Hrvatska treba bolje

Prije gotovo 15 godina kada sam ja krenuo u akademske vode uvelike se raspravljalo o reformi visokog obrazovanja i to na razini gotovo čitave Europe. Reforma nazvana bolonjski proces po mjestu potpisa zajedničke deklaracije o nadnacionalnoj reformi, gotovo transkontinentalnoj reformi u Hrvatskoj je dočekana s podosta oduševljenja jer se smatralo da će se fakultetsko obrazovanje napokon probuditi iz uspavanog polu-socijalističkog/polu-austrougarskog sustava koje definitivno više nije bilo adekvatno. Smatralo se da će se kroz sustav ECTS-a povećati mobilnost studenata između sveučilišta, a da će se profesori natjerati na sustav „cjeloživotnog učenja“, odnosno konstantnog rada u akademskoj zajednici. Do tada je sustav bio izuzetno inertan: mnogi profesori (naravno ne svi) nakon doktorata obranjenih još u nekim davnim danima socijalizma (a u humanističkim znanostima, poglavito u filozofiji i sociologiji to je značilo u prizmi marksističke dijalektike) nakon što bi dobili katedru, uglavnom više ne bi se pretjerano bavili daljnjim akademskim radom, predavanja bi prepustili asistentima i demonstratorima, a na fakultetu bi se pojavljivali samo na podjeli potpisa i eventualno na ispitima. To je poglavito vidljivo kod nekih naših političara koji su još uvijek redovni profesori na nekim fakultetima.

Međutim, bolonjski proces u Hrvatskoj nije donio nikakve bitne odmake od starog sustava: došlo je do konfuznog dvoetapnog načina studija od bakalaureata (prvostupnika) do magistranta koji zapravo nije magistar u starom smislu riječi. Studenti su tako dobili praktički dva ciklusa studiranja, što je u konačnici povećalo troškove studiranja. Mobilnost studenata u Hrvatskoj nije se drastično pomaknula i dalje najvećim dijelom kao i prije reforme ide preko sustava mobilnosti ERASMUS, a studenti su uz 5-godišnji studij dobili i sustav polaganja ispita preko „zadaća“ i skupljanja bodova, što u suštini nije veći pomak od prijašnjih kolokvija. Na prvoj godini studija amfiteatri fakulteta su i dalje dupke puni, pa tako jednog profesora „sluša“ i po nekoliko stotina studenata što je daleko od bolonjske utopije gdje svaki profesor ima do 20-ak studenata. Kasnije se ispostavilo da je i bolonjska reforma zapravo način da se od fakulteta naprave uspješni gospodarski subjekti u kojim je bitno, kapitalistički gledano, financijska dostatnost. Čak i liberali (u smislu ekonomskog liberalizma, ne novovjekog pomodnog političkog liberalizma) se slažu da su Sveučilišta oaze slobodnog mišljenja i nešto što se ne može promatrati kroz klasičnu gospodarsku prizmu diktata tržišta, poglavito s obzirom na svoju gotovo korektivnu ulogu u društvu još od početka pojave prvih sveučilišta u svijetu (odnosno Europi). I tako je bolonjski proces u Hrvatskoj osim nekih kozmetičkih promjena starog sustava donio jedno veliko – ništa.
Cjelovita kurikularna reforma stoga treba učiti na greškama (propalog) bolonjskog procesa. Činjenica je da je sustav obrazovanja u Hrvatskoj loš i da mu je potrebna reforma. Upravo stoga je i krenula kurikularna reforma koja je, a kako bi u Hrvatskoj i bilo drugačije, postala stvar od koje je politika napravila još jedan kamen ideološkog razdora u društvu.
Povjerenstvo kurikularne reforme je što god mi mislili o svemu – politički postavljeno. Na kraju krajeva tako se sam pohvalio i bivši premijer Milanović koji je izjavio da je osobno sastavio povjerenstvo. Dolaskom nove vlasti koja je željela povjerenstvo proširiti i svojim ljudima, došlo je optužbe da se povjerenstvo želi politizirati, iako je već – politizirano. Sličan primjer je bio i kada je krenula smjena ravnatelja HRT-a Radmana koji je rekao da ga se politički želi smijeniti – a kako je i postavljen ako ne politički?

