je potpisao i bit će siguran i zadovoljan. Još jednom, ugovor je svetinja. Nemojte misliti da poslodavac zaposlenika u bilo kojem trenutku neće podsjetiti na ugovor ako u pitanje dođu stvari poznate u Hrvatskoj kao "to nije moj posao".

Pratite svoje snove i nikad nemojte odustati

- Bez obzira na sve, Hrvatska je moja domovina, rođen sam tamo i odrastao sam tamo. Naravno da mi nedostaje, ali nije mi ni žao. Situacija je takva kakva je, bilo koja pragmatična osoba koja se našla u mojoj situaciji, što se tiče prilike dane od strane firme u kojoj trenutno radim, iskoristila bi priliku maksimalno.

- Nedostaju mi obitelj i prijatelji za koje se ponekad osjećam kao da sam ih napustio. Drago mi je iako to smatram relativnim pojmom. Drago mi je što sam ispunio svoj dječački san i očekivanja, čak bih se usudio reći i nadmašio očekivanja pojedinaca. Je li mi drago što je to Njemačka? U principu je, no bio bih jednako zadovoljan bilo gdje drugdje s uvjetima u kojima trenutno živim.

- Plan nije povratak. Moja filozofija je između ostalih, zašto se vraćati na staro ako mogu bolje? Plan je ostati barem nekoliko godina u Njemačkoj, a onda spontano i impulzivno kako mi i je u prirodi izreagirati kad vidim gdje sam i na čemu sam za dvije, 5 ili 10 godina. Još sam mlad, zdrav, imam određene ambicije i ciljeve u životu i ne vidim razlog zašto ih ne bih ispunio.

- Za kraj bih samo volio poručiti čitateljima da prate svoje snove, ne u nekom maštom ispunjenom smislu već da ustraju u ostvarenju svojih ciljeva i ne odustaju jer realno, jedina prepreka koju čovjek može imati je samo u njegovoj glavi. Zacrtati cilj. Svakim danom raditi u svrhu ostvarenja cilja. Kako? Spontano, kroz zid, kroz vrata, kroz prozor...Uvijek ima način. Želim, mogu, hoću i s bilo čim drugim odbijam se pomiriti - zaključuje Karlo.

Autor: Igor Gelenčir

Foto: Facebook