Virtuozna glazbenica, naše gore list (1)

- Od profesora, jedino nju nikada nismo oslovljavali s „drugarice profesorice!“, već „gospođo profesorice!“, jer bila je prava dama, svojim besprijekornim izgledom, držanjem, ponašanjem. Ona je po svemu tu pripadala! – kazala je za svoju profesoricu glazbenog gospođa Dragica Bognar. Drugi govore o njoj kao uvijek veseloj, nikada strogoj profesorici, koju su svi jako voljeli. A, ta profesorica pjevanja na brodskoj Gimnaziji od 1945. godine bila je gospođa Zlata Fuks.

No, unatoč poštovanju, učenici su i profesorici Fuks spjevali pjesmicu koju su potajno pjevušili: DO–RE–MI–FA–SO–LA–TI, Fuksovica dolazi, jedinice donosi! Nisu niti drugi profesori bili pošteđeni, tako su profesoru glazbe Franji Pokazu spjevali inačicu: DO–RE–MI–FA–SO–LA–TI, pijan Pokaz dolazi, jedinice donosi!

Ali, s pričom ćemo započeti još mnogo, mnogo ranije i to u – Donjoj Bebrini. U Spomenici za pučku učionu u D. Bebrini (koju u područnoj školi u Klakaru brižno čuva ravnateljica O. Š. „Vladimir Nazor“ gospođa Vesna Šimić), koju je 1. siečnja 1882. godine započeo pisati učitelj Franjo Leović, u prva dva poglavlja, Poviest škole i Ljetopis škole, zapisao je:

Ovdašnja škola utemelji se godine 1830. pod imenom „općinska narodna škola“ sa dva razreda troškom Dolnje Bebrine. Obučavalo se je u vjeronauku, čitanju, računanju i pisanju, a kašnje u voćarstvu i pčelarstvu.

Prvim učiteljem bijaše Stanko Zvirotić izpitani učitelj tromjesečnog koursa, te službovaše od godine 1830. do godine 1853, poslje njega nasliedi Ivo Stanić rodom iz Klakarja, od godine 1853. do 1856, posle gore imenovanog učitelja primio je službu Franjo Leović rodom iz Dolnje Bebrine, koji i danas ovdje službuje.

Leović je od godine 1856. do 1860. primao 80 fr i pisarine 2 fr. a od godine 1860. do 1871. 120 fr plaće i 6 metara drva.

Do 1876. godine obuka je održavana u staroj učioni (drvenoj zgradi iz 1831.), te buduć da je 1877. godine gradjena nova učiona (koja i danas služi nastavi), obuka bijaše obustavljena, a učitelj Franjo Leović supliraše za to vrieme na djevojačkoj učioni u Garčinu, a godine 1878. već je započela obuka u novoj učioni.

(…) od godine 1856. primi službu na ovoj učioni Franjo Leović rodom iz Dolnje Bebrine polazio je obću učionu jednu godinu u Dolnjoj Bebrini, nakon toga jednu godinu u trivialki u Garčinu, a tri godine u Brodu, te svršivši škole, bude jednu godinu i 6 mjeseci u bivšoj satničkoj pisarni (kancelariji) praktikant; zatim bude odredjen godine 1842. 24. travnja kao provizorni učitelj u Klakarju, a godine 1843. bude odredjen od bivše pukovnije ispit položit u Winkovcih za učitelja, i to 24. travnja iste, a godine 1845. bude na tro mjesečnom koursu u Winkovcih, i tako službovaše od 24. travnja 1842. do godine 1856. u Klakarju i do danas službuje u Dolnjoj Bebrini.

Dana 15. lipnja 1880. godine posjetio je bebrinsku učionu carsko-kraljevski vojnik, zapovjednik Krajine, zapovijedajući general Franjo barun Filipović prigodom svog putovanja kroz Krajinu pokraj Save.

Na stranicama bebrinske Spomenice su još i ovi podaci: Godine 1884. bude stavljen učitelj Franjo Leović u mir.

Još zimi 1885. oboli učitelj „Janko Bosiljevac“ na prsih; usljed čega zaostade kod kuće na 4 mjeseca. U to vrieme zamienio ga je „g. Franjo Leović“, umirovljeni učitelj u mjestu, kao pomoćni učitelj.

1888. – Iste godine 29. veljače, umro je učitelj Janko Bosiljevac, koji je službovao na ovoj učioni. Radi toga bijaše obuka prekinuta do 15. ožujka. – Od 15. ožujka pak do 13. listopada iste godine suplirao je na ovdašnjoj učioni umirovljeni učitelj Franjo Leović

Uvidom u matične knjige Mjesnog ureda Klakar, u Matičnom uredu Brodsko-posavske županije u Slavonskom Brodu, nalazim podatak da je umirovljeni učitelj Franjo Leović, udovac iza pokojne Lize Matičević iz Donje Bebrine kb. 95, umro 7. studenoga 1901. godine od klenuti pluća. Sada se lako dolazi i do godine rođenja učitelja Leovića, a to je godina 1826. Na žalost, dio klakarskih knjiga nedostaje, prva je tek iz 1856. godine, a do tada se Franjo Leović sigurno već oženio i djecu dobio.