Međutim osim upliva politike, sada se i struka našla prozvanom – naime, relevantne institucije poput Instituta Đuro Pilara ili Instituta za povijest našli su se „uvrijeđeni“ jer nemaju svoje ljude u povjerenstvu. Činjenica je jedna da se inertni akademici i nisu previše „gurali“ u povjerenstvo, pa su u povjerenstvo mahom ušli mlađi ljudi puni elana s ne baš prevelikim (ili nikakvim) akademskim referencama. To naravno ne znači da ih treba smijeniti, naprotiv, većina njih ako ne i svi zaslužuju mjesta u povjerenstvu, ali također moraju računati na akademske recenzije i korektive jer na kraju krajeva tako znanost funkcionira. Stoga je neshvatljiv otpor prema proširivanju povjerenstva.

Najveće ulje na vatru dolila je stranka Hrast koja je željela napraviti nadpovjerenstvo za kurikulum u kojima su se htjeli utjecati na kurikulum tako da bude jasnije određen prema njihovom svjetonazoru. Pluralizam mišljenja je legitiman i potreban u svakom normalnom društvu, ali već samo ime nadpovjerenstvo znači da se nešto nadilzai. Ipak, najveći kuršlus u priči oko kurikuluma unijela je udruga U ime obitelji koji su donijeli neka svoje recenzije i prijedloge koji su u najmanju ruku upitni. Tako npr. oni smatraju da neka djela treba izbaciti iz lektire jer potiču na pornografiju, blud, razvrat, vulgarizme i ostalo. I opet – mi se trebamo naučiti pluralizmu mišljenja, međutim zahtjev udruge „U ime obitelji“ je, koliko sad ovo god zvučalo kontradiktorno – anti-katolički. Ako ćete danas djecu lišiti takve literature, kako ćete ih poticati na čitanje biblije? Evo jednog klasičnog primjera: Druga knjiga o kraljevima 2,23-24: „Odatle je uzašao u Betel. Dok je išao putem, dječaci bijahu izišli iz grada i rugahu mu se govoreći: 'Hodi, ćelo! Hodi, ćelo!' On se obazre, pogleda ih i prokle ih u ime Jahvino. I odmah iziđoše dva medvjeda iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece.“ Dakle, po toj logici ni djeca ne bi trebala čitati ni Stari Zavjet, pa ni Novi, pogotovo Otkrivenje. Jer po primjeru proroka Elizeja, Bog odobrava brutalnu smrt 46 djece. Ili još gore – ovakva logika pridonosi doslovnom tumačenju Biblije, što je svojstveno fundamentalističkim kršćanskim zajednicama američkog Bible Belta, a ne katolicizmu koji je razvio i razvija čitav sustav hermeneutičkog tumačenja i egzegetskog pristupa bibliji. U suštini, zahtjevi „U ime obitelji“ su u najmanju ruku pred-koncilski, iako bi točnije bili – antikatolički.

Svi ti čimbenici u konačnici su doveli do protesta u više gradova, što je dobra stvar jer je ipak ljudima stalo do školstva. Naravno, tu je bilo i politički obojenih poruka, što je na kraju krajeva i legitiman stav - samo je licemjerno to drugačije predstavljati.

Obrazovanje je prevažna stvar za budućnost svih, naše djece najviše da bi bila otegnuta do krajnjih granica jer je vrijeme nemilosrdno. Također, nevjerojatno je važno naći konsenzus, međutim naše društvo nažalost još uvijek nije sazrelo za pluralizam mišljenja i ideja. I dok mi nađemo zajednički jezik, razredi će biti sve manji i manji, gradovi će biti sve manji i manji, a rodilišta sve praznija. Zato – Hrvatska treba bolje.

Vanja Mirosavljević