A zašto spominjem učitelja Leovića? On je pradjed gospođe Zlate Fuks, pa ona nije samo radom vezana za Slavonski Brod, već je s očeve strane i „naše gore list“.

Učitelj Franjo Leović imao je sina Ivana, za kojega ne znamo kada i kako je dospio i nastanio se u vinorodnoj Trnavi kod Đakova, gdje je bio bogati posjednik. Njegova supruga bila je Njemica, kućanica Ivanica Laubi. Oni su imali sina Franju, cand. juris (pravnika), kako piše u njegovom vjenčanom listu. Franjo je službovao u Spljetu (Splitu) i tamo upoznao Aureliju Lukatela (Lucatella) podrijetlom iz Senja, ali i s jakim dalmatinskim korijenima, jer bila je kći općinskog povjerenika Frane Lukatela i Katarine Baldasare. Franjo Leović i Aurelija Lukatela sklopili su brak 6. travnja 1907. godine u Župi Veli Varoš pred svjedocima: e. k. financijalnim savjetnikom Đurom Maleševićem i poduzetnikom Antunom Bettinijem. Vjenčao ih je upravitelj župe svećenik Marko Kalogjera. Franjo i Aurelija su roditelji gospođe Zlate Fuks-Leović. Odvjetnik Franjo Leović službovao je potom kao sudski vijećnik u Bosni: Sarajevo, Žepče, Zenica, Tuzla... U Bosni se rodilo i njihovo troje djece – Zlata, Višnja i Boris. Višnja je završila domaćinsku školu, nije se udavala i ostala je živjeti s roditeljima. Boris je poginuo, ubijen od ustaša zadnjeg dana rata, 8. svibnja 1945. godine. Zlata Marija Anuncijata rođena je u Sarajevu 26. ožujka 1911. i krštena u Župi Srca Isusovog, gimnaziju je polazila u Tuzli, a 1926. odlazi u Zagreb na glazbenu akademiju i uči klavir kod renomirane prof. Antonije Gajger Eichorn. Godine 1935. Zlata, diplomirana učiteljica glazbe sa stanom u Zagrebu, Deželićeva 44, sklopila je brak s dr.Vladimirom Fuchsom, sudskim pripravnikom. Vjenčali su se u Župi sv. Blaža u Zagrebu. Vladimir je rođen 5. kolovoza 1908. godine u Rijeci (Fiume). Njegov otac, također Vladimir, bio je trgovac, a majka Miroslava djevojački se prezivala Fabick.

Prvo radno mjesto mladi sudac Vladimir Fuchs dobio je na zapadu Kosova, u gradu Đakovici, mjestu među vrletnim planinama na samoj granici s Albanijom. S njim je otputovala i supruga Zlata. A Đakovica je tada bila, malo je reći, Bogu iza leđa. Kuća u kojoj su stanovali bila je petleušica sa zemljanim podom, vodu su grabili iz otvorenog bunara... a Zlata je, uz to, još bila i trudna. Njima, koji su bili gradska djeca, ti uvjeti života su bili prestrašni. Onda je Zlati na liječničkom pregledu utvrđeno kao da se čuju otkucaji dva srca i liječnik je savjetovao da ode roditi u Zagreb, jer nije mogao jamčiti sretan ishod poroda u Đakovici. Tako je Zlata otputovala u Zagreb i 1936. rodila dvojke, dvije djevojčice, Marijanu i Vladimiru, koju su svi zvali Inga.

Situacija se mladoj obitelj Fuchs poboljšala od 1937. godine. U Skoplju je otvorena glazbena škola „Stevan Mokranjac“ na kojoj je Zlata dobila posao. Zapravo, ona je radila na formiranju i otvaranju te škole. A Vladimir se zaposlio na sreskom sudu u Skopju.

Godine 1938. umro je otac gospođe Zlate Fuchs. Zagrebačke novine objavile su članak: Nekoliko stotina zagrebačkih sudaca, odvjetnika i znanaca otpratilo je danas do posljednjeg počivališta dobrog čovjeka, vrsnog i pravednog suca i Hrvata – rodoljuba Franju Leovića… Ljubazan prema svakome, prema kolegama korektan, kao sudac savjestan, poznavao je samo zakon i ništa drugo. Znanje ga nije priječilo, da bude dobar rodoljub Hrvat – takav je čovjek bio pok. Leović i njegova će uspomena ostati trajna medju svima, koji su ga poznavali.

No, svjetska situacija se pogoršala, Drugi svjetski rat bio je i pred vratima Jugoslavije. Onda su none u Zagrebu potegnule sve veze i poznanstva da Vladimira maknu iz Makedonije, da dobije premještaj iz Skopja. I uspjele su. U svibnju 1940. Vladimir Fuchs, sudac u Skoplju, VII položajne grupe, dobio je rješenje da se premjesti po molbi u sreski sud u Slavonski Brod. Rješenje je donijela Banska vlast Banovine Hrvatske, Odjel za pravosudje, koje je potpisao ban dr. Šubašić.